Janšini učenici

Nacionalni identitet je, ma koliko se njegova važnost prenaglašavala ili omalovažavala, nešto što je od krucijane važnosti za ljudska bića. Osim toga što su ljudi društvena bića koja funkcionišu isključivo u zajednici, to je, svakako, posljedica istorijskog razvoja raznih ljudskih zajednica, koje se, naprosto, nisu mogle razvijati na način da sva ljudska bića budu ista, ni jezički, ni kulturološki, ni mentalitetski. Načini života i promišljanja o tome kako ga treba živjeti se razlikuju čak i od grada do grada, čak i na regionalnoj osnovi, pa tako, ustaljeno i u okviru etničkih grupa koje su izrazito homogene, a kamoli kod onih koje su policentrične, od kraja do kraja, važi ona stara maksima da svi narodi i sva plemena nazivaju sebe ljudima i plemenitim, a sve ostale narode i plemena neljudima i neplemenitim.

Jalova su, čini se, bila očekivanja da će pretvaranje svijeta u globalno medijsko i društvenomrežno selo učiniti da ova primalna gordost bude zamijenjena sa barem malo više razuma. Kod naroda koji su građani država-velikih sila to je, pored mnogobrojnih kulturoloških razlika, najprije onemogućeno globalnom ekonomskom konkurencijom tih država, dok je kod manjih i politički beznačajnijih naroda, to isključivo najpodesnija emocija za najbezobzirnije manipulisanje čiji je ishod lakrdija ultimativnog gubljenja dostojanstva.

Postjugoslovensko društvo Crne Gore je neobično zanimljiv primjer takve anticivilizacijske tragedije malih naroda. I ne, nije to zbog promišljanja o identitetu samome, već zbog načina na koji se o njemu promišlja, a to je, prevashodno, najrigidniji oblik parohijalne “ili-ili” isključivosti. Tipa, ako si Crnogorac ne možeš biti Srbin jer to je asimilacija, ili ako si Srbin ne možeš biti Crnogorac jer to je separatizam, ili ako si već Crnogorac, onda to možeš biti samo ako si prevashodno Srbin, ili ako si Srbin u Crnoj Gori, onda to možeš biti samo i jedino na način da si na prvom mjestu Crnogorac. Sve ovo, unatoč vjerskim razlikama, vrijedi i za Srbe i Bošnjake, Crnogorce i Bošnjake, Bošnjake i Muslimane, Bošnjake-Crnogorce i Crnogorce-Bošnjake, Crnogorce-Muslimane, Srbe-Muslimane, Muslimane-Srbe i sve druge kombinacije iz hiljadu i jedne noćne more, koje zahtijevaju ultimativne nadređenosti jednog identiteta drugome ili podjele i koje nemaju drugo odredište do toga da budu materijal za non-pejpere Janeza Janše i druge političke ološi silno zabrinute za stabilnost “evropskih vrijednosti”.

Jer iz raspada Jugoslavije smo mogli naučiti šta proizvode isključivosti među sličnima, a čini se da nas Janšina najava “dovršetka” tog raspada nije dovoljno uznemirila da shvatimo šta to znači i šta bi moglo da znači i u Crnoj Gori: krvavo utvrđivanje novih granica, vidljivi i nevidljivi zidovi među gradskim kvartovima, bodljikave žice na ulicama, mizerna egzistencija povlačenja za rukav briselskih, vašingtonskih, moskovskih ili čak pekinških briokrata da te “zaštite” od prvog komšije, brata, prijatelja, košmarni koloplet međusobnih optuživanja ko je, kada i koga više u istoriji ojadio, ponizio, uništio, istrijebio, beskrajno emotivno ucjenjivanje sjećanjima na ljudske patnje, a čime će beskrupulozno manipulasati i sadašnje generacije DF-ovaca i DPS-ovaca.

A to bi bio samo produžetak djelovanja ove opskurne političke sekte koja se, nakon što je devedesetih produkovala šovinistički otrov upakovan u “socijalizam” i za Srbe i Crnogorce i Crnogorce-Srbe i Srbe-Crnogorce, raskolila na dva dijela. Jedna je nastavila starim putem udrobljavanja srpskog šovinizma i ravnogorskog revizionizma u socijalizam i tobožnji antiglobalizam, dok je druga reafirmisala najbizarnije dukljanističko-fašističke i antisrpske ideje Sekule Drljevića i Savića-Markovića Štedimlije, kao i kolaboracionizam Krsta Zrnova Popovića i udrobila ih u tobožnju odbranu antifašističkog nasljeđa i zastupanje evropskih i građanskih vrijednosti.

Vidljivo je iz raznih nastupa i jednih i drugih da su se grdno zabrinuli zbog predstojećeg popisa stanovnišva, te su, u tu svrhu, angažovali sijaset zagovarača rigidnih isključivosti. Pa tako s jedne strane, Aleksandar Raković Crnogorcima poručuje da su “felerični”, Mihailo Medenica da “žive u štenari pored tolike kuće”, dok Željko Rutović nanovo ponavlja frankovačke formulacije o “litijaškom otimanju crnogorskog kulturnog nasljeđa”, a Dragan Bursać, u maniru istinskog partijskog sektaša, poručuje da se moramo ustajati kada se pomene ime Mila Đukanovića, jer će nas, u protivnom, pojesti zli popovi.

Dijagnozu i jednih i drugih, zapravo rijetko ko razumije, a to je suštinsko antijugoslovenstvo, s tim da svaki oblik jugoslovenstva prvi preziru otvoreno kao koncept nepojmljiv vlastitoj provincijalnoj skučenosti, a drugi tretirajući je kao fikciju, čvrsto se držeći kardeljevskog koncepta da se iz jugoslovenskog identiteta izbacuje naglašavanje etničke srodnosti svih Južnih Slovena, a cijela se jugoslovenska zgrada, kako je to podvukao Dejan Jović, postavlja na stub komunističke ideologije. A koju su - kako koncept etničke srodnosti, a onda i jugoslovenski komunizam - izdali upravo oni koji se danas predstavljaju za najveće zagovornike antifašističkog nasljedstva, iako su, njegovim obesmišljavanjem, nađubrili najbolje tlo za cvjetanje svih etničkih šovinizama. I ma koliko se Aleksandar Sekulović u beogradskom Danasu zgražavao jer je akribični mladi politolog Stefan Milosavljević i njega i Sonju Biserko i Milivoja Bešlina zbog podržavanja Mila Đukanovića izjednačio sa Vučićem, Dačićem, Selakovićem, Jeremićem i Šešeljem, to nije ništa drugo nego istina, jer srpski šovinizam proizašao iz zloupotrijebljenih istorijskih mitova i narodne književnosti, nije ništa manje opasan od onih koji su srpskom narodu namijenili istu onu sudbinu kao srpski nesrpskim - ponižavanja i istjerivanja. Ili je nazivanje srpskog naroda “podivljalim turskim robljem” i “turskim hizmećarima” u stilu frankovačkih fašista, na RTCG i pjevanje ustaških Thompsonovih pjesama na komitskim okupljanjima manje odvratno i opasno od parola “Selite se Turci” i sličnih jezivih manifestacija. Utoliko je Sekulovićeva objeda da ga je Milosavljević izjednačio sa “fašistima” na isti način na koji to rade oni koji izjednačavaju komunizam i fašizam podjednako odvratna i glupa. Jer internacionalni socijalizam, ma šta mislili o njemu, nikada nije podgrijavao šovinizam jednog naroda prema drugome, kao što to rade Milo Đukanović i njegovi sljedbenici koji bi sutra, ako to bude diktirao ultimativni oportunizam, ponovo bili ono što su bili devedesetih. Jer su, poput Janeza Janše, beskrupulozni prevrtljivci. Stoga je pred trenutnom vlašću u Crnoj Gori istorijski zadatak da ne bude samo još jedna kompradorska, bezidejna vlada koja govori samo o razračunavanju sa kriminalom, već da učini istorijski korak razračunavanja i sa jednim i sa drugim pogubnim ideološkim kriminalom. Crna Gora ima šansu da postane zemlja u kojoj je Crnogorac isto što i Srbin isto što i Bošnjak isto što i svaki njen građanin bilo kojeg etničkog porijekla isto što i jedan te isti narod, istinska jugoslovenska republika. Svim Janšinim učenicima uprkos.

( Vuk Bačanović )