Šandor Marai, evropski klasik

Šandor Marai (izvorno Sándor Károly Henrik Grosschmied de Mára) bio je mađarski pisac i novinar. Rodio se u plemićkoj porodici u tada mađarskom gradu Kasa, danas slovačkim Košicama, 11. aprila 1900. godine. U mladosti je često putovao i boravio u Frankfurtu, Berlinu i Parizu. Jedno vrijeme je čak pisao na njemačkom jeziku, ali kada je odabrao da se pisanju posveti profesionalno ipak se opredijelio za maternji, mađarski jezik. Bio je prvi književni kritičar koji je objavljivao prikaze Kafkinih djela.

Bio je veoma popularan između dva rata i savremenici su ga smatrali za jednog od najuticajnijih predstavnika mađarske književnosti, pravi građanski pisac koji je izgradio svoj stil. Napisao je 46 knjiga (uglavnom romana) između dva svjetska rata, biran je za člana Akademije nauke Mađarske. U djelima koje je stvarao četrdesetih godina prošlog vijeka izražavao je nostalgiju za izgubljenom multinacionalnom, multikulturalnom atmosferom društva austrougarske monarhije. Takav stav afirmisanog i cejenjenog pisca nije odgovarao novoj mađarskoj vlasti te mu je 1948. godine, kada je zavladao staljinizam, bilo jasno da ne samo što neće moći da piše ni da objavljuje, nego neće moći ni da ćuti. Zato je emigrirao i ostatak života proveo na Zapadu, u Evropi i Americi. Najprije se seli u Italiju, a zatim emigrira u SAD. Neprekidno piše na mađarskom, no objava njegovih djela nakon 1956. u Mađarskoj će biti zabranjena. Nakon smrti supruge Ilone i sina Janoša, koga su kao ratno siroče usvojili prije emigracije, shrvan rakom i depresijom, Marai je počinio samoubistvo hicem iz pištolja u San Dijegu 21. februara 1989. godine.

Poezija, romani i dnevnici Šandora Maraija objavljeni su tek posthumno, i u narednim decenijama otkriveni i cijenjeni od kritike i publike postali su dijelom evropskog književnog kanona dvadesetoga vijeka. Devedesetih godina prošlog vijeka, posthumno se na engleskom u Sjedinjenim Državama objavljuju njegovi memoari i nekoliko romana što dovodi do toga da ga književna kritika ponovo otkriva. Njegova djela se ubrzo potom ponovo objavljuju i prevode u Francuskoj, Poljskoj, Kataloniji, Italiji, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Španiji, Portugalu, Češkoj, Danskoj, Islandu, Koreji, Holandiji, Srbiji... Do danas su Maraijeva djela prevedena na 35 jezika širom svijeta. Njegov impresivan književni opus ponovo je priznat i u Mađarskoj, koja mu je počast odala i izuzetno interesantnim i podrobnim dugometražnim biografskim filmom.

Marai je, pomenimo i to, još jedan veliki emigrant s istoka Evrope koji je ostvario još jedno, paralelno djelo - Dnevnik. Započeo je da ga piše za vrijeme rata 1943. i nije prestajao sve do samoubistva, 1989. godine. Više od trideset tomova dragocenih bilježaka o 20. vijeku i ljudima u njemu, prije svega o samom piscu. Za sada je samo objavljen izbor iz Dnevnika, a upravo je potpuno objavljivanje djela u toku i završena je tek 1956. godina. Kada Dnevnik u cjelini bude objavljen mađarska književnost, ali i svjetska, postaće svjesna kolika je vrijednost ovih istrajnih zapisa.

“Svijeće gore do kraja” i “Tri lica jedne ljubavi” dva su Maraijeva romana, klasika moderne književnosti, nedavno objavljena kod Lagune.

Roman “Svijeće gore do kraja” je prvobitno objavljen 1942. godine, a otkriven je čitaocima širom svijeta tek početkom ovog vijeka. Napeto i izvrsno strukturirano, ovo djelo svojim oštrim izazivanjem prošlosti djeluje kao proročki pogled u moralne ponore sadašnjosti. Stari general Henrik u dvorcu skrivenom šumama svog velikog posjeda očekuje rijetkog posjetioca. To je Konrad, čovjek koji mu je nekada bio najbliži prijatelj, a koga je posljednji put vidio prije četrdeset jednu godinu. Dugo iščekivan i pripreman susret u kojem će se evocirati uspomene na jedan lov i generalovu davno preminulu ženu ubrzo će se pretvoriti u proces u kojem će general suditi gostu. U dvoboju riječi i ćutnje, optužbi i utaja, otkriva se priča o strasnoj borbi za ljubav iz koje niko nije izašao kao pobjednik.

Henrik i Konrad su se u ranoj mladosti sprijateljili na vojnoj akademiji. Henrik je sin imućnog plemića, a Konrad je njegova sušta suprotnost: sin siromašnog poljskog barona, introvertan, prefinjen i muzikalan. Po završetku akademije oni ostaju izuzetno bliski. Henrik se ženi Kristinom, Konradovom prijateljicom iz djetinjstva, a Konrad redovno posjećuje bračni par na njihovom raskošnom imanju. Jednog dana, međutim, Henrik tokom lova iznenada postaje svjestan da je Konrad uperio pušku u njega umjesto u veličanstvenog jelena koji je istrčao iz šume. Ovaj spušta pušku i prijatelji ne progovaraju ni riječ o incidentu, ali Konrad ubrzo odlazi bez pozdrava. Kada Henrik sljedećeg dana pokuša da pronađe Konrada u gradu on saznaje da je ovaj napustio službu i otputovao u nepoznatom pravcu. Henrik zbunjeno razgleda prijateljev neobično komforni stan, u koji mu je do tada pristup bio zabranjen. Nekoliko trenutaka kasnije pojavljuje se Kristina. Prema načinu na koji se kreće, Henrik zaključuje da joj to nije prva posjeta Konradovom stanu. Kristina je razočarana. Ona prekorijeva odsutnog Konrada zbog kukavičluka i odlazi. Henrik sa nakon toga seli u očevu lovačku kuću i prekida svaku komunikaciju sa ženom. Osam godina kasnije, Kristina umire.

Četiri decenije kasnije tokom zajedničke večere i razgovora pored kamina konačno dolazi do suočavanja između dvojice prijatelja. Poravnanje računa zauzima najveći dio romana. Razgovor se postepeno transformiše u monolog u kome ovaj sprovodi psihološku analizu njihovog prijateljstva, koja će imati iznenađujući zaključak. On iznosi detalje o, do tog trenutka nepomenutoj, prijateljevoj izdaji i naizgled je u potpunosti razotkriva.

“Svijeće gore do kraja”, roman o prijateljstvu, odanosti i smislu života Marai je smatrao jednom od svojih lošijih knjiga. Roman je objavljen 1942, u doba Maraijevog najplodnijeg perioda, za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je emigrirao u sebe, a samo godinu dana ranije 1941. napisao je još jedno remek djelo - “Tri lica jedne ljubavi”, neobičnu priču o ljubavnom trouglu.

“Tri lica jedne ljubavi” priča je o imućnom paru iz buržoaskog društva, Peteru i Ilonki, koji na prvi pogled živi u skladnom braku. Njihov dom je uređen s mnogo pažnje i ukusa; njihova odjeća dobro skrojena; kreću se u važnim društvenim krugovima. Ipak, izuzetno osjetljivoj Ilonki nikada nije dovoljan njen izbor dekora, niti je njen izgled baš onakav kakav bi trebalo da bude da bi u potpunosti osvojila ljubav svog muža jer on sa sobom nosi tajnu koja ga odavno proganja.

Peter je zaljubljan u Judit, djevojku koja je bila sluškinja u njegovom domu kada je bio mladić. Za Judit pak ni Peterova naklonost i ljubav nijesu dovoljne i ne mogu utoliti njenu glad za slobodom i budućnošću van strogih merila društva u kojima se njih troje gube u vrtlogu ljubavi i gubitka.

Smješten u posljednje dane Austro-Ugarskog carstva, u period kada je „cio svijet bio bašta spremna da procvjeta“ Maraijev roman predstavlja kulturno propadanje kroz sliku raspada braka i nudi nam još jedan dokaz Maraijevog briljantnog stila i njegovog izuzetnog, istančanog prikaza žrtvovanja i čežnje.

( Vujica Ognjenović )