Pelcer sa Balkana

Profesor Milan Popović, u televizijskoj debati, podsjetio je nedavno na pojave koje sa periferije putuju prema centru, ukazujući da je Zapad sada pritisnut brojnim problemima zato što ih je, svojevremeno, ignorisao dok su proizvodili haos na Balkanu.

Potvrdu za ovo, na posredan način, ponudio je nedavno i britansko-američki novinar Džon Oliver u svojoj poznatoj emisiji Last Week Tonight na kanalu HBO. Analizirajući prvu godinu vlasti predsjednika SAD Donalda Trampa, on je podsjetio na njegove najveće gafove poput “komplimenta” ženi francuskog predsjednika da se dobro drži, ćuškanja crnogorskog premijera (nauči prvo da je Montenegro država, poručio je Trampu) i vrijeđanja lidera Sjeverne Koreje, za koga je kazao da je nizak i debeo.

Ali, gore od toga, Oliver je upozorio na tri tehnike kojima se Tramp služio prethodnih godinu dana da se ogradi, od kritika i posljedica. Prva je delegitimizacija medija, drugu je nazvao aštajesaizam (“whataboutism”), a treća je trolovanje. Iako nijednu od tih tehnika nije izmislio, američki predsjednik je, prema mišljenju ovog novinara, spajajući ih ostvario “depresivno efikasnu metodu”. Neprestani rat koji je razvio protiv najvažnijih američkih medija, u koje smo zagledani i sa ove strane okeana, kao u svetionike slobodne riječi, nije ostao bez posljedica. Borba za činjenice sada se sve češće, i negdje u srednjoj Americi, sudara sa Trampovom mantrom koju je prigrlio i neprestano ponavlja neki lokalac suočen sa nezgodnim pitanjem: “Fejk njuz, fejk njuz..!” Trampu naklonjeni mediji i pristalice svaku nezgodnu temu relativiziraju pitanjima “u redu to, ali šta je sa …” On sam, časteći sebe titulom supertrola, na društvenim mrežama proziva i medije i neistomišljenike. Dijeli uvrede i izaziva gnjevne reakcije, nastojeći tako da kritike na račun svog rada, i još nezatvorenu priču o ruskom uticaju na izbore, gurne u drugi plan.

Ako se, u inverziji poznate sentence, veliko može porediti sa malim, moglo bi se lako dokazati da su uloge drugačije, u odnosu na nekadašnji Trampov popularni rialiti šou The apprentice (Šegrt). U delegitimizaciji medija, on ipak djeluje kao skromni učenik Mila Đukanovića, i po retorici i po posljedicama. Crnogorski političar, uprkos škakljivim detaljima iz sopstvene biografije, koje pune međunarodne dokumente i arhivirane istrage, naziva mafijaškim i vlastohlepnim medije, nevladine organizacije i druge koje ne kontroliše - i koji ga kritikuju. Otvoreno im i nekažnjeno prijeti, zloupotrebljava državni aparat i utiče na kreiranje ambijenta u kojima takozvana NN lica, u nikad okončanim istragama, zapale poneki automobil, bace bombu na redakciju, ili prebiju novinara. S obzirom da su, po pravilu, posljedice brutalnije kada ne zauzima neku državnu funkciju, i poslije najnovijeg istupa Đukanovića i odgovora na ružičasto nezgodna pitanja, mete na koje se ustremio imaju razloga da spavaju obučene.

Što se aštajesaizma tiče, Tramp još nije ni do koljena Aleksandru Vučiću, koji na svako pitanje ima spreman odgovor: “… a šta je sa Jeremićem, a šta je sa Jankovićem, a što to nijeste pitali lopovsku DOS-ovsku vlast, a šta sa Hrvatima, Albancima…” Srbija još čeka na novinara koji će ustrajati makar na samo jednom pitanju dok ne dobije konkretan odgovor. Uglavnom, svi ustuknu pred objašnjenjem Vučićevog poimanja javnosti, koji je razvio aštajesaizam do besmisla: “Vi možete da me pitate šta hoćete, a ja ću da odgovorim kako ja mislim da bi trebalo”.

Trolovanje je ovdje nacionalna disciplina, starija od društvenih mreža. Balkanskim arhetipovima zato, više od digitalne sfere, služe naslovne stranice tabloida, televizijski minuti od pola sata i interventne intelektualne jedinice. Ponekad to djeluje šizofreno, s obzirom da dio medijske posluge radi istovremeno i za beogradskog i za podgoričkog poslodavca (izgleda neobično, ali Crna Gora zbog malog tržišta ponekad i hulje uvozi), pa u istom danu, u zavisnosti od geografske širine, budu i ruski i antiruski. Ali, ko te pita ako proizvodi posljedice.

Balkanski uzori za sada su, ipak, u ogromnoj prednosti, jer za svoje tehnike kao vezivno tkivo koriste zarobljene institucije. Od policije do univerziteta, od parlamenta do raznih na karikaturu svedenih agencija za kontrolu mehanizama vlasti, gotovo bez izuzetka sve na ovim prostorima služi usključivo vlasti i njenim potrebama održanja, po svaku cijenu. Na sve to ide i sarkastična formula “samo neka institucije rade svoj posao”, koju je opet, po ko zna koji put i nimalo šifrirano nedavno upotrijebio Đukanović, kada je najavio-naredio juriš na javni servis.

Ostaje nada, da bar ovaj pelcer, neće lako preko okeana. A i izlječivo je ako se na vrijeme primijeti.

( Slavoljub Šćekić )