Potreba za pripadnošću po svaku cijenu

Premijerno prikazan na prošlogodišnjem filmskom festivalu “Berlinale”, debitantsko dugometražno ostvarenje danske rediteljke Žanet Nordahl - “Krvne veze” (Wildland) preispituje potrebu za pripadanjem sa fokusom na sve ono što neka porodica (do)nosi ili krije.

Šta ste spremni da žrtvujete da biste postali i bili dio porodice ili neke zajednice? Koliko sebe možete dati i po koju cijenu zarad osjećaja pripadnosti i ljubavi? Kako napraviti “pravi izbor” kada težite neprikosnovenoj ljubavi i zajedništvu, a svjesni ste svih negativnih strana koje one nose? U svemu tome bivate suočeni sa samima sobom, sa zatvorenim (dis)funkcionalnim sistemom, podrškom i (ne)razumijevanjem institucija, pa ste prisiljeni da izaberete “manje zlo” - ako mislite racionalno ili “veću ljubav” - ako za ljubavlju čeznete.

To su neke od dilema koje postavlja napeto dansko ostvarenje koje se nalazi u selekciji prvog zajedničkog regionalnog filmskog festivala, a kojem od 9. do 17. aprila svi zainteresovani mogu pristupiti putem onlajn platforme ondemand.kinomeetingpoint.ba. Proljećno izdanje četiri priznata regionalna festivala - Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival, Festival autorskog filma i Filmski festival Herceg Novi, pruža mogućnost gledanja ove “coming of age” krimi porodične drame.

“Ida (Sandra Guldberg Kampp) se uselila kod tetke i rođaka nakon što joj je majka tragično stradala u saobraćajnoj nesreći. Kuća je puna ljubavi, ali van doma porodica vodi nasilan i kriminalan život”, navodi se u kratkom sinopsisu filma.

Introvertna tinejdžerka nevoljno odlazi u tetkinu porodicu, upoznaje braću i razaznaje pozitivne i negativne strane svoje nove svakodnevice. Kako se filmska traka odmotava, tako Ida shvata da je njena tetka šef preduzeća za naplatu dugova, a da poslove obavljaju njena tri sina različitih naravi... Poznata danska glumica Sidse Babett Knudsen igra Idinu tetku koja je nadmoćna, manipulativna i nesvjesno održava nezdravu atmosferu u svom domu, ali istovremeno i majčinski i zaštitnički nastrojena, topla i emotivna pruža podršku i svu sebe porodici. Ida pokušava da pobjegne, a zapravo sve više postaje istinski član te porodice.

Rediteljka za “Vijesti” ekskluzivno govori o svom debitantskom dugometražnom filmu, onome što je željela da prikaže i pozove na razmišljanje i razgovor...

Iako je u pitanju film o odrastanju, porodici i porodičnim vrijednostima, donosite prilično ozbiljnu i napetu priču. Kako je film nastao i pored porodice, koji je osnovni motiv, šta donosite gledaocima?

Porodica je u fokusu radnje i tema je oko koje se, iz nekog razloga, neprekidno krećem. Prije svega, mislim da porodica i zajednica u kojoj se rodimo svakoga od nas oblikuje u ono što postajemo. Moć porodice je velika i tim prije mi je još interesantnija tema kojoj se želim dodatno posvetiti. Prethodno sam radila na kratkom filmu “Najlon” koji je u fokusu imao porodične tajne, različita gledišta i percepcije i uopšte to kako ljudi različito percepiraju iste ili slične stvari.

Scenaristkinja Ingeborg Topse i ja smo znale da želimo da zajedno radimo dugometražni film - i to je bio temelj, bekgraund svega. Nedoumica je bila da li želimo da naglasimo ono sa čime radimo, a to su potreba za pripadanjem i ljubavlju...

Moja želja i namjere uvijek su vezane za to da želim da podstaknem ljude na razmišljanje i razgovor nakon odgledanog filma, nakon što napuste bioskop ili ugase računar. Ne mislim da treba da nametnem nekome kako da osjeća ili šta da misli, ali se nadam da će film podstaći razmišljanje o porodici, zajednici i međusobnoj povezanosti, odnosno važnosti koju ona ima...

Ta, možda i ekstremna, potreba za pripadnošću porodici, nešto je što čini ovaj film “teškim” i emotivnim, ali istovremen se time nameće i misao da smo možda zaboravili šta je osnovna potreba ljudskog bića.

Da, upravo tako. To je iskonska potreba za pripadanjem jer ljudska bića su isprepletana tako da pripadaju jedna drugima, a ako nemamo potrebu jedni za drugima onda smo ništa. Mislim da već dugo vremena u svijetu u kojem živimo prevladava individualizam na koji smo se fokusirali previše dugo, godinama unazad, ne bismo li bili srećni, snažni, samostalni... Zaboravili smo da smo predodređeni da pripadamo i da smo u grupi zapravo jači. Potreba za pripadanjem porodici je ono što je važno i što znači, što nas oblikuje i usmjerava.

Znamo za rečenicu da je porodica osnovna ćelija društva, no koliko se danas bavimo njome i kakav je položaj individue, a kakav položaj porodice u današnjem vremenu?

Teško je generalizovati i govoriti uopšteno. Porodica je nešto o čemu ne govorimo mnogo i što uzimamo kao sigurno, (možda i zdravo za gotovo). Svijet se mijenja, promijenio se i otkad je počeo rad na ovom filmu, pa kada je premijerno prikazan i do danas. Čitav svijet je sada potpuno izolovan, to se potencira i na tome se i radi. Potreba da pripadamo i da budemo bliski međusobno trebalo bi da bude u fokusu. Fizički se udaljavamo, a stvaraju se i mentalne barijere. Zbog svega toga ovaj film u centar svega postavlja snagu i moć zajednice. Ne kažem da je individualnost loša ili pogrešna, već samo mislim da je zajednica bitna, i to veoma.

U jednom od razgovora o filmu ste kazali da je glavno pitanje koje se postavlja pitanje cijene, odnosno žrtve zarad pripadnosti... Možete li nam objasniti kontrast koji je evidentan između ljubavi i bliskosti koja vlada u porodici koju prikazujete, a onda i “krimi” segmenta koji je naizgled sakriven u njihovom “biznisu”?

Mislim da to čime se oni bave nije neki veliki kriminal, odnosno nije kao da je u pitanju velika organizovana porodica. Oni žive u malom gradu i “podstiču” ljude da plaćaju račune i dugove... To je neki manji zločin. Sve to oni rade za porodicu, jedni za druge, iz čistog srca i ljubavi. To je njihov način života i kao takvo je lakše za prihvatiti i Idi. To bi se moglo nazvati izvrtanjem moralnog. Niko u ovoj porodici ne misli da je to što rade loše, naprotiv - svi su ubijeđeni da je to normalna, dobra i racionalna stvar i rade to najbolje što mogu. Naravno, možemo diskutovati o tome da li je to ispravno, moralno ili nije, ali čitava porodica to radi iz srca, rade jedni za druge, a ono što dobijaju zauzvrat su bezuslovna ljubav i lojalnost. Mislim da je baš odanost interesantna za diskusiju, jer djeca u bilo kojoj proodici, ma kako ona disfunkcionalna bila, pokazuju lojalnost i ostaju kod svojih roditelja, pa i kada je dobro i kada je loše. Ida u ovom filmu pokazuje svoju lojalnost.

Na samom kraju sam pomislila da je Ida spremna da žrtvuje sebe da bi otišla od te porodice, a onda sa druge strane možemo reći da je zapravo bila spremna da žrtvuje sebe zarad porodice. Teško je naslutiti šta ona osjeća i misli, možete li nam opisati njen karakter?

Ida je veoma specifičan karakter. Kroz njenu ličnost se i publika upoznaje sa porodicom. Ida nije crno platno, već osoba koja želi da osjeti ljubav i da bude voljena. Ja inače ne volim da pričam o tome, ali ona se osjeća kao teret, a istovremeno i nosi prtljag prošlosti sa sobom. Njoj nedostaje porodica i ljubav i kako film odmiče tako se i ona mijenja, možete vidjeti njen osmijeh, njenu borbu kroz koju prolazi. To je život ili smrt. Na kraju, mislim da jeste bili u pravu sa zaključkom...

I na kraju je ponovo postavljen dualitet života i smrti, a tim motivom film i počinje.

Tako je. Može se tumačiti dualno - da je Ida spoznala ljepotu pripadnosti, ali očigledno može biti prihvaćeno i drugačije - tragično, jer izdržava tuđe grijehe. Ali, sa druge strane, to je jedini izlaz. Teška vremena zahtijevaju teške odluke... Ipak, ona svjesno kreira i povlači svoje poteze kasnije koji vode ka takvom ishodu, pa iz zatvora ona biva član porodice više nego što je ikada bila ili osjećala. Pripadnost se osjeća u vazduhu i ona se na neki način osjeća kao dio njih, tek tada, nakon sopstvenog žrtvovanja.

Šta je bilo najteže kod ovog projekta?

Ono što je meni bilo najteže kod ovog filma jeste što je proces trajao mnogo duže nego što smo očekivali. Prošlo je pet godina dok smo dobili finansijska sredstva da bismo mogli krenuti sa radom. Bilo je mnogo neočekivanih događaja i više puta sam mislila da je tu kraj i da se film neće desiti. Ovo je bio težak film i za “prodati”, odnosno predstaviti i producirati, posebno jer je savremena priča... Mnogo dugujem producentima koji su se izborili sa raznim poteškoćama, a čitava ekipa je tome doprinijela i izdržala iako smo svi nebrojeno puta mislili da ćemo morati da stanemo i prekinemo sa svim.

Kakvi su planovi za dalje, radite na novom filmu, takođe porodičnom?

Da, radim na novom projektu, u pitanju je dugometražni film koji takođe u fokusu ima porodicu, ali se nadam da ovoga puta neće biti potrebno toliko vremena za film... Ne bih previše otkrivala o tom filmu, zbog svega...

Kad alternativa nije izbor

U jednom trenutku, kroz lik socijalnog radnika, mlada junakinja ima mogućnost izbora...

Da. Kao izlaz se nameće institucija, ali te institucije, odnosno sistem su upravo one sile koje su je pogurale upravo toj porodici i ne mogu vidjeti kako je i šta. Ona razumije da alternativa porodici može biti čak i gora i taj balans je interesantan. Postoji mnogo djece koja su odvojena od roditelja iz različtiih razloga, a uvijek se postavlja pitanje šta je zapravo alternativa i kakva je. To je nešto o čemu se mora razgovarati. To su i nedoumice koje Ida ima u filmu i sa kojima se bori, ali na kraju ipak bira da bude i ostane lojalna porodici.

( Jelena Kontić )