Ptice koje nikad ne polete

Moja prijateljica već duži niz godina bezuspješno pokušava da nađe posao u struci. Kada bih bila u prilici da njen primjer predočim nekom kao dokaz da se obrazovanje bez partijske knjižice u ovom društvu ne cijeni, sačekala bi me bujica “patriotskih doskočica” da treba biti strpljiv, jer opšte blagostanje u našoj državi podrazumijeva i strpljivost nezadovoljnih pojedinaca. Možda bih mogla prihvatiti da je moja drugarica nezadovoljan pojedinac, ali nezadovoljan pojedinac je i moj komšija kojem struju isključuju svako malo jer nema novca da plati, nezadovoljan je i N.N. građanin koji putem društvenih mreža moli za pomoć kako bi platio liječenje svome djetetu, nezadovoljan je i svaki onaj radnik koji na srećan život gleda kroz taj ponižavajući interval od prvog do prvog u mjesecu.

U jednom hipermarketu u Nikšiću druga moja školska drugarica, takođe sa fakultetskom diplomom, uz štand sa voćem i povrćem prodaje svoje gimnazijske snove, novopečenim damama punih novčanika, kojima je i hvala izlišno reći običnoj prodavačici. Bez pretjerivanja, bila je jedna od onih koji su obećavali da će obrazovanjem i odmjerenošću sebi vrlo lako prokrčiti put u životu. Pogledi nam se, prilikom susreta, mimoiđu namjerno, ali u trenutku osjetimo olakšanje jer ćemo zaobići onaj kurtoazni razgovor u kome će se neko od nas osjetiti neprijatno, bez vlastite krivice. Ovakvih priča i sudbina je mnogo, a ponekad premalo da zatvore usta onom ko uporno mjeri ko je ovoj državi dao mnogo, a ko malo. Možda bi bolje bilo da započnemo kome država nije dala ništa, a on je državi dao sve.

Danas mi je svaki vid patriotizma koji je lišen saosjećanja prema sudbinama gore pomenutih ljudi svojevrsni pokazatelj da živimo u društvu oslobođenom civilizacijskih tekovina, prevashodno misleći na pravo na dostojanstven život i pravo na rad.

I te kako smo osjetili društveni očaj kada se ugasio naš jedini avio-prevoznik. Niko javno nije prokometarisao da usluge ove nacionalne aviokompanije skoro većina Crnogoraca nikada u životu nije ni koristila, jer nije imala novca, izuzev u situacijama kada bi o trošku Fonda zdravstva išla na liječenje u druge zemlje. Međutim, solidarno smo saosjećali sa bolom nečijih supruga, djevojaka i muževa koji su ostali bez visoko plaćenih poslova u ovoj kompaniji, u kojoj je za običan svijet jedino bilo na pretek prostora kada je putem društvenih mreža trebalo iz sve snage da brani one koji su nas kao društvo najviše ojadili.

Zato danas dok gledam sva ova politička prepucavanja u kojima se običnim narodom rukuje kao svojinom vođa, ne mogu a da se ne zapitam - da li je dostojansven život ono što branimo na ulicama, ili ono što živimo kada se utišaju sirene i sklope zastave među svoja četiri zida. Moje poimanje ljubavi prema vlastitoj zemlji je upravo na nivou onog što sam kroz život naučila, a to je da se podrazumijeva da volimo svoju djecu, roditelje i domovinu. Svaki diskurs po ove tri teme, zasigurno bi bio u mojoj glavi alarm da kao sagovornika imam ili lošeg roditelja, lošeg sina ili lažnog patriotu. Najviše što državi možemo dati je pošten i čestit rad koji podrazumijeva da jednog dana kao veliki rodoljub nećete biti u bjekstu, kao pojedini bivši visoki funkcioneri koji su ovu zemlju gledali kao ljubavnicu za dobru i korisnu zabavu, a susjednu Srbiju, kao suprugu. Naravno, kao što to u životu obično biva, kukavice se uvijek vraćaju suprugama.

U filmu Tito i ja, dječak Zoran u Kumrovcu drži počasni govor upućen Josipu Brozu Titu u kome konačno priznaje da je sve vrijeme lagao da njega najviše voli. Oni kojima su usta bila puna patriotizma, možda će ipak jednog dana isto ovo priznati, kao što ćemo i mi shvatiti da su možda ovu zemlju jedino iskreno voljeli oni koji od nje ništa nijesu dobili, a ni oteli.

Aurorka je pravnica

( Nataša Pavlićević-Miljanić )