Prasci haosa

„Ma, jebite se devedesete i vaša priča je gotova I da bog da se nikad ne sete svih onih protuva i skotova kad zakon metlom zamane ili ih pusti da se međusobno tamane što ima svojih prednosti ...“ Đorđe Balašević

U zbrkanim vremenima treba odbiti već unaprijed predviđene uloge!

Vremenski horizonti na Balkanu uvijek su bili u izmaglici prinudne i neizvjesne egzistencije koju su pratile naracije o velikim uvjerenjima zbog kojih su se ovom prostoru dešavale velike tragedije. I, sve je to neprestano bivalo uz pravdanja da nam je sukob uvijek bio nametnut. Nikada krivica na ovom medno-krvavom području nije utvrđivana i samopriznavana.

Zločin se na Balkanu uvijek pravda(o) zločinom koji je utvrđen prema zločincu!

Naime, kao da nije bilo dovoljno što proživljavamo „najznačajniji globalni poremećaj od Drugog svjetskog rata“ i svjedočimo ponovnom zagrijavanju geopolitičkih sukoba, već nam je ovih dana „trebao“ i navodni diplomatski dopis koji nanovo prekraja naše nacionalne mape i priziva haos!

Ovo navodno „rješenje“ koje niko nije ni zvanično autorizovao, niti primio na razmatranje, ipak je postalo motiv regionalne dnevnopolitičke komentaristike. Kako god, „non-paper“ kojim se zvaničnicima EU predlože konačna disolucija nekadašnje SFRJ (ili nova nacionalna razgraničenja na Balkanu) ukazuje i na elemente hibridnog ratovanja, i na neadekvatan odnos EU prema populizmu njenih članica, i na neskrivene hegemonističke ideologije ovog prostora, i na nepostojanje odgovarajuće regionalne međuinstitucionalne i ekonomske saradnje, kao i na narastajuću sumnju da Balkan neće postati prostor Unije. Ako neko i sumnja u porast euroskepticizma neka mu za primjer posluži paradigma bivše vlasti u Crnoj Gori o građanskom konceptu i međunacionalnom skladu. Na proklizavanje ove nekada razmetljivo isticane društvene vrijednosti danas svakodnevno ukazuju oni koji su se, do potonjih parlamentarnih izbora, u nju zaklinjali. Jesu li za šovinističke ispade isključivo odgovorni „zbunjeni“ čelnici aktuelne vlasti ili kleronacionalistički dio parlamentarne većine? Naravno da nijesu! Nemile scene iz Pljevalja i sa Zlatice dijelom su produkt i koncepta stabilokratije kojeg je briselska administracija protežirala ne samo u Crnoj Gori, već uopšte u Jugoistočnoj Evropi. Za pad dekora evropskih vrijednosti, iza kojih su se pored kriminala, korupcije i upravljačke neefikasnosti, krile i velikonacionalističke pretenzije, nije ni trebala pojava kovida-19! Ona je samo, na sreću, ubrzala ovo demaskiranje.

Pošto je era trampizma za nama, a moguće da je i samo koncepciranje ovog neformalnog spisa produkt tadašnjeg pokušaja razgraničenja u vezi Kosova, evidentan je krah ovog diplomatskog dilentatizma. Šta više, zvanične politike SAD i EU ne dozvoljavaju hegemonističke presedane, ne zbog balkanoidnog šovinizma, već zbog izraženog intervencionalizma Rusije prema bivšim republikama SSSR-a, Kine prema Tajvanu, Tibetu i u Južnokineskom moru, kao i Turske prema Siriji i Iraku.

Ipak, ova šeksiprovska „buka ni oko čega“ dolazi u godini kad se navršavaju pune tri decenije od raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i veoma efektno otkriva namjere onih koji uporno prizivaju reprizu 90-ih. Nevjerovatna simbolika vezana je i za Kosovo, jer su u proljeće 1981. godine otpočele masovne demonstracije kojima je tražen status republike za ovu nekadašnju, autonomnu pokrajinu u sastavu savezne republike Srbije. Demonstracije su okončane u aprilu iste godine (približno identičan datumski okvir pojave spornog „non paper“) i, kako tada, tako i sada, nastalo je stanje prividnog mira. Ova jasna manifestacija krize postojanja SFRJ usloviće pojavu narativa kojeg će koristiti sve strane u sukobima 90-ih. Deceniju prije građanskih sukoba započelo se sa izjavama o nacionalnoj ugroženosti i diskriminaciji, sa raspravama o genocidim narodima, a usljediće i kvazinaučni istorijski revizionizam i medijsko potenciranje „teorija krvi i tla“. Sve ovo je 1991. godine zapečatio govor mržnje u republičkim parlamentima i na ulici! Naravno, svemu je prethodila ekonomska kriza za čiji nastanak su direktno bile odgovorne neinventivne i neodgovorne političke elite jednopartijskog sistema. Vjerske organizacije su organizovano okupile svoja stada i započele, kako tada, tako i sada, etnofiletističko usmjeravanje. Da li ova komparacija okolnosti izaziva jezu i naslućuje strašnu reprizu?

Ako pođemo od premise da je navodni autor spornog slovenačkog prijedloga čovjek koji je nekada optuživan za šverc oružja, onda imamo osnova za nadu. Ironična je konstatacija da se danas na jugoistoku Starog kontinenta umjesto oružjem, švercuje geopolitičkim bedastoćama. Ipak, i najvažnije, prilikom konfliktne disolucije Jugoslavije nije postojao, kao sada, ujednačeni protekcionizam Vašingtona i Brisela. Sada, koliko-toliko, postoje i oblici saradnje između civilnih organizacija unutar regiona koje ove pojave vješto detektuju i medijski eksponiraju.

Ono što treba da zabrine jesu nezamrli, monstruozni naumi Miloševića i Tuđmana. Njih danas, kao i tada, zastupaju isti glasogovornici. Novo ruho mamuzanom nacionalizmu na balkanskoj sceni navlače isti oni koji nijesu završili u Hagu, nijesu lustrirani ili nijesu umrli! Treba pomisliti na gorčinu onih koji pamte informativne emisije TV CG pod uređivačkom palicom onoga koji nedavno uvrijedio poslanicu Skupštine Crne Gore! Treba se zapitati da li evropsku perspektivu mogu kreirati lideri Crne Gore, Srbije, kao i Bosne i Hercegovine koji se nijesu javno izvinili za svoje govore mržnje tokom 90-ih? Treba jasno osuditi retoriku albanskih i kosovskih političara o prekrajanju granica. Treba jasno istaći da ovakve kontorverze nijesu primjerene Sloveniji koja će u drugoj polovini ove godine preuzeti predsjedavanje EU i organizovati samit o Zapadnom Balkanu. Treba i više od svega navedenoga, jer predvodništvo imaju oni, koji poput aktera Orvelove Farme, zagovaraju da je uzrok svih problema čovjek - slobodan građanin!

( Neđeljko Necko Đurović )