Usijane glave

Uvijek je bilo nasilnika i biće ih. Ako se ne opamete na vrijeme postoji samo jedan način da se spuste na zemlju - da osjete šamar od kojeg im dugo zuji u glavi. Kada pređu granicu i kada iživljavanje postane svakodnevica obično ih sačeka hladan tuš kada najmanje očekuju i kada misle da su najjači. Ili se nekome smrači pa mamlaza izmlati tako da se i sam čudi otkud mu tolika snaga ili se okupi ekipa pa ga natenane prevaspitava. Tako je to išlo na Cetinju 80-ih godina prošlog vijeka. Danas se sa osmijehom sjećamo tih dana. Sjedimo u kafani zajedno, pitamo za familije i ne zamjeramo ništa jedni drugima. Jer smo i ubrzo nakon tih megdana, stasavajući u gimnaziji, postali svjesni da smo bili djeca.

Nasilnici koji odavno terorišu Crnu Goru i koji su 26. novembra slali tipove u kapuljačama da zastrašuju, tuku i prskaju suzavcem Cetinjane nijesu djeca. To su takođe Cetinjani i to oni koji su dozvolili sebi da budu instrument profitera koji ne biraju sredstva da zadrže moć. Uplašeni za svoje pozicije, prestrašeni da će im gubitak fotelja preokrenuti živote naglavačke, da će se saznati što su sve činjeli, pristali su da im dovedu plaćenike i kriminalce da biju njihove sugrađane. Batinaši pod kapuljačama imali su ulogu da zaplaše sve one koji su se zarekli da neće dozvoliti da ih na oči kradu, potplaćuju slabe i tako fabrikuju izborni rezultat koji im odgovara. Kada je postalo jasno da mrki pogledi i treniranje strogoće nijesu dovoljni, krenuli su u akciju. I to onamo gdje je u tom trenutku bilo najmanje građana Cetinja koji su stražarili sa ciljem da snime aktere kupovine glasova. Sprej, pa onda udarci... Ni žene nijesu zaobišli.

Što su postigli, osim što su otkrili svoje pravo lice? Izazvali su još veću odlučnost i inat. Cetinjani se nijesu razbježali nego su u još većem broju na ulicama, ispred DPS punktova pored biračkih mjesta, istrajali da odbrane pravo na slobodno glasanje. Demonstracija sile na Cetinju posvjedočila je da je vladajuća klika spremna na sve. Nekada su tvrdili da su mladi, lijepi i pametni. Pokazuju li sada lice monstruma? Umjesto da ga skrivaju, da li ga „kapuljače“ samo dodatno razotkrivaju?

Utjerivanje straha u kosti, što je obično posljednje oružje svake autokratije i nekontrolisane vlasti, krenulo je 24. oktobra 2015, kada su SAJ-ovci gazili svakog ko im se našao na putu. Juriš „specijalaca“ krenuo je nakon što je neutralisana mogućnost upada u Skupštinu što nedvosmisleno znači samo jedno - ovako će proći svako ko se usudi da nas ugrozi. Bilo je protesta i ranije, ali nikada toliko brutalnosti jedinice u crnim unfiromama. U novembru 2017. SAJ-ovci su bili u pozadini, u zgradi Skupštine Prijestonice. Prvo su na ulicu poslate crne kapuljače.

Šta nas očekuje kada uskoro budu izbori u Podgorici, Bijelom Polju, Baru, Pljevljima... pošto je očigledno da manipulacije, lažna obećanja i podmićivanje više nijesu dovoljni? Dokle su usijane glave, kojima je moć pomutila mozak, spremne da idu? Misle li da mogu u strahu držati baš cijelu državu? Da li su spremni da zapale Crnu Goru ako vide da više neće biti njeni gospodari? Ima li pored njih iko ko će im se usprotiviti ili se kompletan sistem pretvorio u bijednu masu isprepadanih beskičmenjaka.

Najčešće pitanje i poslije 26. novembra je bilo da li izbori u ovakvoj atmosferi imaju ikakvog smisla? Teško je odbraniti potvrdan odgovor, osim da je alternativa izborima ustanak. To valjda znaju i oni koji povlače konce opasne igre u koju su se upustili.

Autor je potpredsjednik Građanskog pokreta URA

( Neđeljko Rudović )