Krajnje je vrijeme za borbu protiv poreskih oaza

Život nije fer. Najbolji primjer su zakoni o oporezivanju. Običan svijet svake godine se muči da sastavi poresku prijavu. Najveći broj njih prijavljen je tamo gdje živi.

Za velike firme sastavljanje poreskog izvještaja znači puno posla i problema. Ali za razliku od individua, firme su često aktivne na više mjesta pa mogu da prebacuju novac i profit kako im odgovara. Ili mogu da pronađu poreske oaze u kojima ne plaćaju ništa.

Ta mogućnost je američkim firmama uštedjela mnogo novca u posljednje četiri decenije. Već godinama širom svijeta padaju poreske stope za velika preduzeća.

Naravno, borba protiv poreskih oaza nije novost. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) pokušava, uzevši u obzir rastući pritisak na džinovske kompanije kao što su Fejsbuk i Gugl, da isposluje usvajanje minimalne poreske stope za koncerne širom svijeta. Ipak, do sada nije postignut sporazum.

Hitno je potreban nov pokušaj. Pandemija je svjetskoj ekonomiji donijela velike probleme. Milioni ljudi su ostali bez posla. Mnogi mogu da padnu u teško siromaštvo, dok vlade traže način da dođu do novih prihoda.

Zato otkrića da su veliki koncerni kao što su Najk ili FedEks izbjegavali porez posebno negativno odjekuju u javnosti. Čak i ako te firme naglašavaju da se pridržavaju svih „nacionalnih i međunarodnih pravila“.

Sve i da su poreske olakšice u nekoj zemlji potpuno legalne, ne znači da su ispravne. Sjedinjene Države žele da daju dobar primjer. Predsjednik Džo Bajden je najavio podizanje najniže poreske stope za kompanije sa 21 na 28 odsto. Prihodi bi zakrpili ogromne budžetske rupe koje je pandemija ostavila u državnoj blagajni.

Promjena kursa je ispravna, ali mora da se energično sprovede. Američka ministarka finansija Džanet Jelen najavila je teške pregovore i da će pogurati stvar na proljećnom zasjedanju Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda kao i na samitu ministara finansija G20. „Moramo se osloboditi nizbrdice na kojoj smo 30 godina“, napisala je na Tviteru.

U pravu je. Ona je naročito pod lupu stavila Irsku, kao i druge evropske i karipske poreske oaze. Kao i velike američke tehnološke koncerne koji negdje u svijetu plaćaju svoje licence, bez obzira gdje produkt nastaje.

Jelen zna da je to mukotrpan posao i da je upućena na međunarodnu podršku pri uvođenju minimalne poreske stope. Neće biti lako da ubijedi neke zemlje da odustanu od svoje prednosti u međunarodnoj utakmici i da povećaju porez za kompanije. Ako argumenti ne budu dovoljni, Vašington bi mogao da upotrijebi ekonomsku moć i nekim kompanijama onemogući pristup američkom tržištu ili bankama.

Ne treba da čudi što mnoge američke kompanije ne smatraju da je vrijeme za takvu debatu dok im opada promet i dok je primetan pandemijski zamor. One se plaše da bi mogle da plaćaju veći porez od strane konkurencije.

Ali, ako se pogledaju poreske evidencije iz prošlosti, vidi se da se kompanije brzo prilagođavaju. Čak i kada bi porez bio veći za kompanije sa centralom u Sjedinjenim Državama, to bi se moglo shvatiti kao izdatak kojim se plaća prisustvo na najvećem svjetskom tržištu. U suštini, kompanije bi rado platile nešto za taj položaj.

I siromašnije zemlje bi mogle da profitiraju. Više ne bi morale da nude niže poreske stope da bi dovele kompanije u zemlju. Dogovor oko minimalne stope oporezivanja širom svijeta napunio bi njihove skromne budžete. I kod bogatijih zemalja bi dodatni izvor poreskih prihoda u ovim vremenima bio više nego poželjan.

Pregovori o se nalaze u početnoj fazi. SAD bi morale da preuzmu vodeću ulogu. To će biti teška borba. Najviše poteškoća će donijeti usaglašavanje oko konkretne visine minimalnog poreza širom svijeta. Ali borba će se isplatiti. Na kraju, život bi prema svima mogao biti više fer.

(Deutsche Welle)

( Timoti Ruks )