Robinzonov otac

Prvi put sam izgovorio ime Danijel Defo, sričući ga po slogovima. Još nisam pošao u školu, tek sam naučio da čitam i pišem. Ne znam kada je majka naručila i dobila 100 Prosvetinih knjiga. Bile su sive, sa bijelim ćiriličnim slovom “P” koje sam ja doživljavao kao vrata kroz koja valja ući. U gornjem lijevom uglu korica u plavom kvadratiću, poput broja ulaza u zgradu bio je upisan redni broj knjige u ediciji. Robinson Kruso je nosio broj 20. Za neku godinu dorastao sam knjizi - kada sam je mogao dohvatiti sa police. Pošto ništa nisam znao o piscu, knjigu sam pročitao na najbolji mogući način - kao čisti tekst bez konteksta. Brodolomnik na pustom ostrvu, borba za preživljavanje, ljudožderi i gusari - ko bi tome odolio?

Obična godina

Evropska godina 1660. proticala je uobičajeno: okončan je Drugi sjeverni rat - tada su i Skandinavci bili poslovično ratoborni - ali se zato čovjek mogao pouzdati u rusko-poljski rat koji je trajao. Turci osvajaju Erdelj. Elvija Čelebija putuje Srbijom, Bosnom i Dalmacijom o čemu će ostaviti zapis. Buri počinju naseljavati jug Afrike. U Londonu Čarls II, povratnik iz egzila, postaje kralj i time se završava kratka ostrvska republikanska epizoda. Iste godine se osniva Kraljevsko društvo Londona za unapređenje prirodnih znanja koje će docnije postati najčuvenija akademija nauka na svijetu. Ali s one strane Lamanša, u Parizu, mladi francuski kralj Luj XIV i njegov trostruko stariji šef finansija, kardinal Mazaren, naređuju spaljivanje knjige Pisma iz provincije, koju je iz antiklerikalnih, ali hrišćanskih pobuda, sa jetkom ironijom napisao Blez Paskal, najblistaviji um koji je u tom trenutku mislio na francuskom.

Dakle, obična godina: Evropljani se kasape na bojnim poljima, spaljuju knjige svojih najvećih mislilaca, osnivaju naučna društva i kolonizuju svijet. U porodici Džejmsa Foa, imućnog londonskog mesara i trgovca lojem, supruga Eni je baš te godine rodila muško dijete kojeg će nazvati Danijel.

Deset godina strave

Već do desete godine Danijelu je dato da iskusi gotovo sve vrste nevolja koje ljudsko biće najčešće dobija u razrijeđenim dozama, u nekoliko decenija života. Najprije je kao petogodišnjak vidio mnogo smrti oko sebe - u Londonu je kuga odnijela petinu stanovništva. Godinu dana kasnije veliki požar razara centar Londona, uništavajući četiri petine građevina. 100.000 stanovnika su ostali bez krova nad glavom. Već sljedećeg ljeta Holanđani svojim brodovima prodiru preko Temze do rijeke Medvej i uništavaju veliki broj brodova Kraljevske mornarice. A kada Danijelu umire majka, njemu je tek deset godina.

Ponekog ovoliko nesreće slomi. A u nekima probudi golemu glad za životom i uspjehom. Pročitamo li biografiju Danijela Foa, moramo da zaključimo da je on spadao u ovu drugu vrstu ljudi.

Dječak je odgajan u prezviterijanskom duhu. Otac je smatrao da će od njega biti dobar sveštenik. Solidno obrazovanje u kombinaciji sa životnom energijom odveli su ga na drugu stranu. Htio je da postane trgovac. Početni kapital od 3.700 funti sterlinga donijela mu je ženidba u dvadeset i četvrtoj godini života. Supruga Meri će mu roditi osmoro djece, od kojih će šestoro doživjeti punoljetstvo.

Pravi Englez

U engleskim prestolonasljedničkim sukobima stao je na stranu vojvode od Monmuta, vanbračnog kraljevskog sina koji je htio da postane kralj. Njegova pobuna je krvavo ugušena, a vojvoda pogubljen. Danijel Fo bježi u Francusku i vraća se u London pošto se situacija smiruje. Trguje sa američkim kolonijama i putuje po Evropi - Italija, Španija, Francuska, Holandija.

U ratu Engleske i Francuske gubi više brodskih tovara, mora da proglasi bankrot. Prima se državne službe, otvara ciglanu i ponovo stiče imetak. Od trenutka bankrota 1692. pet godina se bavi problemima društva, čita, zapisuje. Svoje ideje sakuplja u knjigu Esej o projektima, u kojoj predlaže puteve poboljšanja u raznim oblastima.

Slijedi satira u stihovima Pravi Englez iz 1701. Knjiga ga je učinila popularnim, a nemilosrdno se podsmijevao navodnim aristokratskim engleskim vrlinama, načinu na koji je elita zemlje vidjela sebe i svijet. Knjiga će doživjeti 21 izdanje. Tada Danijel Fo postaje Defo - pismenim stanovnicima ostrva se ono “de” sviđalo jer je zvučalo kao znak plemenitijeg roda.

Njegov sljedeći spis Najkraći postupak sa disidentima donosi mu zlu sreću. Usudio se da dirne u Englesku crkvu čiji je formalni poglavar monarh. Januara 1703. ga hapse po nalogu kraljevske vlade. Cijeli tiraž je zaplijenjen i spaljen. Kao da nije prošao ni tren od one godine kada je Defo rođen, a u Parizu gorjele Paskalove knjige. Danijel Defo je osuđen na tri dana stuba srama, zatvorsku i novčanu kaznu. Sedam godina je po naređenju sudije morao paziti šta priča. Na odsluženju kazne napisao je satiru „Himna stubu srama”.

Zatvor ga je ponovo finansijski upropastio. Po izlasku je bio navodno i protivnik vlade i njen špijun. Izdaje novine Revizija (The Review) koje izlaze tri puta nedjeljno sve do 1713. Slava ga čeka 1719. - u pedeset i devetoj godini kada objavljuje roman o brodolomniku.

Robinzon Kruso

Kada je izašao, roman je imao naslov dug čitav pasus: “Život i neobični i iznenađujući doživljaji Robinzona Krusoa mornara iz Jorka, koji je proživio 28 godina na pustom ostrvu u Americi, blizu ušća rijeke Orinoko, na čiju je obalu izbačen poslije brodoloma broda u kojemu su poginuli svi članovi posade, osim njega, s opisom toga kako su ga na kraju spasili gusari. Napisao on sam”.

U vrijeme nastanka romana bilo je uobičajeno da naslov bude ujedno i opis sadržine, ali takvu knjigu bi u 20. veku, kada je meni dopala do šaka, rijetko ko pročitao. Ja sam je progutao pod prostim naslovom Robinzon Kruso.

Preveo ju je davno prije mog rođenja osnivač jugoslovenske i srpske anglistike, solunc i logoraš iz Dahaua, Vladeta Popović. Tada je uprkos egzotičnim mjestima i imenima moj maternji jezik bio jedini svemir u kojem je postojao Robinzon. Sada znam da mi, kada čitamo prevedenu književnost, čujemo daleku intonaciju autora kao kroz vodu, dok se istovremeno pjenuša i žubori jezik prevodioca. Sve zavisi od melodije tog žubora.

No, prevod koji sam ja čitao nije bio prvi. Roman je 1799. u Budimu preveden na slavenosrpski - to je bio prvi cjeloviti engleski roman među Srbima: “Život i črezvičajna priključenija slavnoga Angleza ROBINZONA KRUSE ot Jorka sobstvenom rukom njegovom spisana. Čast pervaja. Iz Nemečkogo N. Lazarevičem prevedena".

Sada, preko dva vijeka docnije, zabavlja me da zamišljam Petka kako izgovara crkvenoslovenske fraze.

Robinzonijade

Mada dva nastavka Robinzona nisu uspješna kao prva knjiga, “robinzonijada” je postala žanr. Bez ovog romana jedva da bi bila zamisliva Guliverova putovanja Džonata Sfifta ili Tajanstveno ostrvo Žila Verna. Motiv putovanja i brodoloma naseljava bezbrojna djela književnosti i filma - sve do naučne fantastike. Ta brazda koju je perom zaorao pisac ostavila je vidljiv trag sve do danas. Jedni kažu da to nije književnost visokog nivoa, a drugi, poput Džejmsa Džojsa da su osobine koje ima Kruso sublimisane osobine britanskog kolonijalizma. Meni se čini tačnom Džojsova sintagma “nesvjesna okrutnost”. Čak se i Karl Marks u Kapitalu pozvao na Defoa, da bi pojasnio stvarnu vrijednost novca i rada - iz olupine broda Robinzon uzima alat, a novac ne - jer je na pustom ostrvu bezvrijedan.

Ljubav i kuga

Ovaj pisac iz djetinjstva dočekao me je i u 21. vijeku na neočekivan način, kada sam prevodio jednu pjesmu Hajnera Milera. Danijel Defo je 1722. objavio svoje Zapise iz doba kuge, a Hajner Miler je inspirisan tim štivom u drugoj polovini 20. vijeka ostavio svoj zapis: STOTINU KORAKA (po Defou):

U stoljeću kuge / Živio jedared čovjek u Bou, sjeverno od Londona, Čamdžija, siromašan, neugledan ali / Svojima vjeran. I oprezan / U vjernosti. Odozdo, iz gradova, / Gdje bješe kuga Uprtio bi jelo i krenuo ka / Bogatim kukavicama Na njihove brodove / Usidrene usred rječne matice. Tako ga je zaraza hranila. Ali u kolibi / Kod žene i četvorogodišnjaka / Takođe bješe kuga. Svake večeri je odnosio / Džak hrane, plod dnevnog rada, Od rijeke, uzbrdo do jedne stijene, / na stotinu koraka od kolibe. Potom bi, odmičući se, pozvao ženu. Posmatrajući je Kako podiže džak, pažljivo prateći / svaki njen pokret Stajao bi još neko vrijeme / Na sigurnoj udaljenosti Otpozdravljajući.

Neke se stvari mijenjaju, neke ne, rekao bi Miler. Zahvaljujući književnosti “socijalna distanca” u kužnim godinama putuje kroz vjekove - od Defoa, preko Milera, pa sve do ove posljednje subote u aprilu, druge pandemijske godine.

Danijel Defo umro 24. aprila 1731. On spada u pisce čiji značaj je s vremenom rastao. Mnogi naši savremenici, uključujući i pisce svjetskog glasa, nadaju se, ali nisu sigurni, da će njihove knjige, poput nekih zapisa Danijela Defoa, živjeti i 290 godina poslije smrti autora.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )