Odbrana i posljednji dani

Uh, dobro je, izvukosmo se nekako bez posljedica u ljudstvu. Znam, mračila sam previše, ali iskustvo me tjera da to radim preventivno. Naročito u danima koji mogu biti prelomni, a u Crnoj Gori to može biti svaki kad se na ulicu izlazi jednonacionalno.

Na sreću, jedini prelom koji se dogodio bio je onaj u ponašanju policije prema demonstrantima. Da im premijer nije uputio onaj prijeteći tvit - zasluge bi ponijela Vlada.

Ovako, ostaje joj da nosi krivicu. Zato što se takav tvit ne može pravdati ličnim stavom prvog ministra, funkcija to pravo ne oduzima samo nekima - poput ministra pravde - nego svima u Vladi. Ali i zbog svih ostalih nespretnih izjava koje građanima dižu pritisak najmanje jednom sedmično.

Stoga se ni sukob premijera i ministra pravde ne može tretirati kao lični. Ukoliko su i jedan i drugi iznosili u javnost punu istinu, ne radi se tu o pomirenju dva čovjeka. Nego dvije Crne Gore - antiratne i ratne.

Mirenje te dvije Crne Gore nije moguće, ne bar u skorije vrijeme. Ali miran život s tim razlikama jeste. Pod uslovom da i vlast i opozicija prestanu da ih podgrijavaju.

* * *

Prošle sedmice učinio je to premijer Zdravko Krivokapić, obraćajući se javnosti građanske države sa "uvaženi narode Crne Gore". Bez obzira na to što nije precizirao na koji je od pet naroda mislio, ostavio je mogućnost da se svaki od četiri preostala osjeti povrijeđenim, potcijenjenim ili “samo” zanemarenim.

- Ovih dana prisustvujemo okupljanjima koja na određeni način krše slobodu, zaustavljajući slobodu nekih drugih koji bi samo da se slobodno kreću - kamo sreće da nije zalazio u pojedinosti.

Zato što su se tih dana okupljali komitski, patriotski i još neki pokreti crnogorske prepoznatljivosti. Čije “pravo da se slobodno kreću” i “zaustavljanje slobode” nije pominjao dok su litije u kojima je i sam učestvovao blokirale mnogo duže mnogo više saobraćajnica u mnogo više gradova, i to uz mnogo veću masovnost.

- Očekuju da se u Crnoj Gori desi, kako nam nameću, crnogorsko proljeće, aludirajući vjerovatno na arapsko proljeće. Te godine i ta proljeća su prošla - nije se premijer potrudio ni da odglumi toleranciju i pokaže bar minimum demokratskog kapaciteta.

Arapska, nadam se, jesu prošla, ali crnogorska tek počinju. To što su vjerski - a bogme i neki politički - ciljevi prošlogodišnjeg proljeća ispunjeni, ne znači da drugim vjerskim i političkim zajednicama smije biti oduzeto pravo na protest. A naročito ne uz pozivanje na demokratiju...

Demokratija je, na sreću, takva da pravo izlaska na ulicu garantuje prije svega onima koji se ne slažu sa premijerom. Ili on s njima, svejedno...

* * *

- Mi sada spremamo crnogorsko ljeto - nespretno je premijer suprotstavio pravo na hljeb i pravo na slobodu, iako borbe za ta dva prava ne samo da ne isključuju jedna drugu, nego moraju teći istovremeno.

To što se on lično, odmah nakon stupanja na vlast, prvo pobrinuo za olakšice srpskoj crkvi a ne crnogorskom turizmu ne da ne smije postati pravilo, nego mora da ostane izuzetak.

- Slike koje neko želi da pošalje sa crnogorskih ulica rade direktno protiv države - ponovio je, bez ikakve ograde, prošlogodišnju poruku Mila Đukanovića.

Premijer i svi oni s kojima je tada protestovao smatrali su tu poruku vrlo opasnom. Upravo zbog prijetnje koju je nosila, u odbranu prava na litije stali su mnogi od onih koji ne samo da ne vjeruju u boga, nego ni u pravo SPC da gazduje svom crkvenom imovinom u Crnoj Gori.

- Obaveza svih političkih subjekata u Crnoj Gori je da pozovu svoje pristalice da odustanu od okupljanja (...) i da se okrenemo svakodnevnim obavezama, miru, redu i radu - uspio je premijer da još jednom iznenadi nepoznavanjem vlastitih obaveza.

Jedna od njih je da i premijer i Vlada ulože maksimalan napor da ne daju nijedan povod za okupljanje bilo čijih pristalica na ulici. A ne da ih dio Vlade s njim na čelu daje, nego se sve češće čini kao da im je to cilj.

Kad je prvi put najavio izmjene Zakona o crnogorskom državljanstvu, mislila sam da mu se omaklo. Nema iskustva u pravu i politici, pobrkao je inžinjer zakon i podzakonska akta, razjasniće sve to ministar Sergej Sekulović...

I razjašnjavao je, uporno i istrajno. Niko ne dira Zakon, nego se jedna nezakonita odluka o njegovoj primjeni upodobljava Ustavu. Svi su ga razumjeli, osim premijera.

- Obaveza Vlade je da sve diskriminatorske zakone dovede u mjeru “poznanija prava”, a jedan od tih zakona je Zakon o državljanstvu - nije mu se moglo omaći i drugi put, za “Oko” RTS-a.

Naprotiv, nakon gostovanja ministra Sekulovića u Reflektoru i neviđenog truda da se u javnosti smire strasti, premijerova izjava bila je - prst u oko.

Ne samo onima koji su već protestovali, ko god da ih je organizovao, nego i svima ostalima kojima je dosta organizovanja u jednonacionalne torove.

To što ranija izjava da “državu još niko nije pobijedio, neće ni danas, ni ubuduće” nije bila uperena protiv jedne nacije, ne čini je manje prijetećom.

Država su svi stanovnici Crne Gore, i oni koji protestuju i oni koji (još) sjede doma, i oni koji su glasali za ovu vlast i oni koji nijesu. Prijetnja državi može biti samo onaj ko to ne shvata.

* * *

Dobro je što su se komitske patriote povukle sa barikada, ali nije dobro što javnost, a bojim se ni većina ustanika, ne zna da li je to urađeno zato što je Vladina izmjena Vladine odluke odgođena ili zbog toga što ih je njihov vođa pustio niz vodu javno perući ruke od cijele pobune.

- Kada bismo se mi latili posla da organizujemo ljude i iz nekog razloga ih izvodili na ulicu, to bi izgledalo mnogo moćnije - pročitah na portalima izjavu Mila Đukanovića.

Da se jesu latili posla bilo je očigledno, a očigledne stvari se ne dokazuju.

Da su pokušali to da zakamufliraju osnivanjem desetak komitsko-patriotskih pokreta, saveza, inicijativa, grupa i udruženja, takođe je bilo očigledno.

A najočiglednija od svega jeste činjenica da je komanda na terenu bila prepuštena neozbiljnim, neiskusnim ili samo neznavenim kadrovima.

Zato i stara garda depeesa, istina ne javno, pere ruke ne samo od ovakve pobune, nego i od vođe pobunjenika.

“On je čovjek prevaziđene političke misli, lišen sposobnosti strateškog gledanja na izazove koji stoje pred našom državom” - vratiće se Milu Đukanoviću bumerang kojim je Slobodana Miloševića gađao prije četvrt vijeka.

Sve je manje onih koji mu vjeruju da ih je “više na našoj strani”. Zato što odlično znaju da depees nije patriotska nego interesna zajednica.

Interes je, a ne patriotizam, održao tu partiju kad je uvela Crnu Goru u rat.

Interes je, a ne patriotizam, prevladao i tokom rascjepa 1997. Kad je Drugi dobio podršku samo sedmorice od 146 članova Glavnog odbora. A onda, za samo dva mjeseca, postao Prvi.

Interes je, a ne patriotizam, prelomio da se 1999. ne ide u Kosovski boj.

Interes je, a ne patriotizam, nakon 2006. prelomio da se skoro polovina građana proglasi izdajnicima.

P. S. Interes bi, a ne patriotizam, održavao tu partiju ucijelo bar još koju godinu. Ali njen predsjednik nije više kapac da ga ostvaruje ni za sebe, a kamoli za druge. Groteskno oživljavanje davno preminulog komitskog pokreta samo je još jedan dokaz velikog poraza i rasula koje slijedi. Ukoliko se nova vlast konačno uozbilji i, za početak, prestane da održava akciono jedinstvo poraženog depeesa.

( Ratka Jovanović-Vukotić )