Život je potraga za pravdom
Pisac ''Sudije'' je bio u vrlo delikatnoj poziciji. Izuzetno je teško, što se bezbroj puta i potvrdilo a potvrđuje i danas, sačiniti biografiju svojih savremenika
(Dr Svetislav Marinović, ''Sudija'', Podgorica: Justicija, 2016, 458 str.)
Pravda je kraljica vrlina. (Latinska)
Nedavno je, posthumno, iz štampe, u izdanju ''Justicije'' izašla knjiga ''Sudija'' dr Svetislava Marinovića, advokata, svestranog pravnog pisca, istoričara, publiciste i literate, prevashodno briljantnog stiliste, posvećena njegovom kolegi i prijatelju Marku Dakiću, vrsnom pravniku - sudiji i advokatu. U stvari, riječ je o svojevrsnom portretu, sačinjenom skoro rembrantovski, s nesumnjivim darom pisca i umijećem naučnika i praktičara, na jednom od autorovih ''časova anatomije'', na kojima osim demonstriranja ogromnog znanja i vještine dominantnu ulogu ima, umjesto skalpela, njegova prodorna, skoro laserska intuicija. U galeriji njegovih portreta sudija i advokata portret Marka Dakića ima istaknuto mjesto. Istina, knjiga ima i znatno šire, univerzalnije značenje kao priča o pravosuđu uopšte, pravu i pravdi.
To je knjiga sudije o sudiji, advokata o advokatu, kolege o kolegi, izuzetna ne samo po ideji, originalnosti i sadržaju, imanentnoj koherentnosti i strukturi, nego i po nekoj prećutnoj ontološkoj vedrini, bez obzira na svu težinu krivičnih djela i užasnih zločina koje je glavni junak Marko Dakić kroz presude sankcionisao a kroz odbrane morao da olakšava počiniocu, u ime zemaljske pravde, svoje i neke više savjesti.
Recenzenti su prof. dr Boro Čejović i advokat Nikola Medojević. Prvi dio monografije je istorijskog karaktera, drugi pravnog, posvećen Marku Dakiću sudiji a treći Marku Dakiću, advokatu. Posebnu vrijednost knjizi daju materijali sa sudskih procesa i intervjui autora sa M. Dakićem.
Marko Dakić je prolazio ne samo kroz burne decenije nego i kroz mnoga iskušenja, ali nije posrnuo pred brojnim izazovima, ni pred opštim raspadom, niti je ''potpisao dušu'' Đavolu. To je lucidno primijetio Sveto Marinović, u ovoj knjizi njemu posvećenoj: ''On je imao sreću, ako tako može da se kaže, da sa visoke pravosudne funkcije pređe u advokatski red. Uz to nije anonimus. Zapravo, javnost ga je smatrala vunderkidom i istinskim znalcem profesije, jer se prethodno iskazao kao sudija''. I zaista, taj raniji ugled i kapital su mu pomogli da se snađe, da sačuva povjerenje i vjeru drugih u njega a on u sebe, da se nanovo samosazdava. Sačuvao je svoj lični i profesionalni integritet - izuzetnu reputaciju.
Pisac knjige ''Sudija'' je od samog početka bio u vrlo delikatnoj poziciji. Izuzetno je teško, što se bezbroj puta i potvrdilo a potvrđuje i danas, sačiniti biografiju svojih savremenika, čak i poznatijih ličnosti. Mnogi nekad poznati ljudi vremenom padaju u zaborav. Glavni junak ove knjige ne treba od toga da strepi. Potvrdio se svojim radom, karakterom, znanjem i djelom. Pa ipak, kad dođe stani-pani, a ljudsko pamćenje je kratko, nije se neumjesno i neuviđavno upitati: pa ko je taj čovjek i koliko mi o njemu znamo, čak i nakon pročitane knjige ''Sudija''?
Marko Milijin Dakić spada među istaknutije Pipere svoga doba i među najpoznatije crnogorske sudije s kraja 20. i advokate s početka 21. vijeka.
Kao sudija čuvao je ne samo svoju čast nego i dostojanstvo pravde i profesije, uz visoka moralna načela. Među brojnim crnogorskim sudijama i advokatima Marko Dakić ima svoje mjesto, zasluženo suđenjem i karakterom. Na žalost, mnoge crnogorske sudije i advokati su skoro već zaboravljeni. Nema ih ni u leksikonu našeg pamćenja. Dok je bio na visokom položaju Marko Dakić je nastojao da se takva knjiga i stvarno sačini. Nažalost, danas kao da je nastupila korozija pamćenja. Čak se ni o poznatima ne mogu složiti ni nekolika bio-bibliografska retka. Neki su naknadno ostali ''ljudi bez biografije''.
Kao sudija, Marko se pamti po svojim presudama. Od mača pravde koju je izricao strepjeli su ne samo počinioci krivičnih djela i teških zločina nego i svi učesnici sudskog procesa, ali ne i od njegove etike, humanosti i savjesti. Kao sudija on je bio izuzetno odgovoran i principijelan, oslonjen na kult pravde i ideal čovjeka. Kao advokat potvrdio se svojim odbranama i besjedničkim darom, izuzetnom profesionalnošću, znanjem i autoritetom. U zaklonu sudbine, odmotava se i osma decenija njegovog života sa nevidljivog kosmičkog vretena. Autor knjige ''Sudija'' dr Svetislav Marinović je osjetio veličinu i značaj Marka Dakića kao sudije, advokata i čovjeka i vrlo uspješno sačinio njegov cjeloviti i izoštreni portret. Marko je, zaista, po mnogo čemu zanimljiva i značajna ličnost- piperska i crnogorska. Spada među hrabrije jugoslovenske sudije socijalističkog perioda. Pokazao se i dokazao i na sudskom ''megdanu'' i na advokatskom ''divanu''. Kako u službi tako i u životu. Na Pravnom fakultetu u Splitu Marko je bio odličan student. Posebno je volio predmet Rimsko pravo. Predavao mu je prof. dr Mladen Foretić, a učilo se po knjizi prof. dr Marjana Horvata. Na svakoj stranici knjige polovina teksta je bila na latinskom jeziku. I dan-danas Marko zna ključne institute krivičnog i građanskog prava na latinskom jeziku. Profesor Foretić je bio oduševljen njegovim odgovorima i znanjem na ispitu. Upravo zbog Rimskog prava zavolio je pravo uopšte.
Diplomirani pravnik Marko Dakić se vratio u Crnu Goru i zaposlio se 1. aprila 1967. godine u organima uprave Skupštine opštine Titograd. Za sudiju Opštinskog suda u Titogradu je izabran 3. januara 1976. godine. Na toj dužnosti je ostao do 21. jula 1982. godine. Zatim je izabran za sudiju Okružnog suda u Titogradu i tu dužnost je obavljao od 21. jula 1982. do 24. novembra 1999. godine. U Okružnom sudu je radio punih jedanaest godina na predmetima prvostepene krivično-pravne materije. Zbog izuzetnog rada i ugleda 1995. je izabran za predsjednika Okružnog suda u Podgorici.
Nesumnjivo, Marko Dakić spada među znamenitije pravnike svoga doba, koji su ostavili ne samo trag nego i pečat u crnogorskom pravosuđu. On je na dužnosti sudije odnosno predsjednika Okružnog suda u Titogradu ostao do novembra 1999. godine. Od 2000. godine obavlja advokatske poslove, sve do današnjeg dana na ''vječitoj odbrani''. I kao advokat izuzetno je poštovan i tražen. Međutim, njegova advokatska kancelarija je ne samo prava adresa za one kojima je potrebna pomoć pravobranioca, nego i institucija duha za drugove i prijatelje. Kao što je ranije spadao među najbolje crnogorske sudije, posebno krivičare, tako se i danas ubraja među najcjenjenije advokate u Crnoj Gori.
Marko Dakić se, ističe autor knjige ''Sudija'', i u životu i u profesiji, pored pravničkog znanja, obrazovanja i ličnog iskustva, oslanjao i na crnogorski moralni kodeks, duhovnu i pravnu tradiciju, običajno pravo, narodno predanje, anegdote, poslovice, izreke i, posebno, na Njegoševo djelo, naročito na ''Gorski vijenac''. Marko Dakić je čovjek svoga vremena, sudija i advokat takođe. U svim tim ulogama nastojao je da bude dosljedan, na profesionalnoj i moralnoj visini koja je za poštovanje. Uvažavali su ga i uvažavaju ne samo prijatelji i istomišljenici nego i neistomišljenici i protivnici. Dugogodišnje bavljenje jednom profesijom ostavlja posljedice, ponekad prerasta u profesionalnu deformaciju. Međutim, on se tome uporno i svjesno opirao, sačuvao mentalnu visinu i moralnu čistotu, bez obzira na kal, žabokrečinu i brojna iskušenja kroz koje čovjek u toku života i dugogodišnjeg rada neminovno mora da prođe. Ova knjiga dr Sveta Marinovića o njemu to upečatljivo potvrđuje.
( Marijan Mašo Miljić )