Na temperaturi sopstvenog bića

Od djetinjstva nas uče da je ispoljavanje osjećanja slabost. Strahopoštuje se i cijeni suzdržanost, umjerenost u verbalizaciji najtananijeg dijela našeg bića, te podvodi pod naizgled fini intelektualni plašt. Ukoliko intenzivno osjećate, želite ili volite, najbolje je što ranije abortirati te inferiorne otpatke. Sve je to ionako Id, opozit rastu što nam ga nameće sumnjivi sistem okoline, koji u samoobmani može važiti za vrijednosni, a zapravo je najmanje to.

U društvu u kome je pretjerana osjetljivost mana, koja sve češće prerasta u bolest dostojnu stručnog tretmana, izuzetno je teško biti emotivan, a istovremeno ne podleći cenzuri sredine. Najteže je držati emotivnost za vrijednost, bez koje niti jedan spoljašnji vid sazdanosti nema uporište i smisao.

Da je nesputana emocija na cijeni, vrijeme bi bilo osjećaj, a ne novac. Pošto umni i ambiciozni - riječju oni najdragocjeniji participanti današnjice, dobro znaju da je osjećati jednako društveno zastajkivati, u metežu razvojnih karijera, priručnih života i instant srećnosti po preporukama kapitalističke dobronamjernosti, najlakše je pljunuti na unutrašnje i podmetnuti ga većem cilju - ćutanju za imidž.

Trka za prestižom, koju je prije više od pola vijeka opisao Čarls Rajt Mils, nije stvar samo američkog društva, već je logikom “veći katolik od pape”, postala još realnija svakodnevica izvanameričkog. Ugrađujući sebe u sliku sopstvene uspješnosti, ličnost postaje puka pojedinačnost bez ikakve esencijalne vrijednosti. Štoviše, vrijednost postaje esencijalno spoljašnje, koju više ne može potvrditi tuđa unutrašnjost, jer je sve postalo samo stvar vanjskog. Ta ironija davanja života za nove mogućnosti življenja, potrošački je paradoks koji uspješne osobe današnjice neosporno podupire. Takvi primjeri su svuda oko nas i svima na očigled.

No, očigledno je i da ovi prežderavači hljebom zanemaruju najvažniju vrijednost, a to je osjećajnost.

Andrej Tarkovski, umjetnik koji dostojanstvo čovjeka i njegovo moralno oslobođenje stavlja na pijedestal vrijednosti, možda jednostavnije nego drugi umjetnici ukazuje na primarnost unutrašnjeg rakursa i potrebu da se čovjek drži na unutrašnjoj temperaturi sopstvenog bića. Vjerujući da je film ne profesionalni, već moralni posao, on ga uzdiže do ehokardiogramske vrijednosti, jer kamera nema naročitiju svrhu nego prenijeti unutrašnji puls. Njegova filmska estetika ne može se definisati stručnom termonologijom, niti treba. Glavna metodologija ovog umjetnika je osjećajnost - duboki, melanholični odnos spram sebe i spoljašnjeg. Tako se raspoloženje u njegovim filmovima jasnije prenosi položajem, pogledom ili disanjem prirode, koji pojačavaju naraciju, te se bez njih ne može obuhvatiti, a da se ne mimoiđe suština njegovog stvaralaštva.

To je prometejstvo dvostrukog karaktera - s jedne strane, Tarkovski je izabrao film kao poligon za nalaženje i održavanje vjere, sa druge strane on istrajava na traženju, iako na taj način odlaže nalaženje i pojačava nostalgiju. Taj put je toliko prožet osjećajnošću da se lako stekne utisak da nas Tarkovski umjesto u određeni vid jave, uvodi u san, levitirajuće bestežinsko stanje bića u kome materijalno više nije važno.

Malo je autora koji su ljubav prilazali tako slojevito, a neposredno kao što je Andrej Tarkovski. Polazeći od stanovišta da je veliko samo ono što nije pretenciozno, i da je duboko samo ono što nije hermetično i nasilno intelektualno, ovaj se autor približava čovjeku kroz iskrenost i ljudskost, te su zato radnja i gluma samo dio obraćanja drugom čovjeku, dio opšteljudske potrage za smislom. Zajednička je to potraga svim emotivnim ljudima što boga ne vide u potrošnom i statusnom, već u onom neprofanom u čovjeku. Iako je smatrao da se određeni djelovi čovjekovog bića mogu ispoljiti samo kroz poeziju, nesporno je da je poetikom slike Tarkovski uspio ne samo da se približi poeziji, nego da je vizuelno pojača. Dajući preimućstvo intuiciji u odnosu na racio i logiku, Tarkovski otvara vrata filmske kritike običnom čovjeku, nipodaštavajući pritom buržujstvo navodne struke. Njega ne zanima teorijska, njega zanima ljudska potpora. Ne cijeneći opšte procjene, jer svako ima pravo da se smatra kritičarem, Tarkovski za jedine istinske apologete umjetnosti smatra emotivno potentne ljude, koji ne teoretišu o umjetnosti, nego je direktno doživljavaju. Prostor koji on otvara za običnog čovjeka spasonosan je ne samo za humanum, nego i za umjetnost. Time ukazuje da nije dovoljno samo znati, jer je osjećanje kadikad rječitije i pouzdanije od znanja. Štoviše, znanje bez osjećanja vrijedi samo tržišno, ne nužno i ljudski.

Prošlo je više od tri decenije od smrti sovjetskog reditelja, i malo više od njegove emigracije, cenzursanja i političkog izbjeglištva. Svijet je postao mrklo globalno selo okrenuto ka spoljašnjem, a o ljubavi, čini se, nije poželjno izravno govoriti. Treba štedjeti riječi ili ih zaglavljivati između zuba, dopuštati da minimum, funkcionalnosti radi, bude iscijeđen iz bića koje već vonja na sušenje. Prema ljubavi je poželjno odnositi se citatno ili je teorijski podržati filmografijom pokojeg, za opšte obrazovanje nasušno vrijednog autora. Emocijom nasuvo i osjećanjem koje nema eksternu upotrebnu vrijednost, možete rizikovati da vas proglase za infantilnog, neiživljenog i naivnog idiota, koji uzalud troši riječi koje nikom ne trebaju. Naravoučenija nema, neka svako odbaci ono što mu ne treba, pokopajmo sve emocije, proglasimo racio za budućnost, ali bez prava na naknadne amandmane, ako se neko zapita o (o)sjećanjima…

Dobar bezosjećaj, podržan i suptilno začinjen irinijom ili cinizmom - kako ko znade - postaje ideal optimalnog intelektualnog odgoja, koji svaki emotivni “ispad”, detektuje kao svojevrstan višak, kič ličnosti, koji sa druge strane, iz straha od sopstvenog ispoljavanja, akcentuje navodnu tuđu slabost.

U stvari, jedina istinska slabost sadašnjice jeste manjak Erosa za jednostavno, svakodnevno i uobičajeno. Eros za napredujućom karijerom, bila to vrhunska umjetnost ili unosan zanat, nauka ili jednostavno umjetnost pravljenja para, zamjenjuje prirodni Eros za ispunjenost iznutra i bogatstvo sopstvenih doživljaja spoljašnjeg (koji dakako mogu završiti u sjajnoj karijeri). Stoga ne čudi da robotizacija sve manje biva stvar tehnološkog, a sve više svjedoči dehumanizirajućem, emotivno samoobogaljenom čovjeku, koji emocije kompenzuje naknadnim iznalaženjem emocija na psihijatrijskom tretmanu, tom minimumu današnje emancipovanosti.

( Slađana Kavarić Mandić )