Čovjek iz krša odgovorio zovu Pariza

Obalu i dolinu zelene i nemirne Zete, crnogorski slikar Pero Nikčević prije oko četiri decenije zamijenio je Senom, njenom bistrinom, slobodom i urbanošću. Privučen svjetlošću Pariza znao je da mu život vrijedi tamo tabati, što se i dokazalo. Sada je, otkriva u razgovoru za “Vijesti” osjetio da je došao trenutak da pokaže svojoj postojbini šta je radio, te da pruži neki dio sebe Crnoj Gori za koju smatra da ključ njenog progresa leži u ekologiji i umjetnosti, a u skladu sa tim ima i po koji savjet.

U prestižnoj podoričkoj galeriji Most nedavno je bila upriličena njegova samostalna izložba crteža “Žena i knjiga” koju je stigao da posjeti tek na kraju, ali je portretom svog oca zastupljen na izložbi kojom osnivač i vlasnik prve privatne galerije u Crnoj Gori, Branko Kovačević, obilježava 27 godina od osnivanja. Susret sa novinarkom “Vijesti” bio je spontan i slučajan, baš kakav umjetnik i sam jeste, na otvaranju izložbe Aleksandre Kokotović u Perjaničkom domu na Kruševcu, a nastavio se u prijatnom ambijentu galerije u podnožju Malog brda. Simbolično, u jednom prostoru je nedavno izlagao, a drugi ima na umu u bliskoj budućnosti...

Nikčević je za “Vijesti” govorio o svom odlasku iz Crne Gore, o tome kako je biti Crnogorac u Francuskoj, ali i Francuz u Crnoj Gori, prisjeća se mladića koji je sanjao velike snove preispitujući da li ih je ostvario, otvoreno govori o nagonu iz kojeg je proisteklo uništavanje sopstvenih djela, ali i o vječitom motivu i opsesiji ženom, a otkriva i planove čija je realizacija u pripremi... Ono što se lako dâ zaključiti jeste da dječak koji je rođen 1951. godine u Stubici u Nikšiću, ni danas ne miruje, uživa u vožnji bicikla (jednom ga je vozio i go), istraživanju svijeta - ponajprije sebe, a u svemu tome ističe i da još uvijek nije završio svoju životnu, stvaralačku i umjetničku misiju i potrebu, te najavljuje novu etapu u maratonu života.

Odnedavno boravite u Crnoj Gori, a bićete ovdje još 15-ak dana. Kakav je osjećaj, da li se nakon toliko vremena i života u inostranstvu osjećate možda kao stranac ovdje iako to nijeste?

Ne baš. Bio sam veoma uzbuđen dolaskom iz Beča, osjetio sam trenutak u kojem su točkovi dohvatili pistu i gledao sam u njih baš da bih osjetio da sam na tlu Crne Gore. Intenzivno pratim dešavanja ovdje putem interneta, a i moj sin je završio političke nauke u Montrealu, iako sada živi u Parizu i angažovao se u duhu vremena koje dolazi. Jednu od moje dvije kćerke vuku crnogorski korjeni, čak želi i da kupi neku vikendicu ovdje... Smatram da se aktuelna zbivanja moraju pratiti, i politička i društvena i epidemiološka, pa i tehnološka...

Dalje, kada je Crna Gora u pitanju, svakog dana otkrivam neku strašnu energiju ovdje. Pariz ima jaku velegradsku energiju, a Crna Gora posve drugačiju... Nažalost, posljednjih dana u Crnoj Gori doživljavam strašnu presiju. Osjećam da ovdje za nekoliko sekundi može čovjek da izgubi život ili nekome da ga oduzme. Gledajući kako avion iz Beča slijeće na podgorički aerodrom zadao sam sebi obavezu da me devetog maja i povede iz ove zemlje. Ja to osjećam i kao čovjek i kao umjetnik. Bio sam u Nikšiću nekolika puta tokom prethodnog perioda, ali nijesam mogao da ostanem. Išao sam vozom i posmatrao dugu liniju Pješivaca koja djeluje kao duga linija Sene, ali Sena je urbana, civilizovana, milioni tamo funkcionišu u harmoniji. Baš juče (subota) sam stigao u Nikšić u specijalnoj lokomotivi pod komandom Dadovog rođaka, Đurića, u kojoj sam bio ekskluzivni putnik. Uživao sam. Lisica nam je promakla na šinama... Kada sam stigao jedva sam čekao da se latim palete boja i platna u kući pored Carevog mosta. U Crnoj Gori je malo ljudi, mnogo prelijepe prirode, ali ljudi ovdje nose neku jaku energiju, atomsku energiju koja se ne smije zadržavati u sebi. Sena je pitoma, iako je velika rijeka. Zeta je, takođe, nevjerovatna!

Znate, ja zaista i kao čovjek i kao umjetnik vjerujem u ideju Crne Gore kao ekološke države, kao države umjetnosti i kulture, turizma takođe, ali ne i kao političke ili vojne države, ne više. Jedino tako Crna Gora može biti originalna, jer ona civilizacijski ne može da imitira druge. Crna Gora mora da sačuva svoju divljinu, kao što ja čuvam svoju. Pa ipak, ja u ljudima ne prepoznajem moju Crnu Goru koju sam ostavio onda kada sam otišao.

Moram reći i da državnicima u Crnoj Gori zamjeram što ne idu na posao biciklom, tako bi bili bliži građanima, a upravo to nedostaje ovoj zemlji. Čujem koriste neka skupa auta, a mogu i pješke da dođu na posao, ako kasne neka uzmu biciklo. Ja sam biciklom upoznao i obišao Pariz, a planiram i da put od Nikšića do Podgorice takođe pređem biciklom...

Kako je došlo do odlaska tada i jeste li planirali da ostanete? Da li je i kako Pariz uticao na Vas?

Da, i ostao sam. Morao sam da odem iz Crne Gore inače bih bio primoran da idem u armiju, to je tada bilo obavezno. Konkurisao sam za jednu stipendiju za koju me je spremala Olja Rakonjac... Tu moju biografiju su kasnije gledali i u Beogradu, pa i u Parizu... Čitao sam knjigu “Bijeli očnjak” na francuskom jeziku i mogu reći da sebe prepoznajem u tom vuku, jer ja ne mogu da podnesem vez psa. Kada osjetim ropstvo i okove onda se okrećem prirodi i neukrotivom ritmu života. Pariz to dozvoljava, to je velegrad koji je istovremeno i pitom i divalj. No, i Pariz se transformisao, ali i mi se mijenjamo. U svakom slučaju, Pariz je i te kako uticao na mene, na moje postojanje, način života, razmišljanja, na privatni život, a o profesionalnom da ne govorim. Iskusio sam ja i “američku avanturu”... U Los Anđelesu mi se sviđa to što nije hladno kao u Nikšiću (smijeh), a u Njujorku nijesam mogao da donesem odluku sudbine - jednostavno nijesam mogao da osjetim grad. Ja sam čovjek iz krša, ali velegradi su mi bliži nego male sredine. Čudan je to osjećaj. Moguće da je u pitanju kontrast spram onoga što sam doživio u djetinjstvu kada sam osjećao samoću u Stubici jer sve što sam mogao da vidim tada izdaleka bio je voz... Ipak, obnovio sam kuću tamo, nakon 40 godina. Palao sam na imanju, promijenio prozore, komšije su mi pomagale... A prošlo je već 50 godina otkako sam napustio Nikšić, prvo sam otišao u Beograd koji je danas navodno inostranstvo... Čudne su to relacije. Policija u Nikšiću tvrdi da ne mogu dobiti ličnu kartu jer sam za njih Francuz. Još nijesam shvatio kako neki mladić u divljini može doživjeti zov civilizacije i umjetnosti, poput čuvenog “Zova divljine”. Volio bih kada bih mogao da izgradim jedan most od Pariza do Crne Gore...

Kakva je atmosfera vladala tamo kada je umjetnost bila u pitanju?

Umjetnost je jasna, ona je čitljiva. Ja sam tamo počeo sve iznova da učim. Morao sam da zaboravim sve što sam do tada, navodno, na akademijama usavršavao. Biti umjetnik tamo gdje su slavni duhovi sebe kalili nešto je što ne priznaje nikakve diplome i teoriju, taj poziv traži da se ide “grlom u jagode”, kao u boj. Sada pravim završni krug svega što sam istraživao. Oko 20 godina nijesam izlagao u Podgorici, a sada sam, na primjer, predložio da upravo u istorijski važnom zdanju na Kruševcu prikažem najnovije svoje radove. Vidjećemo hoće li me prihvatiti, ja svakako želim da ispipam teren. Znam da u Crnoj Gori svi žele da su veliki.

A one koji su istinski veliki nekada ne umijemo dovoljno da cijenimo ili sačuvamo?

Ovdje se očigledno ne poštuju dovoljno ljudi koji se bave kulturom, ali se i te kako poštuju oni koji se bave biznisom, to je evidentno. To sam istakao i na prvom televizijskom krštenju 1977. godine u emisiji sa Rajkom Cerovićem, dostupnoj i na Jutjubu. Davno je to bilo, a onda sam nedavno ponovo pogledao tu emisiju. Zanimalo me je ko je taj mladić sada, da li je on ja - sjedobradi čovjek, šta on misli i da li je ispunio svoje namjere... Rekao bih, ipak: Ne, još uvijek, ne sasvim. U granicama Crne Gore možda i jesam ostvario ono što sam namjeravao, ali u evropskim i svjetskim granicama ne.

Možda je tajna umjetnosti u tome da se nikada ne zadovoljimo dosadašnjim?

Sigurno je tako. Tu se javlja i problem malograđanske kulture, a to je zatvoren krug, a zatvoren i vidokrug. U takvoj sredini čovjek osjeća kao da je nešto postigao, ali van toga on nije postao ono što je želio i zamišljao. Pikaso je sa svojih 90 godina, dakle 20 više nego ja sada, rezimirao svoj život kao pogrešan. On je tvrdio da je umjetnošću zabavljao milionere koji ne znaju ništa o istinskoj umjetnosti, pa su upravo oni možda njega uspavali kao genija.

Da li je usljed svega toga teže izlagati u domovini? Šta imate u planu kada je u pitanju izložba u Podgorici koju spominjete?

Najteže je biti pop u svom selu. Dužan sam publici izvinjenje jer je nikada nijesam dovoljno poštovao ili joj izlazio u susret, jer sam bio u sopstvenom hodu. Volio bih da se to ne desi narednom izložbom. U formiranju djela ne treba misliti na publiku, ali u završnici je neophodno. Ovoga puta želim da prilagodim svoja djela, jer se od mene očekuje da iznesem nešto vrijedno. Sada se polako okrećem drugima, želim da ostvarim kontakt sa publikom. Imam osjećaj da mogu biti likovni perjanik u Crnoj Gori, neko ko će izdići crnogorsku likovnu umjetnost, povezati je sa Parizom, a osjećam se i pozvanim za to. Ne mogu sve to da verbalizujem, ali osjećam. Veliki mi je izazov da pokažem zašto sam otišao i šta sam postigao u Francuskoj.

Kakav imate odnos prema svojim radovima, posmatrate li nekada sebe kroz njih?

Već sam govorio da sam sa 16 godina uzeo model rada po Van Gogu za koga je poznato da je sebi odsjekao uvo, a život oduzeo pištoljem... Ja sam se zakleo da neću nešto slično uraditi sa sobom, ali zato jesam uništavao svoje radove. Kada govorim o mom radu i meni ne mogu zaobići moju djecu koja su paralelno stvaranje... Mislim da su mi djeca produžila život inače bih se i ja našao u fazi zvijezde koja gori i sagorijeva. Biološka reprodukcija napravila je paralelu sa produkcijom likovnih djela. Gledajući svoju djecu kao da se hranim fizički, a gledajući djela hranim se metafizički. Prisutna je paralela između stvaranja na oba polja... Mnogo sam akvarela uništio, nažalost...

Zašto ste uništili svoja djela i koliko je taj čin sličan upravo Van Gogovom odsijecanju uva?

Jednostavno sam morao to da uradim jer sam osjećao da je pitanje “Ili ja ili oni”. Tako sam se odrekao svojih ranih radova. Nijesam (p)ostao blokiran Van Gogom niti pokušavam da glumim nešto, već izučavam njegovo djelo i nastavljam sopstvenu produkciju. Smatram da je on i danas nedovoljno shvaćen.

Šta biste rekli, koji Vas motiv prati od spoznaje umjetnika u sebi pa do danas?

Postoji u meni opsesija ženom. To je opsesija koja se pretvorila u motiv. Nedavno je u galeriji “Most” predstavljena moja samostalna izložba “Žena i knjiga”. Možda toliko tragam za ženom svog života da je prenosim u svoju umjetnost. Fenomen žena me zbunjuje poput fenomena politike, na primjer. Sve igre koje se dešavaju u tim odnosima - kontraljubav, kontrahumanost, potreba da se uništi nešto što se voli... Ne umijem još uvijek da iskažem tu misteriju, a pokušaću da je predstavim na likovni način, ne da je objasnim, već samo da je dodirnem. Sa iskustvom pak otkrivam da je to sve varka, da samo tražim suštinu, jer sam ušao u godine mudraca, pojavno makar. Opasno je tražiti objašnjenje i suštinu, jer čovjek čeka na neki nastavak, a pitanje je šta će otkriti. To je kao Pandorina kutija. Pitam se i sada da li da mirno živim ili da nastavim kao i do sada. U motivima me prati i pejzaž Crne Gore, onaj pejzaž iz kojeg sam ja izašao.

U radovima “Žena i knjiga” dominira linija, snažna je i djeluje kao da je nastala u jednom dahu...

Pisac i novinar Gordan Čampar je nabavio velike formate papira iz jedne štamparije i ja sam se osjećao baš kao mašina koja štampa. Povod tome je bio pomalo i boemski... Pretvorio sam se u mašinu, što nekada mogu, a nekada i ne... I sada kod mene traje to pitanje odakle sve to izlazi i kako. Ne znam ni sam. Sada sam u fazi slikanja uljem i kada treba da se prebacim u crtež kao da to više nijesam isti ja, nego da je to drugi Pero koji crta, a drugi koji koristi uljane boje, a tako je slično bilo i kada sam se bavio keramikom prije 35 godine. Biti likovni umjetnik u više pravaca znači biti jedna ličnost u više faseta.

Izvodili ste i performanse?

Jesam, tako je, čak sam i vozio biciklo go, slikao sam ogromno platno na Roland Garosu - mog sina koji je danas mogao biti ono što je Novak Đoković. Ali, šta da se radi, potrebna je velika žrtva i da je potrebno da čovjek pronađe sredinu koja ga podstiče. Ono što govorim i svojoj kćerki jeste da ako želi da njeguje svoj talenat trebalo bi da izučava uspješne ljude u tom poslu. Ipak, isto dođe - potrebno je svakodnevno žrtvovanje, okretanje sebi i kontakt sa onim koji već i jesu i nijesu živjeli, a sa kojima dijelimo nešto, a sve to vodi ka ludilu. Ipak, to je uslov da damo nešto iz svog bića. Mi smo jedan trenutak genetskog pamćenja. Taj trenutak navodno traje, kod mene 70 godina, a čini mi se da je prošlo dok ste puknuli prstima. Nekada budem nepristojan pa kažem “Nema umjetnika!”, a zapravo i ima previše, a premalo pravih istraživača. Zbog toga je Nikola Tesla jedan! Ja imam megalomansku želju da otkrijem nešto u tom likovnom prostoru, ne da imitiram bilo koga, već da pružim nešto svoje, autentično, jer imam osjećaj da mogu, mislim da sam na tragu nečemu.

Da li pratite taj trag i kakvi su Vam planovi za dalje?

Znate, aplicirao sam za izložbu u Podgorici i sad je pitanje saradnje koja bi trebalo da za zajednički cilj ima očuvanje kulture... Ja kada umrem ni na šta neću moći da utičem, ali zato mogu dok sam živ. Ja sam neko ko je propustio ulogu avangardnog umjetnika, to mi nedostaje i pokušaću u narednom periodu da otvorim i tu stranicu svog života. Mentalno i fizički se spremam za ovu etapu. Ja sam već toliko istražio da sada treba samo da razvijem one ideje koje sam načeo, a to je za stvaranje katastrofa, ali za završni krug nije, već je poželjno.

Okupio sam grupu ljudi koji su moja ekipa, jer ne mogu sam. Mogu lako da crtam, ali ne mogu lako nacrtati liniju od dva metra. Zato bih se zahvalio i pozdravio galeriju “Most” i Branka Kovačevića, spomenuo bih časopis “Intervju” čiji sam osnivač i Gordana Čampara, tu je i galerija “Haus”, a nezaobilazna je i “Generacija 9”: Žarko Bjelica, Ilija Branko Burić, Dušan Jeknić, Dragan Karadžić, Branko Papović Papo, Milovan Miki Radulović, Nikica Daco Raičević, Branislav Bane Sekulić, Rajko Todorović Todor, Žarko Vojičić, Dragomir Cile Vušović, Stanko Zečević i ja... A otišao sam iz Nikšića prije 50 godina... Život nije ideal, iako maštamo o tome. Tražim više od svog djela nego od života, čini mi se da se tu nekako osjećam ostvarenijim, a sve to povezujem sa mojim privatnim životom. Ja znam da neki grobar trči za mnom, ali mu uzmičem, živim kao kada sam bio mlad. Uslov života je da se ne staje i da se voli... Umjetnost može postojati dok ima ljubavi. Cilj mi je da do kraja života riješim dileme koje svi ljudi imaju.

Žestok odnos novca i umjetnosti

Kakav je odnos umjetnosti i novca iz Vaše perspektive? Jednom ste prilikom na to možda simbolično i ukazali...

Uh! To je žestok odnos. Novac je kao oružje. Možemo ga upotrijebiti protiv sebe, protiv nekog drugog, ali ostaje potrebno zlo. Za mene je poznato da sam cijepao novac uglednog građanina Crne Gore. Bilo je to prije 40 godina, bio sam mlad, žestok i prema sebi i drugima i tako da bih izbjegao presiju novca postao sam profesionalni umjetnik. Sada imam penziju nakon 10 godina statusa samostalnog umjetnika u Crnoj Gori i 40 godina tog istog statusa u Francuskoj. Bez novca ja ne bih postojao, ali novac mi nikada nije ništa diktirao. Zbog toga ja nemam nikakve ugovore, ni sa galerijama, ni bračne, predbračne... Premda, oboje mi je veoma potrebno kako bih vodio jedan miran i lagodan život. No, desilo se ovako, a moglo mi se lako desiti da imam miran život i privatni i profesionalni.

Živio bi dugo i ne bi mu dosadilo

Kakav je bio društveni život u Parizu?

Prvo sam se krio od svih, govorio na francuskom, ali imao sam i mnogo šansi, to je sreća jednog zgodnog mladića... Imao sam veliki atelje u koji su dolazili naši ljudi, ali dolazili su uglavnom samo onda kada im nešto treba. Ostala je neka anegdota koju sam čuo, neko je izgovorio: “Zagledaju klošare da vide je li Pero među njima”, jer je tajna mog života i uspjeha to što sam znao da se povučem...

Prije toga sam se mnogo družio u Podgorici sa Borom Begovićem, Vitom Nikolićem, sa mnogim boemima kojih više nema, pa koliko ih je samo u Nikšiću bilo... Budi se taj osjećaj prolaznosti... Požuriću zato da završim moje djelo, ono će živjeti duže nego ja, iako bih ja rado živio dugo, dugo i ne bi mi bilo dosadno. (smijeh)

( Jelena Kontić )