Mirela Priselac Remi za "Vijesti": Svaka svirka je praznik

"Elemental” je u Crnoj Gori popularan koliko i regionalno, mnogi vole da pjevuše hitove kao što su „Goli i bosi“ i „Romantika“, pa smo ih često i gledali uživo, ali ne toliko na prazničnim koncertima. Zato će prvo veče naredne godine provesti na našem primorju gdje se nadaju da će napraviti dobar provod. Zagrebački sastav nastupiće 1. januara na starogradskom trgu u Budvi u društvu “Dubioze kolektiv”, a liderka “Elementala” Mirela Priselac Remi obećala je da će se potruditi da bude jednako dobro kao i noć ranije.

"Nadam se da će ljudi imati snage i volje da dan nakon dočeka Nove da sa nama naprave dobru žurku. Repertoar će biti prilagođen prilici, naravno, sviraćemo više hit singlove za razliku od naših koncerata koji su uglavnom konceptualni i najčešće se vrte oko predstavljanja aktuelnog albuma“, kazala je ona za „Vijesti“.

Mnogi na nju gledaju kao na glas urbanih žena, pa je reperka pričala i o ravnopravnosti polova, o tome zašto je uvijek u prazničnom raspoloženju na bini i zašto cijeni bivšeg reformatora hrvatskog školstva od kojeg je crnogorski Zavod za školstvo „ukrao“ nastavne planove za ovu školsku godinu.

Volite li više da praznike provedete na bini ili bez nje?

Zapravo mi je nekako svejedno, jer kako god da se okrene znam da me čeka dobra zabava. I kad nisam na bini za Novu godinu, jer mi baš i nismo kalibar benda koji redovno nastupa za praznike, na nekom smo partiju, dobro nam je, zabavljamo se, sa ljudima smo koje volimo... A kad si na bini... Šta znam, ja imam tu sreću da radim posao koji zaista volim, tako da i kad nastupam ja uživam, to mi je zabavno i dobro se osjećam.

Onda je vama svaka svirka praznik?

Dobro rečeno. Beskrajno sam srećna što radim posao koji volim i osjećam se blagosloveno što ne moram „trpjeti“ posao, odraditi pa otići kući gdje ću biti srećna, nego dok radim se dobro osjećam. Tako da svaka naša svirka je za mene ono što sam cijeli život željela i zahvalna sam svemiru što mogu da zarađujem od onoga što najviše volim.

Otkrili ste da su vam neki hitovi više dosadili koliko ih svirate, a da li imate neku pjesmu koju vam je teško da izvodite sa emotivne strane?

Pošto većina naših pjesama ima autobiografsko uporište, ima nekih pjesama koje ako ti se pogode u nekom osjetljivom periodu izvodiš sa knedlom u grlu. Meni je u par navrata bilo teško da repujem „Crveno“, „U mojoj glavi“ takođe. To su sve ti neke pjesme bazirane na ličnom iskustvu i ako si emotivno malo slabije, ako ti nije baš dobar dan ili ako si u PMS-u (smijeh)... onda se zna dogoditi ta knedla dok repuješ.

Iz vaše perspektive, kako je prošao aktuelni album „Tijelo“?

Srećni smo. Napravili smo nešto što bendovi više ni ne rade, a to je objavljivanje duplog albuma sa 18 pjesama u vrijeme kad su svi koncentrisani na singlove. To je bio baš lud potez, mislim da se ne bi svako odvažio na to, ali nam je bilo užasno bitno da izbacimo album koji ima priču, koji ima glavu i rep, početak i kraj. Na tom albumu su i „Goli i bosi“ i „Tijelo pamti“ i mnoge pjesme koje su se super kotirale tako da smo veoma zadovoljni, ako i sljedeći bude kao „Tijelo“ bili bi presrećni.

A što za vas predstavlja tijelo žene?

Kako misliš to? (smijeh)

Na što vas prvo asocira?

Da moram u teretanu! (smijeh)

Kod nas je aktuelna UN-ova kampanja protiv nasilja nad ženama u kojoj učestvuje i Who See, pokrenuta zabrinjavajućim rezultatima istraživanja. Pretpostavljam da kod vas nije ništa drugačija situacija?

Nažalost, živimo u patrijarhalnoj sredini, gdje su žene već tradicionalno postavljene na suvozačko mjesto i mislim da je ono na čemu bi trebalo da radimo kao građansko društvo, sa građanskim slobodama i svim ostalim čime se dičimo u ovim našim mladim demokratijama, ravnopravnost polova. Mene često u intervjuima pitaju nešto kao 'Kako bi izgledao život bez muškaraca“, „Jeste li vi feministkinja“ i stalno se nameće to jednoumlje, premisa da žena mora uspjeti sama, bez pomoći muškarca. A ja upravo pokušavam da objasnim da ravnopravnost ne znači isključivanje jednog ili drugog pola nego znači jednakost, jednako uključivanje obje strane. Zato mislim da u raspravu o jednakosti polova bi isto trebalo da budu uključeni i muškarci i žene, jer jedino na taj način ćemo postići balans koji težimo. O ovom pitanju o zlostavljanju žena se na globalnom nivou sprovodi kampanja „Me Too“, gdje žene dijele svoja iskustva da li o zlostavljanju ili znaju nekoga ko je zlostavljan ili su iskusile nejednak tretman na poslu. I uvijek se tu govori o ženama, nikad se ne govori o tim muškarcima koji su ženama nanijeli bol. Mislim da jedino otvorenim razgovorom o ženi kao žrtvi, ali i o muškarcu koji od nje stvara tu žrtvu možemo napraviti neku promjenu.

Koliko mogu umjetnici da utiču na to, dešava li se da vam priđe neko i kaže da ste mu promijenili mišljenje, da je nešto naučio od vas?

Obično mi prilaze ljudi koji mi govore da su slušajući naše pjesme našli neku snagu u sebu. Mislim da naše pjesme kao takve ne mogu promjeniti društvo u globalu, ali možda mogu uticati na pojedinca da u sebi ili pronađe neku novu snagu ili utjehu ili mu u krajnjem slučaju otvori oči po nekim pitanjima. Na nekom mikro nivou mislim da umjetnost može uticati na pojedinca, ali tražiti neku revoluciju na osnovu jedne pjesme ili albuma - to nikako.

Izjavili ste da vas nervira kad neko se neko u životu vodi makijavelističkom filozofijom, a u jednom blogu pisali da je ženama na ovim prostorima usađeno da nikad ne misle na sebe prvo. Gdje je granica između toga da sebi budete prvi i najvažniji, a da se ne vodite onom da „cilj opravdava sredstvo“?

Treba voljeti sebe i stavljati sebe na prvo mjesto, ali to ne znači da pritom moraš nauditi nekome drugome. Dokle god ono što radiš sebi i za sebe tebe hrani i njeguje i donosi ti nešto dobro to je u redu, međutim ako sa tim nekome drugome nanosiš štetu, bol, uzrokuješ neko nezadovoljstvo - to je ta granica koju bih ja povukla. Apsolutno se trebamo brinuti o sebi, to ne znači da smo sebični već da volimo sebe, ali ono nekad kad postanemo sebični i idemo ka tome da drugome naudimo, a to je taj makijavelistički cilj koji opravdava sredstvo, tu je onda ta granica koju mislim da ne bi trebalo prelaziti. A svako od nas mora voljeti sebe prvo, da bi mogao drugoga voljeti. To je univerzalna stvar, to nisam ja izmislila (smijeh).

Bila sam neutješna zbog Ejmine smrti, ali i ljuta na nju

Nedavno ste bili na tribini na kojoj je govorila M.I.A., nastupali ste recimo sa Ejmi Vajnhaus, koja poznata osoba je na vas ostavila poseban utisak?

Da, pošla sam na tu tribinu, ali me nažalost nije oduševila. Meni je super lik Cane iz Partibrejkersa i kad čitam njegove intervjue dosta se pronalazim u onome što govori. A ne znam koliko je to zanimljivo vama, ali ovaj Boris Jokić koji je vodio kurikularnu reformu u Hrvatskoj je osoba koja me impresionira i od koje mislim da možemo dosta naučiti. On je intelektualac koji je zbog političkih previranja ostao bez glave.

Na godišnjicu Ejmi Vajnhaus napisali ste joj poruku na Facebooku. Dijelili ste binu sa njom na njenom posljednjem koncertu, kako ste reagovali na vijest o njenoj smrti?

Sva ta neka sreća koju sam doživjela zato što smo sa njom dijelili binu se samo prelila u tugu kad sam čula da je umrla. Baš sam bila neutješna. Njena muzika mi je jako puno značila, mislim da je bila jedan od najtalentovanijih muzičara savremenog doba i jako sam se rastužila jer sam razmišljala o svim tim njenim pjesmama koje nikada nećemo čuti, svoj toj divnoj muzici koju nikad neće napraviti. Bila je zavisnik i to me takođe pogodilo jer je kroz to djelovala jedna velika količina autodestrukcije koju nisam mogla da razumijem. Razumijem kad čovjek umire od neke bolesti, jer je izgubio bitku sa rakom recimo, a ona je sama sebi prouzrokovala problem koji ju je na kraju ubio. Pa sam bila i malo ljuta na neki način.

Galerija

( Stefan Strugar )