Usta puna (anti)fašizma

Predsjednik Jevrejske opštine Zagreb je Ognjen Kraus, a on je ustalasao javnost otvorenim pozivom premijeru Andreju Plenkoviću da predloži zakon o kažnjavanju upotrebe ustaških simbola. Uslovi za to su se stvorili jer HDZ uz glasove manjinskih partija može obezbijediti većinu za izglasavanje tog zakona.

Nacrt izmjena hrvatskog Krivičnog zakona o ustaškim, četničkim i fašističkim simbolima je dovršen, a sabor treba do kraja maja da diskutuje o izmjenama i dopunama. Svakako će biti žestoko u tamošnjem saboru, ali ako izglasaju zakon, kako kaže Kraus biće to istorijska odluka, ali i prilika da vlast u Hrvatskoj pređe sa riječi na djela. Ko bude uzvikivao “Za dom spremni“ biće spreman za zatvorsku ili novčanu kaznu.

Istovremeno, u Crnoj Gori su svima usta puna (anti)fašizma. Mnogi se zaklinju da su antifašisti, a iz sve snage grme li grme i proizvode još veću ostrašćenost u narodu. Jedni druge optužuju za fašizam. Neko mora da je u pravu, nemoguće da su svi antifašisti. Da je stvarno tako, druge bi nam ptice pjevale. Ali svojim stavovima teške pjesme pjevaju i (ne)svjesno još više doprinose da se strasti uzburkavaju, koriste što teže osude i etikete. Ako uporedimo neke fašističke govore iz tridesetih godina prošlog vijeka sa tekstovima samozvanih antifašista na raznim a-portalima, naći ćemo previše sličnosti. Uzalud bi neko preko fiksnog telefona Iskra napisao iPhone, nema tu ništa pametno. Može i partija da ima u nazivu ono “demokratska“, a da nema veze sa demokratijom. Može partija da isturi mlade likove u prvi plan, ali konce i dalje vuče stari kadar. Ne možeš biti antifašista, a prisustvovati skupu na kom se pjevaju Thompsonove pjesme. Ili možeš, ali samo jednom i nikad više.

Opasno je da nam na državnoj televiziji poželjni srpski istoričari govore kako u Crnoj Gori nema nacionalizma, da je za sve kriv samo “srpski svet“ a da ispadi u Crnoj Gori se mogu svesti pod “jačanje crnogorskog nacionalnog identiteta“ koji se osjetio ugroženim. Srpski i crnogorski nacionalizam su potpuno identični. Bez obzira na razornu moć, matrica je ista.

Kad je Milo davno okupio viđene intelektualce za astal da ih konsultuje kamo dalje sa nacionalnim identitetom, sigurno je dobio briljantne odgovore čim smo ovako zaglavili. Bilo je za tim stolom raznih umnih glava i režisera, prdekana za nastavu, funkcionera, dekana, predsjednika udruženja, novinarisimusa i prekulturnih ministara.

Kad god pomislimo da smo bezopasni moramo se prisjetiti pisca i prevodioca Milana Milišića, čovjeka koji je među prvim stradao kad smo/ste/su naši/vaši/moji bombali Dubrovnik 1991. godine. Za kraj, evo njegove pjesme Fašizam iz 1976. godine. Valja o njoj misliti dok antifašisti ispaljuju fašističke izjave:

Brijem brkove na onom mjestu/Gdje ih je Hitler puštao./Čuvam se fašističkih misli o čistoći bilo kakvoj./Izbjegavam ideje koje bi mogle povući mase./Izbjegavam tanku dosljednost pouzdanih./Neću se dobro provesti znam./Nadam se samo da ću biti loš sapun.

( Đuro Radosavović )