Zbogom hermano

Umro je Gojko. Mjesecima sam se pribojavao takvog poziva ili poruke. Razum me je upozoravao da se bliži taj dan, srce odbijalo da prihvati realnost.

I onda, u noći između srijede i četvrtka, iz Eibara je stigla teška, srceparajuća vijest - Gojko Vučinić je preminuo u 51. godini. Borba koja je trajala četiri mjeseca bila je uzaludna, opaka bolest jača i od takve ljudine.

Za Gośu sam znao dugo, kao fenomenalnog golmana koji je svugdje ostavio neizbrisiv trag, posebno u Baskiji, gdje je živio posljednje dvije decenije. Gledao sam ga sporadično u Crnoj Gori, vidio ga i 2011. u španskoj Navari, kada je došao da prati rukometašice Budućnosti protiv Ićaka, a potom mnogo češće otkada je postao trener golmana u muškoj reprezentaciji. I uvijek smo bili na distanci, da sam čak pomišljao i da je nadmen.

A onda, sticajem okolnosti kakve niko nije mogao ni da pretpostavi, zajedno smo se krajem prošle godine obreli u Danskoj, na Evropskom prvenstvu za rukometašice. Obojica smo „uskočili” u posljednji čas i bili osuđeni na stroga pravila „balona”.

U tom „zatvoru” sam tek upoznao Gośu, nakon što smo poslije dan-dva probili barijeru i vidio da divne priče koje su o njemu govorili Zoran, Petar, Draško i „lavovi”, kasnije i „lavice”, imaju pokriće. Ni traga od nadmenosti. Tih, odmjeren, pravičan, duhovit, ljudina sa kojom su dugi dani u zatvorenom prostoru prolazili lagano.

Imali smo našu „ofisinu” u hotelskom baru i toliko se zbližili da sam znao da sam stekao prijatelja, druga, brata, hermana za čitav život. Ni slutio nisam da će ta odrednica - čitav život - biti osuđena na tako kratak rok.

Nekoliko dana pred odlazak iz Danske se požalio da osjeća čudan bol, da bi na aerodromu u Bilundu, pred naš povratak u Crnu Goru, a njegov u Baskiju, prvi put rekao da je baš loše.

Rastali smo se u Frankfurtu 16. decembra prošle godine, rekli jedan drugom da se vidimo početkom januara (da dobijemo te Šveđane, kako reče), ali sam imao neki ružan osjećaj, kao da se opraštamo zauvijek.

Čim je stigao u svoj drugi dom (samo je za Cetinje govorio kuća), otišao je u bolnicu i saznao da boluje od teške bolesti. Nije se predavao, bezbroj puta mi je napisao: „Boriću se, pa šta bude”, i uvijek govorio i raspitivao se o „lavovima” i „lavicama”. Bio je neizmjerno srećan kada je izboren plasman na Olimpijske igre, vjerovao i da će Zoran Roganović i momci osigurati plasman na Evropsko prvenstvo, ali nije ni dočekao ključne utakmice.

Dogovarali smo i odlazak na pivo sa Arijanom i Mitrom kada dođe u Crnu Goru, zemlju koju je neizmjerno volio i kojoj je želio da se vrati. Nažalost, svom Cetinju se vraća zauvijek, ranije nego što je iko smio i da pomisli.

Zbogom, hermano...

( Nikola Nikolić )