O svemu ponešto

Odmalena spisateljica i ilustratorka Darja Vučićević živi i posmatra svijet kroz poeziju, ali i prozu, dramu, umjetnost. To je rezultiralo pisanjem pjesama, kao i objavljivanjem prve zbirke poezije tokom studija. Onda je uslijedila pauza, ali samo u publikovanju, u pisanju i ljubavi prema pisanoj riječi i umjetnosti nije nikada. Ovih dana Darja Vučićević priprema svoju novu zbirku poezije koja bi trebalo, otkriva ona “Vijestima”, da bude objavljena u julu.

“Moja nova zbirka poezije ‘Ponešto o svemu - O svemu ponešto’ izaći će negdje do jula, iako ne volim da se oslanjam na datume. Znate, izvjesnost u službi neizvjesnosti... Biće tu tridesetak pjesama, a svakako, ako situacija dozvoli, planirana je i neka vrsta promocije. O čemu pišem vidi se kroz sam naslov knjige - o svemu ponešto. Tako je spontano došlo i do objedinjavanja moje poezije”, počinje ona razgovor za “Vijesti”.

Njena poezija nudi koncizne poruke, kratku i jasnu poeziju koja ide pravo ka srži stvari, pa je očigledno da Vučićević pažljivo bira riječi koje jednako brižno slaže i razlaže u stihove, nerijetko birajući alegoriju kao način izražavanja...

“Kod mene ne postoje neka pravila u pisanju. Slobodan stih ili u formi, prosto ne razmišljam o tome dok pišem. Uglavnom su to male, svakodnevne stvari, pojavnog svijeta punog prerušenih demona, anđela koji te mogu uzvisiti ili satrti. Čak i životinje i biljke imaju svoju tamnu i svijetlu stranu, zar ne? Onako kako nam se svijet u trenutku učini, varljiv i okrutan, on je u svojoj biti radostan i objavljujući”, kaže ona i dalje nastavlja ističući da “sa pjesmama nikad nismo sigurni o čemu se zapravo radi”:

“Možemo ih čitati i posmatrati do preksjutra, pa opet nećemo dokučiti šta je pjesnik htio da kaže. U tome je valjda i njihova ljepota, pored značenja koje dodaju i čitaoci. Stavljati svoje misli na papir da bi ih drugi ispitivali, secirali, analizirali, kritikovali... U tome i jeste suština, jer su pjesma i njen čitalac - prava pjesma, i oni se uvijek međusobno prepliću”, smatra Vučićević koja poeziju nosi u sebi.

To je došlo, kaže, prirodno, kao i “pauza” koja je donijela i probudila nove priče.

“Kao ćerka pisca živite i posmatrate svijet kroz poeziju, prozu, dramske tekstove... Valjda je to kod mene i bilo nekako prirodno. Prve pjesme objavljujem u crnogorskim časopisima, a prvu zbirku poezije u toku studija. Ne treba pretjerivati u kreativnosti, no još je gore ubiti kreativnost, a to se često dešava, kada želite biti svima razumljivi, drugim riječima komercijalni. Nakon poezije, pronašla sam se i u ilustraciji prateći sopstvenu intuiciju i trenutnu inspiraciju... Poezija je kao ispiranje zlata, recimo. Svaki grumenčić koji ostane na situ je dragocjen. Ako počnete da pišete ‘sa ciljem’, neko će primijetiti da ste prevarant. Tako da i ta ‘pauza’ jeste pisanje priče, bez pokretnih djelova gdje se sve dogodilo, ili će se dogoditi u pravo vrijeme”, kaže Vučićević.

Ona se raduje nastavku svog pjesničkog puta, ali sa žaljenjem gleda na ulogu pisca i pjesnika koja se u međuvremenu transformisala.

“Književnost i pisci imali su, ne tako davno, u sistemu kulture ulogu kakvu danas više nemaju. Razlozi nisu samo u promjeni tipa duhovnosti, već su i tehnološke prirode. Nažalost, pisac se pretvorio u eksponencijalnu funkciju a njegova uloga je polako transformisana u kvazi - subverzivne zabavljače. Postao je multiplikator, novi dizajner onih mitova i stereotipa koje tržište i umjetnost danas zahtijeva. Tamo gdje se previše piše, malo se čita. S druge strane, najtiražniji pisci danas su žene. Moramo priznati da je i čitalačka publika, uglavnom ženska. Čovjek valjda piše da bi pronikao u svijet, a moja zbirka poezije ‘Ponešto o svemu - O svemu ponešto’ možda je jedan mali trenutak, mali osvrt na to da je pisanje, svakako nešto u čemu se ljudski duh objavljuje, potvrđuje, prepoznaje i projektuje kroz svakodnevni život običnog čovjeka”, zaključuje ona.

Do sada je bio cilj pisati kao što pišu muškarci

Darja Vučićević kazala je da danas vođstvo u pisanju preuzimaju žene, ali i da čitalačku publiku većinom čini ženskla populacija, objašnjava kako je to zaključila i šta iz toga proizilazi.

“Napredovanje ženske književnosti obećava ženski pogled na život, žensko iskustvo. Ma kakve promjene se dešavale u društvu ostaje činjenica da su žene, kao i muškarci, različito organizovani, i da su i njihova iskustva drugačija. Pisati kao što pišu muškarci do sada je bio cilj, najozbiljniji ‘grijeh’ žena pisaca. Ono čemu svakako treba stremiti je da žene pišu kao žene. Džordž Henri Luis i Mil, kao glasnogovornici ženskih prava i viktorijanskog liberalizma, mislili su da je muški kulturni imperijalizam bacio žene u zasjenak, kao što su i stari Grci zasijenili Rimljane.

Drugo, kritičarima je bilo teško da teoretski razmatraju spisateljke i žensku književnost zbog njihove sklonosti da ‘projektuju’ i šire sopstvene kulturološki uslovljene stereotipe o ženstvenosti i da u ženskoj književnosti nalaze vječitu opoziciju, biološke i estetske kreativnosti.

Ako neke od književnica koje sam zapazila više liče na Antigone i Tereze koje se bore da nadvladaju sopstveni osjećaj dužnosti i represiju - mnogo je više onih, kako ja volim da se našalim, koje su nalik na Doroteje... Od Milisent Grogan do Virdžinije Vulf možemo početi da zapisujemo nove izbore u jednoj novoj istoriji književnosti i da razumijemo zašto su žene danas, uprkos svim predrasudama, sjajni pisci i imaju ogromnu ulogu u umjetnosti i kulturi uopšte”.

Vučićević je prethodno objavila zbirku poezije “Kišobran” (Književna omladina Crne Gore), a njene pjesme su pronašle mjesto u više časopisa i nekoliko antologija ženskog pisma. Takođe, ilustrovala je nekoliko knjiga poezije za djecu. Živi u Podgorici.

Varka

Sunce je varljivo,

javlja se kroz oblake,

dan razvučen kao harmonika…

Kad minu godine,

pitam se,

ko će me prepoznati,

iz bivšeg vremena.

( Jelena Kontić )