Bjeković: Tenzije rastu kad odgovorni zaćute

Jedan od glavnih razloga sveopšte društvene krize je prekid komunikacije među ključnim društvenim akterima, primarno političkim, ocijenio je zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore Siniša Bjeković.

On je u razgovoru za “Vijesti” kazao da se ne mogu ignorisati ljudi, a zatim tražiti njihovo razumijevanje, posebno ne u Crnoj Gori koja je izrazito ispolitizovana i polarizovana zemlja, u kojoj takav pristup izaziva podozrenje i sumnju u namjere onih koji donose odluke.

“Institucija Zaštitnika godinama upozorava na sve ovo, čak toliko da se stiče utisak o višku pojavljivanja u javnosti. Naravno da je to izlišno napominjati - mi moramo i hoćemo učiniti sve da svojim djelovanjem podstaknemo toleranciju i dijalog, ali onaj istinski i iskreni, kako bi se prevazišle sve nesuglasice i konflikti u društvu. Nijedna politička platforma, niti ambicija, ne može biti iznad toga, pod uslovom da se uvaži sagovornik i argumentovano donose odluke, pri čemu je jedini opravdani cilj napredak Crne Gore, sreća svih njenih građana i izvorno opredjeljenje onih koji Crnu Goru istinski vide kao svoju domovinu i prioritet svih prioriteta”.

Bjeković je to kazao odgovarajući na pitanje da li je zabrinut zbog rasta nacionalih tenzija i koliko može kao ombudsman pomoći u osvješćivanju građana, šta bi bio dobar put za naše društvo, te da li dovoljno radi na tome.

“Bilo bi neodgovorno i besmisleno reći da me tenzije, pogotovo one sa nacionalnim predznakom, ne zabrinjavaju. Niti mislim da postoji bilo ko u ovoj državi koga to ne zabrinjava. Mislim da je to više pitanje nedostatka svijesti o posljedicama koje neodgovorno ponašanje može da proizvede ili proizvodi, nego što postoji namjera stvaranja konflikta zasnovanog na etničkoj mržnji i netoleranciji. Upravo zbog toga govorimo o potrebi jačeg aktiviranja zdravog društvenog tkiva, pri tome uvažavajući potrebu da se čuju argumenti i osnova svake inicijative, bilo da je ona građanska, akademska, zakonodavna ili neka druga”.

Da li je bilo pritužbi upućenih zaštitniku ljudskih prava i sloboda povodom protesta koje se događaju u posljednje vrijeme i po osnovu nacionalne ugroženosti?

Naravno da je bilo pritužbi, ali istini za volju ne onoliko koliko smo očekivali da će biti. Ono što je sasvim izvjesno to je da su te pritužbe “reprezentativne”, da odslikivaju suštinu konfliktnih situacija, a u jednom dijelu je i institucija iniciranjem postupka po službenoj dužnosti ušla u polje ispitivanja aktuelnih događaja. Ono što će svakako biti od posebnog značaja i na šta se ukazuje u komunikaciji sa građanima/kama to je pitanje poređenja situacija sada i prilikom događaja koji su prethodili smjeni vlasti, odnosno jednakosti u primjeni ovlašćenja pojedinih državnih organa u istim ili analogno sličnim situacijama.

Skrenuli ste pažnju da se “mjera patriotizma ogleda u stepenu ostvarivanja i poštovanja prava i sloboda svih građana” i da se ne može dopustiti luksuz da zbog dnevno-političkih podjela pokvare teško stečene pozicije i rezultate napredovanja u evroatlantskim integracijama. Da li imate utisak da partije i njihove lidere to ne zanima i da po cijenju izbornih rezultata rizikuju prava građana i budućnost države?

Ne mislim da bilo koje odgovorno ljudsko biće može preduzimati nešto što ga isključuje iz civilizacijskih tokova, a naročito ako se prije toga nedvosmisleno izajsni u korist napretka. Podsjećam samo sa kolikim entuzijazmom i političkom saglasnošću se ušlo u proces evropskih integracija. Zato, nedvosmisleno i konkretno pitanje koje ste mi postavili je upravo pitanje za političke lidere, a ne za ovu instituciju. Sagledavajući opštu klimu u društvu u odnosu na sve države (sa rijetkim izuzecima) u okruženju i šire, nepobitno se nameće utisak da je jedino sa čim se ne može licitirati javni interes, odnosno interes države, a samim tim i osjećaj pripadnosti toj državi.

Koliko Vam se obraćaju građani zbog govora mržnje koji je uzeo maha na društvenim mrežama i koliko smo kao duštvo svjesni tog problema?

Imamo pritužbi i u odnosu na govor mržnje, ali se stiče utisak da se u toj poplavi bestijalnosti, primarno na društvenim mrežama, mnogo rjeđe reaguje, nego što se registruju slučajevi. To je čini se sve više pitanje indolentnosti prema toj pojavi i još više tolerancije nekulture u odnosu prema drugim ljudima. U ovakvim okolnostima najbolje bi bilo kad bi žargonski rečeno svi počistili nered u svojem dvorištu, spriječili ili osudili svoje političke ili ideološke istomišljenike, ali to je izgleda u Crnoj Gori najteže - poći od sebe.

U posljednje vrijeme je sve više mizoginije, kršenja dječjih prava, podaci ukazuju da pandemija utiče na pogoršanje ljudskih prava. Koliko Vi u svom radu primjećujete pomenuto i kako najbolje reagovati na to?

Svaka kriza neminovno izbacuje u prvi plan najgore društvene pojave, uključujući i one koje se snažno reflektuju na najranjivije slojeve društva. To doista i jesu žene, naročito žrtve nasilja, djeca, socijalno ugroženi, nezaposleni, itd. I u radu Zaštitnika to je lako zapaziti. Primarnu odgovornost za zaštitu najranjivijih slojeva društva imaju organi vlasti i to nije nikakvo “izmišljanje tople vode”. U uslovima ekonomske i finansijske krize jedini način djelovanja jeste pažljivi odabir instrumenata i korisnika zaštitnih mehanizama. To podrazumijeva analizu zasnovanu na brojnim pokazateljima, uz učešće struke, civilnog sektora, ali pod uslovom da i u tom dijelu saslušamo jedni druge, a ne da odluke donosimo iz “prve ruke” i isključivo rukovođeni matematikom.

Da li bi civilni sektor, ombudmsan i pojedinci jake građanske svijesti trebalo da se više angažuju u ovoj oblasti, jer se stiče utisak da nema političkog interesa za to, a ni snage Vlade da se izbori sa anomalijama kao što su šovinizam, mizoginija, kršenje dječijih prava, itd?

Snaga institucije (ako je vjerovati brojnim istraživanjima i anketama) leži u dobroj komunikaciji, prvenstveno sa civilnim sektorom. Svakako da je naša pozicija samim tim lagodnija od pozicije onih koji sve društvene resurse treba da mobilišu i usmjere ka pravom cilju. Međutim, ako se u tom procesu sve zasniva na individualnoj pameti i isključivanju participacije kao oblika saodlučivanja, onda postoji ozbiljan rizik od birokratizacije ljudskih prava, kao antipoda stvarnom i djelotvornom mehanizmu u njihovoj zaštiti. Vlada koja ima sluha da čuje i prihvati kritiku, najbolji je recept borbe sa bilo kojom anomalijom. Naime, takve anomalije najčešće su odbačene od sveukupne društvene zajednice i postaju usamljeni primjeri kako ne treba postupati, što Vladi olakšava put i borbu protiv takvih pojava.

Da li smatrate da zaštitnik raspolaže adekvatnim mehanizmima, jer smo bili svjedoci da se Vaše preporuke ne shvataju dovoljno obavezujućim i da se nedovoljno primjenjuju?

Institucija Zaštitnika raspolaže adekvatnim mehanizmom, ali ona ne može biti substitut drugim državnim organima. Onda to ne bi bio kvazi-sudski, nego sudski mehanizam. Sa druge strane apsurdno je kada se državni organi ponašaju kao da zaštitnik nije donio akt kojim ukazuje na problem i preporučuje način njegovog prevazilaženja. Primijetili ste da institucija nikad ne polemiše o svojim stavovima sa drugim organima na koje se mišljenje odnosi. To je u stvari pokazatelj da mi nijesmo instanciona kontrola, nego korektiv vlasti i kao takav ustavna kategorija, a o samoj prirodi akata Zaštitnika, oni koji imaju dilemu o njihovom uticaju na vlast i njene odluke dobro bi bilo da pogledaju odluke i izvještaje međunarodnih tijela. Tamo stoji odgovor kome ne treba dodatni komentar.

Vladavina prava je jedna od problematičnijih oblasti za EU integracije. Da li ima napretka s aspekta onoga što radite jer je bilo pritižbi da neki postupci traju po dvije decenije? Na šta se ljudi žale kad je u pitanju pravosuđe?

Kada je u pitanju pravosuđe, naša nadležnost je organičena. U tom kontekstu najčešći razlog obraćanja naših građana je predugo trajanje sudskog postupka, neizvršavanje sudskih odluka i dugo trajanje istrage u pretkrivičnom postupku kao pretpostavka ograničenja drugih prava i sloboda građana koji se obraćaju. U radu na ovim predmetima rukovodimo se praksom Evropskog suda za ljudska prava, ali isto tako i sudskom praksom u Crnoj Gori koja je prethodila spornim slučajevima.

Nedavno ste razgovarali sa premijerom Zdravkom Krivokapićem. Na čiju je inicijativu bio susret i da li je povod napeta politička situacija u državi?

Razgovor sa premijerom Krivokapićem nije imao vanredni karakter i posljedica je načina djelovanja dogovorenog na prvom prijemu kod predsjednika Vlade. Isti princip je zadržan i u odnosu na ostale nosioce najviših državnih funkcija prilikom prvih službenih susreta, gdje smo zaključili da ta komunikacija treba ostati otvorena i kontinuirana, bez ikakve prethodno definisane agende. Ona nerijetko funkcioniše i na savjetničkom, odnosno nižem nivou, kao posljedica konkretnih pitanja. U ovoj situaciji imali smo potrebu da razmotrimo pojedina pitanja iz djelokruga rada Vlade i institucije zaštitnika, naročito kada se to tiče mandata koji ova institucija ima. Jedino što smo morali usaglasiti to je vrijeme sastanka, koje je bilo precizirano na predlog Kabineta premijera, zbog njegovih brojnih obaveza.

U isto vrijeme, prateći agendu rada institucije Zaštitnika lako će se primijetiti da je ovih dana ona prilično dinamična, naročito kada se to tiče međunarodnih aktivnosti, pa smo termin morali usaglasiti upravo onako kako je susret zakazan i održan. Odgovarajući na najkonkretniji mogući način - inicijativa je ranijeg datuma, a susret upriličen u vrijeme kada je to bilo potrebno zbog više tema o kojima je tokom susreta razgovarano. Aktuelna situacija je naravno bila dio našeg razgovora, ali i brojna druga pitanja koja nijesu akutne, već rekao bih trajnije društvene prirode. Možda je u svemu najbitnije da nije bilo zatvorenih ili unaprijed isključenih tema, te da smo vrlo lako došli do zaključka da svi u domenu svoje nadležnosti i autoriteta moraju iskazati odgovornost i posvećenost smirivanju svih vrsta tenzija, jednako kao i sprečavanju nastanka tenzija.

( Alisa Hajdarpašić, Mila Radulović )