Tragovima kulture, civilizacije i ženske borbe

Djela iz ciklusa “Štit”, “Nakit”, “Maske”, “Korseti”, vajarku Maju Čakalović učinili su prepoznatljivom na crnogorskoj likovnoj sceni

1336 pregleda1 komentar(a)
Maja Čakalović, Foto: Privatna arhiva

Prepoznatljivim i upečatljivim radovima iz ciklusa “Štit”, “Nakit”, “Maske”, “Korseti” crnogorska vajarka Maja Čakalović predstavila se na nedavnoj izložbi „Trag ženske borbe” u Zavičajnom muzeju u Baru, zajedno sa koleginicama Nedom Popović, Nadom Vojinović i Tanjom Sekulić, a na programu je bio i performans mlade crnogorske glumice Milice Šćepanović.

Upravo ovi ciklusi i djela koja su iz njih proizašla izdvojili su jezik i izraz kojim se Čakalovićeva predstavlja na domaćoj likovnoj sceni. Svojim skulpturama ona pruža moć, pokret i lakoću, njena djela ne nose u sebi statičnost ili težinu materijala kojim se umjetnica služi, a svaka figura kao da u sebi nosi istoriju i atmosferu koja se reflektuje u prostoru, ali i kod posmatrača.

Što se tiče izložbe “Trag ženske borbe”, Čakalovićeva za “Vijesti” ističe da su utisci pozitivni i kod publike i kod umjetnicâ.

“Radovi su se uklopili samim tim što je zajednička tema bila žena, njena borba za položaj u društvu i svaka od nas umjetnica je imala svoj način da se izrazi po tom pitanju što je ovu izložbu učinilo vrlo interesantnom”, kaže Čakalovićeva, uzimajući u obzir različite izraze svojih koleginica.

Reklo bi se da postavka, koja je prvobitno planirana za Međunarodni dan žena, 8. mart, za cilj ima preispitivanje uloge žene u sklopu rodnih okvira i ženske borbe koja se vodi i danas... Upravo i njena umjetnost odiše snagom ženske individue, kako kroz vrijeme, tako i ona koju autorka nosi u sebi.

“Svako umjetničko djelo je borba umjetnika da prikaže svoju ideju ili stav u najboljem svjetlu, a da bi se to postiglo najprije se dešava borba sa samim sobom, gdje istražujemo i preispitujemo materiju koja nam je suštinska u stvaralaštvu. Mislim da je položaj žene u društvu u mnogome napredovao, ali još u našem mentalitetu postoje stvari na koje ćemo morati sačekati da vrijeme uradi svoje”, priča Čakalovićeva.

Na konstataciju da je, iako mlada, dostigla nivo visoke prepoznatljivosti sopstvenog izraza, te da njeni radovi, iako pripadaju različitim ciklusima i nose drugačije motive, beskompromisno podsjećaju na njen umjetnički duh i pristup, kaže da je u pitanju dug i dubok proces i objašnjava koji je njen lični fokus prilikom stvaranja nekog djela.

“Jako je bitno postići tu prepoznatljivost i da budete jedinstveni u tome što radite. Što se tiče mojih radova, to je proces koji se neprekidno odvija i širi. U fokusu su i dalje one temeljne vrijednosti u vezi sa čovjekom kojim se bavim već duži niz godina, samim tim nastojim da pokažem splet različitih, a opet sličnih stanja između radova kroz razne epohe, koristeći se prepoznatljivim likovnim elementima kako bih priču održala u kontinuitetu”, objašnjava umjetnica.

Ona, djeluje, s lakoćom barata materijalima zahtjevnim za obradu i otkriva koliko je upravo materijal i tehnika obrade važna za njen izraz.

“Svaki od gore navedenih ciklusa je značajan zbog materijala koji sam upotrijebila, a bliskost sa materijalom, poštovanje njegovih autonomnih svojstava i specifičnih kvaliteta, bili su mi vodilja u stvaranju skulptura kojima sam davala karakter ličnog, intimnog, univerzalnog i vanvremenskog. Najzastupljeniji materijali od kojih nastaju moje skulpture su razne vrste metala u kombinaciji sa drvetom, a ne bježim ni od ostalih kao što su glina, poliester, kamen… U suštini, trudim se da iskoristim i vratim u život već korišćen i odbačen materijal na kojem se osjeti trag vremena, bilo da su to djelovi nekih mašina ili daske koje su već korištene u nekoj svrsi... A kada koristim novo, onda se igram patinom da bih postigla rezultat starog i istrošenog materijala”, ističe Čakalovićeva.

“Maska” koju ona predstavlja je tradicionalna, karnevalska, umjetnička maska koja asocira na Veneciju i nosi u sebi senzualnost, mistiku, ali i podstiče na introspekciju i pitanje šta je iza nje.

“Moja maska negdje predstavlja dualizam, a u isto vrijeme i prikrivanje kod čovjeka i naravno njegovog intelekta, pa je baš iz tog razloga napravljena od metala da bi se što čvršće prikazala ta ideja. Za moje skulpture materijal ima jako bitnu ulogu u prikazivanju misli. Maska kojom se ja bavim dakle govori o nečemu više filozofskom nego zaštitničkom”...

A tu su i štit, knjiga, pergament, lice... Svi ti predmeti, odnosno simboli, savršeno korespondiraju sa onim što je trag civilizacije, ljudskog progresa, zajedničke borbe...

“To su radovi iz prethodnih ciklusa gdje sam se bavila takoreći borbom za očuvanje kulture i intelektualne misli. Svjedoci smo da smo u 21. vijeku pod strašnim udarom i pritiskom raznoraznih informacija sa interneta, medija, socijalnih mreža koje narod mahom prihvata zdravo za gotovo, ne preispitujući se da li su sve te informacije koje se nude zaista tačne. Nijesam protivnik moderne tehnologije jer svakako doprinosi razvoju čovječanstva, ali tu treba prepoznati šta je korisno, a šta apsurdno. Dakle taj moj ‘štit’ zapravo na neki moj način, kako ja to zamišljam, štiti kulturu i njene vrijednosti”, naglašava Čakalovićeva.

Na pitanje može li se uskoro očekivati i njena samostalna izložba, ona odgovara potvrdno, ali kaže da će ipak sačekati dok se za adekvatno predstavljanje steknu bolji uslovi za izlaganje... Ipak - “naravno da će se desiti”, zaključuje Čakalovićeva.

Najbitnije je ostati to što jesi i nastaviti dalje

Ništa nije teško kada nešto iskreno volite, a to svakako podrazumijeva da istrajete u tome, odgovara Maja Čakalović na pitanje “Vijesti” da li je i koliko izazovno/teško baviti se vajarstvom u Crnoj Gori služeći se materijalima koje ona koristi, te naći adekvatan prostor za rad, imati ili dobiti podršku, prostor za izlaganje.

“Jako sam pozitivna osoba i vrlo optimistična, što je nažalost rjetkost danas, pogotovo u ovom periodu u kojem živimo u posljednjoj godini zbog pandemije koja je sve nas zadesila. Kao i u svakom poslu i u ovom ima i uspona i padova, ali je najbitnije ostati to što jesi i nastaviti dalje”, optimistično poručuje ona i dodaje da pandemija nije unazadila njeno stvaralaštvo, već joj je izolacija dala više slobodnog vremena i omogućila da svoj fokus u potpunosti usmjeri na stvaralaštvo.

Svako umjetničko djelo je borba umjetnika da prikaže svoju ideju ili stav u najboljem svjetlu, a da bi se to postiglo najprije se dešava borba sa samim sobom, gdje istražujemo i preispitujemo materiju koja nam je suštinska u stvaralaštvu.