Edo Murić za Vijesti: Isprepletanost identiteta i sudbine

Inspirisan čuvenim njemačkim režiserom iz ere nijemog filma Edo Murić je tokom 2020. godine napisao i na engleskom jeziku objavio svoj roman prvijenac - “Smrt Murnaua”. Dostupan i putem “Amazona”, roman najveće interesovanje izaziva kod čitalaca iz Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, a u razgovoru za “Vijesti” autor najavljuje i da će uskoro biti dostupan prevod na crnogorski jezik. Pored toga, postoji ideja i da se roman ekranizuje, a probudio je interesovanje nekih austrijskih filmskih stvaralaca...

Murić je rođen 1982. u Rožajama, već oko 20 godina živi i stvara u Beču, pa za sebe kaže da se može nazvati “nekom vrstom kulturnog austrofila, pa čak i germanofila”. Ipak, on redovno prati društvenu scenu u Crnoj Gori i nerijetko Crna Gora biva u fokusu njegovih umjetničkih interesovanja, ili pak sjedište/polazište svega.

Vođen životom, ali i smrću Fridriha Vilhelma Murnaua, Murić u svojoj fikciji naraciju ustupa Murnauovom slugi koji će u direktnom razgovoru privući čitaoce bez obzira na to da li su filmski djelatnici, ljubitelji filma ili dolaze iz neke potpuno druge sfere... Cilj mu je, kaže, bio da predstavi psihologiju jednog vremena koje na mnogo načina podsjeća na sadašnje.

Iako je nedavno završio rad na svom prvijencu, Murić već najavljuje novi čija je radnja smještena u Boki Kotorskoj. Pored toga, u razgovoru za “Vijesti” otkriva da je pri kraju i njegov dramski tekst “Hitlerovo Djetinjstvo”, koji je prije pet godina pisao kao scenario za igrani film za jednu austrijsku filmsku produkciju. U pripremi za štampu je i njegova stručna knjiga o avangardnom japanskom teatru u kojoj se bavi radom umjetnika Šuđija Terajame, tu je i rad na kratkometražnom animiranom filmu “Philosophus Autodidactus”, a u planu je i film koji bi dijelom mogao biti snimljen u našoj državi.

Tema njegovog interesovanja koja se provlači kroz sva ostvarenja ma kog žanra i forme, jeste identitet, i to u svakom obliku, a posebno je primijetna veza između identiteta i sudbine, što povezuje i sa situacijom u Crnoj Gori i regionu. O svemu tome Edo Murić govori za “Vijesti”.

Polazište romana “Smrt Murnaua” nalazi se u događajima koji su doveli do smrti čuvenog njemačkog režisera, jednog od najvećih ekspresionističkih reditelja i stvaralaca iz ere nijemog filma. Na koji način Vas je Murnau inspirisao i kako je došlo do ovog rukopisa?

I pored toga što sam se oduvijek interesovao i što se bavim filmom, priča o Murnauu mi je pažnju probudila svojom prozaičnošću, neobičnom simetrijom koja je obilježila njegov život, a prije svega smrt, a ne toliko zbog povezanosti sa filmskom umjetnošću. Ja njega vidim kroz kontekst njemačke i austrijske emigracije između dva rata, čijem sam istraživanju poklonio dosta vremena, kao i vajmarske umjetničke eksplozije, koja je bila jedna od najplodnijih kulturnih fenomena 20. vijeka. Ali ne bi u svemu tome bilo ničeg posebnog da sami Murnau nije bio jedna, rekao bih, melvilovska figura. Ono što me je dodatno motivisalo da napišem roman je bila želja da predstavim tu jednu skrivenu stranu Murnaua. On je uistinu jedan od najmitologizovanijih reditelja. Razlog za to je što je bio autor jednog od ranih i najikoničnijih horor filmova, “Nosferatu”, po kom je i danas prepoznatljiv. Prema mom mišljenju, asocijacija sa tim filmom i sa okultom, koji je bio dio Murnauovog života, zamaglila je druge aspekte njegove ličnosti. A ti aspekti su ono što sam se trudio da istaknem.

Kako se djelo dalje razvija(lo) - fikcijski i/ili dokumentaristički? I kako ono postaje “priča o opsesiji, identitetu i sudbini”, dodala bih i priča o kulturi, (samo)identifikaciji, prilagođavanju ili odbijanju istog?

Interesantno je da je “fikcija ili dokumentarizam” glavna umjetnička dilema na koju Murnau nailazi pri snimanju svog posljednjeg filma “Tabu” koji je zapravo antropološki prikaz polinežanske kulture, ispričan na primjetno evropski-romantičarski način, u vidu priče slične Romeu i Juliji.

Kod mene nije bilo mnogo dileme u tom smislu. Nakon godina istraživanja, djelimično iz arhiva Murnau Fondacije iz Vizbadena, primijenio sam metod fikcionalizacije, prije svega, života naratora radnje, Murnauovog sluge, Garsije Stivensona, kroz čiju perspektivu mi i upoznajemo događaje. Uz to nisam morao puno toga da dodam što se tiče samih događaja. Sve ono što će se čitaocu može doimati fantastičnim, zapravo se desilo. Kako se približava smrti, Murnau nailazi na znake i upozorenja, koja se doimaju gotovo natprirodnim. Na nekom nivou on biva zarobljen sudbinom s kojom se uzeo u koštac i s kojom vodi bitku još od svojih studentskih dana, kada je u Prvom svjetskom ratu poginuo mladi pjesnik Hans Erenbaum-Degele, možda i najveća ljubav njegovog života. A sam Murnau je u tom istom ratu preživio nekoliko rušenja aviona. Njegov odlazak da snima film u Francuskoj Polineziji je riskantan finansijski, ali i personalno, jer je to na neki način bila usputna stanica ka Indoneziji, gdje je eventualno htio da se pridruži slikaru Valteru Špisu, s kojim je bio u vezi prije nego što su oboica napustili Berlin. Murnau je bukvalno vjerovao u predskazanja, zbog toga je njegov život bio ispunjen razmišljanjima o sudbini. Sudbinu od koje se ne može pobjeći, uzeo sam kao metaforu za sudbinu rođenja, a koja se direktno vezuje za identitet. Iz perspektive Murnauovog mladog sluge, sudbina je biti rođen u siromašnim okolnostima, ne biti bijelac, biti beznačajan, pa zbog toga biti primoran da postaneš poltron jednog tvrdoglavog, prilično djetinjastog čovjeka, bez obzira koliko velik da je bio umjetnik. Sve Murnauove avanture se doimaju malim u poređenju sa avanturama odrastanja i života tog anonimnog mladića, iz čije nepouzdane i prilično neurotične perspektive doživljavamo suštinu ove priče.

Murnau je i sam bio svjestan povezanosti identiteta i sudbine. To se može vidjeti na primjeru njegovog prezimena. Njegovo pravo prezime je bilo Plumpe. Sebe je nazvao Murnau još kao student, i to po jednom idiličnom mjestu u Bavariji, u blizini austrijske granice. Interesantna činjenica je da to nije mjesto iz kog je poticao već mjesto koje je samo jednom u životu posjetio, ali uprkos tome doživljavao kao ključni činilac za transformaciju u nešto drugo, te izgradnju novog identiteta.

Osjetna je bliskost između autora ili naratora i čitaoca, dodatno jer je u nekim segmentima djelo pisano iz prvog lica i direktno se obraća čitaocu objašnjavajući određene stvari, ali i kasnije, kroz treće lice. Kome se obraćate?

Ovaj knjiga nije pisana za poznavaoce filmske istorije ili ljubitelje ovog režisera. Moj cilj je bio da predstavim psihologiju jednog vremena, koje na mnogo načina podsjeća na sadašnje. Cilj mi je bio da u jednoj priči pomalo izvrnem uloge i dam perspektivu sa margine. Kako radnja odmiče, dešava se jedna psihološka i emocionalna apokalipsa unutar tog mladog sluge. Tu, a ne u biografskim i istorijskim detaljima koji uokviruju radnju, jeste srce ove priče i ono što po mom mišljenju čitalac može da nađe interesantnim.

Priču iz romana govorite “ne samo zato što je vezana za nekoga kog su smatrali jednim od najznačajnijih ljudi svog vremena, već i zbog jedinstvenog perioda u kojem je živio, tačno između dva svjetska rata”... Kakva je priča u pitanju i koliko ste se bavili okolnostima tog vremena?

Gotovo tačno između dva svjetska rata dešava se Velika depresija, i to baš u momentu kada se Murnau na svom jedrenjaku zaputio ka Južnim morima, kako bi našao lokacije, pa donekle i samu priču za svoj film. Tek što je stigao doznaje da je producent koji mu je obećao finansiranje upravo bankrotirao. Ipak, bijeg na ta rajska ostrva postaje neka vrsta bijega iz realnosti. A realnost u tom momentu je realnost kapitalizma i ekonomskog sloma koji milione ljudi širom svijeta tjera u siromaštvo. Tako da ostrva koja obilazi tokom priprema za snimanje postaju njegov lični Berghof. A filozofski konflikt u vezi sa prirodom umjetnosti - da li umjetnost treba da bude realistična slika svijeta ili njegova kulturno-uslovljena subjektivna interpretacija, čini ga još izolovanijim od socijalne situacije. Ali, upravo je u tom kontrastu srž svega. Ako se vratimo njegovom mladom slugi, i on je izgubljen u tim avanturističkim snovima, ali njega kod kuće čeka jedna druga realnost.

Njegovu bitnost, Murnauovog sluge, čitalac kao da naknadno spoznaje. On na početku i kaže: “Najvjerovatnije je da nikada niste čuli za mene. A ako ste iz nekih neobičnih okolnosti zaista i imali tu priliku, čuli ste samo pola istine ili pak potpunu neistinu”... Ova rečenica zvuči kao jedna iz onih kanonskih književnih djela. Laganim i privlačnim ritmom dalje nižete rečenice dopuštajući čitaocu da sam formira slike i da mirno prati, možda i burnu, radnju... Da li ste prije početka pisanja razmišljali o tome, koji motivi su prevladali, ja bih kao jedan od njih izdvojila i Murnauovu majku? I da li je bilo uticaja iz drugih književnih ili pak filmskih djela?

Roman sam namjerno počeo na taj način, jer je jedan veliki aspekt i tema u romanu sami problem interpretacije istorije. Mladić-pripovjedač je kontroverzan po mnogo čemu, ali po mom mišljenju najviše jer je u istorijskim izvorima ne samo opskuran, već i predstavljen na zbunjujuć način. Tako ga različiti izvori opisuju na kontradiktorne načine, i daju mu različite osobine i godine. Jedino oko čega se svi slažu je njegova neobična ljepota. U kasnijim djelovima romana njegova, a ne Murnauova, relacija sa majkom biva ključ mnogo toga.

Još jedan važan aspekt koji me je vodio u nekoj mjeri je bila želja da oživim nešto od duha, kako ih u posvjeti romana nazivam, “majki i očeva mojih dječačkih snova”. To su upravo pisci svjetske literature, a u ovom slučaju isti oni koji su i samog Murnaua inspirisali. Kao na primjer Stivenson, Melvil, Konrad i drugi. On je na svojim putovanjima bukvalno išao njihovim stopama, tako da je taj duh bio nezaobilazan i u samom romanu.

Ali, osim namjernog pokušaja da postignem nešto od te avanturističke “heart of darkness” atmosfere, ne mogu reći da je na mene uticao književni stil bilo kog od tih pisaca. Moj pristup je modernistički, a moj prioritet humanizam. Iako može zvučati neobično, mislim da tu ima više uticaja Meše Selimovića i Tomasa Mana, nego bilo kog od gore navedenih pisaca.

Dozvoliću sebi da kažem da rečenica: “Čak ni njegovim bliskim prijateljima nikad nije bilo naročito jasno, na primjer, jesam li ja bio Polinežanin ili Filipinac; ili nešto sasvim treće”, može snažno da se poistovijeti sa polarizovanim društvom u Crnoj Gori gdje je u posljednje vrijeme važnije nego ikada ko se kako izjašnjava po bilo kom osnovu... Šta mislite o tome, ako pratite situaciju u Crnoj Gori?

Mislim da ste na neki način prepoznali srž mojih briga, prije svega kada se radi o temama iz romana - ili bolje rečeno, njihovoj provenijenciji. Pitanje identiteta se nameće kao ključ svega. Međutim, u teoriji, a to je i borba u kojoj se nalaze junaci mog romana, identitet je nešto kao teret oko vrata, nešto što se mijenja i što se na kraju krajeva mora i preživjeti. Uz sve ono pozitivno što, na primjer, nacionalni identitet nosi sa sobom, on može biti i tragedija. Ne mislim ovdje primarno na ljude koji bivaju žrtve zbog svog identiteta, kao na primjer u genocidu. Ovdje mislim na one koji su zarobljeni u svom identitetu, koji postaju njegove žrtve na neki psihološki poguban način. Da li identitet mora biti sudbina? Da li identitet mijenja i upravlja individuom, ili individua treba da upravlja i mijenja identitet?

Pratim pomno trenutnu situaciju u Crnoj Gori i mislim da je ona pred upravo takvom dilemom. Da li će jedna nužna reforma i ključna istorijska šansa biti prokockana nemogućnošću dijela vlasti da se odupre tom pogubnom začaranom krugu identiteta? Da li je toliko teško reći da se, na primjer, desio genocid, pružiti ruku pomirenja i osloboditi dušu od tog gušećeg bremena koje ljude sprečava da budu ljudi? Ne postoji ništa u nijednom kulturnom identitetu što diktira tu nemogućnost. A to pročišćenje je preduslov za jedno zdravo društvo, koje tek onda može da stvarno ide naprijed.

Vuče li Vas Crna Gora i njen narod nazad, iako je “Vaš život u Beču”? Mogu li se uporediti ta dva društva i mogućnosti u njima?

Moja veza sa Crnom Gorom je neraskidiva, uprkos činjenici da već dugi niz godina ne živim tamo. Ona je i intelektualna i emotivna i ogleda se u kulturnom afinitetu, svemu onome crnogorskom koje me je oblikovalo, a koje postoji u paraleli sa onime što sam stekao i ovdje. Ali i sa Austrijom sam uspostavio veoma jaku vezu. Lično sam veoma upućen u njenu kulturu i umjetnost. Čak se mogu nazvati i nekom vrstom kulturnog austrofila, pa čak i germanofila. Najveća razlika u odnosu na Crnu Goru je što ovdje u Beču vlada atmosfera kosmopolitizma i preovladava snaga institucija, kao i jak duh civilnog društva. Naravno, i ekonomski smo na različitim nivoima, što ima direktan uticaj na mogućnosti koje se pružaju.

Radnja Vašeg novog romana smještena je u Boki Kotorskoj i donosi priču iz miljea katoličkog sveštenstva. Da li to djelo takođe nastaje na engleskom jeziku i kada se može očekivati?

I taj roman, koji još uvijek nema naslov, pišem na engleskom jeziku. Ta priča se dotiče istorije i kulturne tradicije Boke, i mogu reći da je manje turbulentna od mog prvog romana. Fokus je na iskustvima žena u jednom karakterističnom istorijskom razdoblju, ali je sve to povezano sa katoličkom zajednicom koja je tamo nekada živjela u mnogo većem broju, i dotiče se pitanja vjere u svjetlu nekih novih životnih okolnosti i samospoznaje.

Pišem na engleskom jer mi se doima jednostavnijim da se na taj način preskoči korak prevođenja na neki svjetski jezik. Engleski je lingua franca našeg vremena, i time knjiga biva široko dostupna. Ispravnost tog pristupa mi se potvrdila interesovanjem za knjigu u Americi i Velikoj Britaniji, odakle dolazi najveći broj mojih čitalaca. Namjera mi je da uskoro nastane i prevedeno izdanje, koje će biti dostupno i u Crnoj Gori i regionu.

Ideja značajnija od filma

Autor ste dokumentarnog televizijskog filma “Svitanje” iz 2010. godine koji se bavi iskazima očevidaca ratnih zločina u okolini Rožaja (Kaluđerski Laz) u proljeće 1999. godine. Nakon toga je zapažen i kratkometražni igrani film “Sibirski San” iz 2019. godine, snimljen u Austriji. Rekla bih da Vas zanimaju nedovoljno zastupljene ili pak pogrešno tumačene teme?

To je donekle tačno. Moram, međutim, napomenuti da u drugačijim životnim razdobljima postoje drugačiji impulsi koji nas vode u našim namjerama. Dokumentarcem o zločinu u Kaluđerskom Lazu htio sam da dam glas porodicama žrtava. Nije to bio film o dokazima i razotkrivanju počinilaca, već baš samo o žrtvama i njihovim životima. To je na neki način i bio film za njih, a ne za širu publiku. No, mislim da je na kraju sama ideja bila značajnija od filma, jer je to tada probudilo interesovanje javnosti za događaj.

“Sibirski san” je moj nedavni kratki film koji je zbog zatvaranja u svijetlu korone možda dosta i izvisio, posebno kada se radi o nekoj većoj promociji. To je u neku ruku avangardni film gdje se ponovo poigravam sa pitanjem identiteta. Protagonista filma je “uljez”, ruski vojnik iz Drugog svjetskog rata, koji se svojim njemačkim dželatima predstavio kao izgubljeni sin Romanovih, ni manje ni više već brat Anastazije. Ostatak filma je njegov pokušaj da kroz apsurdnu elevaciju i samozavaravanje u vezi sa svojim identitetom, zavara i sigurnu smrt koja ga vreba tokom njegovog bijega iz logora, pri povratku za Sibir. Dakle ponovo se javlja ta povezanost identiteta i sudbine.

Hitler kao ogledalo društva u kojem je živio

U pripremi je i dramski tekst "Hitlerovo djetinjstvo" koji ste prije pet godina pisali kao scenario za igrani film za jednu austrijsku filmsku produkciju... Da li se njime dekonstruiše uobičajeno viđenje jednog od najvećih zločinaca ili je u pitanju nešto drugo?

Tim djelom sam pokušao da testiram onu tezu Elija Vizela da je bavljenje Hitlerovim djetinjstvom samo po sebi riskantan i možda i amoralan čin. Po njemu, svaka humanizacija, a predstavljanje Hitlera kao djeteta teško da može da zaobiđe taj aspekt, može da nas uvede u razmišljanja o njegovim motivima, tj. da se zapitamo da li je on postao to što je postao jer je, na primjer, imao strogog oca, ili jer je bio neostvareni umjetnik. Možda je i sam bio žrtva?

Pristup koji sam zauzeo je zbog toga zapravo i polemika sa tim Vizelovim stavom, bez nužnog protivljenja. Hitler kao dječak i adolescent je tako u mom viđenju postao neka vrsta ogledala društva u kom je živio. On nije bio ništa posebno. Iako je imao i ličnost i psihologiju njegov najveći talenat je bio to što se doimao, a i dan danas se doima, poput tabule rase, na koju svi projektuju ono što žele da vide. On je bio samo jedan od mnogih Hitlera za kojim je društvo Njemačke i Austrije tridesetih godina 20. vijeka žudilo. To društvo ulazi u neku vrstu simbioze sa njim. On jeste njihov proizvod, ali ne znači i da je bio njihova žrtva. Žrtve se u toj mojoj interpretaciji tek naziru na neki gotovo metafizički način.

Jedan od producenata s kojim sam tada radio me je na kraju upozorio da, citiraću ga, “oni vječno stremeći bi mogli da pogrešno interpretiraju priču kao afirmativnu za njihove ideje”. I sa neke vremenske perspektive imam razumijevanje za njegove riječi. Ti koji “vječno streme” su uvijek tu oko nas. Ima ih svuda i njihova specijalnost je pogrešna procjena određenog momenta, koja može da se pretvori u dozvolu da iznova započnu haos.

( Jelena Kontić )