Karin Dreijer: Kad postaneš majka treba da otkineš ruke i noge i sjediš kod kuće

Upoznavanje Karin Dreijer, AKA Fever Ray, AKA jedna polovina sada nefunkcionalnog Knifea, je uznemirujuće iskustvo. Prvo, nemam pojma kako ona izgleda; ona i njen brat Olaf nosili su razne maske tokom postojanja electro pop sastava The Knife, dok je izgled za debi Fever Ray iz 2009 - dezorijentisani, insularni krug pjesama o samoći novog majčinstva- uključio je mnogo farbe za lice, suvog leda i ogromnih šešira koji su izgledali kao mrtve životinje. Godine 2010, u međuvremenu, Dreijer se pojavila u javnosti, što je rijetko radila, prihvatajući nagradu za najboljeg plesnog umjetnika na švedskoj dodjeli nagrada dok je nosila sluzavu protezu koja je izgledala kao da joj se koža topi.

Njeno lice može biti na kaveru novog albuma Fever Ray Plunge - pulsirajuća teza o queer životu otkrivena krajem prošlog mjeseca kroz dva klipa koji su očigledno snimljeni u čistom BDSM noćnom klubu u podrumu - ali njene crte su nekako sakrivene riječima Fever i Ray koje su urezane u njenu kožu kao dekoracija za raskošnu tortu. Kad smo se sreli na stanici metroa u trendy dijelu Sodermalma, jednog od 14 ostrva Stokholma, bilo je slično kao kad je Doroti povukla zavjesu da bi otkrila da je Čarobnjak iz Oza zapravo samo ljudsko biće.

Dreijer, mladolika 42-godišnjakinja, obučena je za švedske prilike u novembru (tj.nosi dva kaputa i debele crne pantalone su uvučene u vunene čarape). Ona priča o vremenu (“Zapravo je prilično toplo za ovo doba godine“), zatim o stokholmskoj stambenoj krizi, o tome kako ne voli London “(Osjećam se kao da ne mogu da pobjegnem”), o vremenu kada je bila na Festivalu čitanja 1994. da gleda Hole, i o tome kako se bori protiv mraka švedske zime (puno Birkam joge).

Ono što je iznenađujuće je to koliko je otvorena za intimne teme, kao što su seksualnost i porodični život. “The Knife” je rijetko davao intervjue i kada jesu to su obično radili koncizno preko Skypa. Međutim, danas je prva polovina intervjua obuhvatala šetnju oko zapadnog dijela ostrva, pored njenog starog studija i blizu mjesta gdje živi, a druga polovina je bila u zabačenom mjestu u jednom toplom lokalu blizu Liljeholmena.

Život muzičarke se pomjerio značajno od debija 2009, napravljenog u balonu nuklearne porodice - Dreijer, njeno dvoje djece i njen muž kompjuterski programer. Kroz “Plunge”, međutim, bilo je pomena o raskidu veze i o novim počecima. Fanovi su takođe primijetili da je makla Anderson iz svog prezimena. „Da, razvela sam se. Dugo sam živjela u braku sa muškarcem i posljednjih pet godina nijesam“, kaže ona. „Ovaj album je o slobodi i radoznalosti. Sada mislim da je apsolutno moguće kreirati porodicu koja nije nuklearna, ali to nijesam tada znala. Živjela sam feminističkim načinom života prije nego što sam imala djecu i bila sam šokirana time kako vas društvo tretira kad postanete majka. U suštini treba da otkinete ruke i noge i ostanete kod kuće.“

Dok je posljednji album “Knifea”, duboko eksperimentalni 80-minutni “Shaking the Habitual” iz 2013, bio inspirisan čitanjem feminističke i queer teorije, Dreijer kaže da je “Plunge” manje teorijski kad je u pitanju queer. „Na Tinderu sam. Imala sam mnogo veza u posljednjih godinu ili tako nešto putem aplikacije.“ Kako definišete sada svoju seksualnost. „Definitivno sam queer osoba, ali mislim da sam jako rodno fluidna. Kada je na Tinderu, koga traži? „Često biram one koje se definišu kao žene,“ kaže sa osmijehom.

Ona kaže da joj se osjećaj da je queer razvio tokom vremena. Rođena u Gotenburgu, ona kaže da niko nije bio gej kad je odrastala i da je grad, iako je naginjao ljevici, bio veoma „seksističan i homofobičan“. Godine 1994. osnovala je gitarski bend pod nazivom “Honey is Cool”, sa četiri muška prijatelja, ali njeno prisustvo u bendu je značilo da se oni smatraju ženskim bendom. „Bio je jedan festival koji je bio dosta veliki u Švedskoj i željeli smo da sviramo ali su nam rekli da nam da je kvota za ženske bendove popunjena. To je bila ekstremna situacija”. Već 1998. godine je odlučila da se preseli u Stokholm i da osnuje “The Knife” sa svojim bratom Olafom, namjerno napuštajući gitarsku muziku. „U Gotenburgu misle da su svi koji rade sa instrumentima mimo gitare gej. Moja seksualnost se razvila nakon što sam otišla. Da vidim što je još moguće.“

Patrijarhalno ugnjetavanje se takođe filtrira u tekstove u odnosu na napore društva da kontroliše koje su namjere queer ljudi u spavaćoj sobi. „Muka mi je od ljudi koji govore: 'O, sada ste bezbjedni, ravnopravni ste, dozvoljeno vam je da se vjenčate', ali neželim da se vjenčam, želim da .ebem!“, kaže ona. „Ima dosta *ebanja na albumu - *ebi, *ebi,*ebi cijelo vrijeme! - ali to je bitno jer načini *ebanja koji ne podrazumijevaju heteroseksualni seks su veoma stigmatizovani. Moja djeca ne uče o neheteroseksualnom seksu u školi. Moje najmlađe dijete dođe kući i kaže.“Mama, kako djevojke imaju seks? Je li *ička o *ičku?“ A ja kažem: „Da, možeš i to da radiš“ i to je bilo to. Sve okej. Ključna stvar za ljudsku prirodu je da zna kako da doživi zadovoljstvo.

Koja je to riječ za ženski polni organ?

"Do skoro nije postojala švedska riječ za ženski polni organ koju bi djeca koristila. Bila je jedna za vaginu, ali ona je previše medicinska. Kad sam bila mlađa, nijesam znala kako da govorim o ovome (pokazuje između nogu)“

"Postoji li sad riječ?“ "Da, snippa! Ali prije toga nije bilo ništa. Ima puno toga na albumu o sramu, ali nešto od toga je o sramu koji dolazi kad ste žena.“Dreijer takođe priča o percepciji ljudi o njoj; kako misli da kad je ljudi upoznaju očekuju da će da se valja u lažnoj krvi ili kao u teaser video Plungea, da se odsutno igra sa metalnim spekulumom. "Osjećam da kada se upoznam s ljudima to je kao: da li će da zadrže iluziju ili ne? Da li će da se igraju s tvojom fantazijom?“

Nije kao u Iranu i Tunisu, ali kod nas ima batina

Jedna pjesma na novom albumu “A part of us” posebno govori o bezbjednoj čauri queer mjesta, posebno noćnih klubova. „Ali je takođe i o razlici između toga kad ste unutra a onda napolje”, kaže, misleći na stih „ono što jesmo donosi pogrešnu vrstu pažnje ovdje.“ „Uvijek gledate preko ramena. Imam prijateljice koje su muškobanjaste koje su prebijali u Stokholmu zato što nijesu dovoljno ženstvene. Ali ipak ljudi se osjećaju veoma bezbjedno ovdje. Nije kao u Tunisu ili Iranu, odakle dolazi mnogo mojih prijatelja. Tamo je smrtna kazna“.

( Stefan Strugar )