Ugovor

Nimalo blagdanski, odnosno predblagdanski nisu izgledali protekli dani u Crnoj Gori. Odavno, izgleda, nema više duha “Pretprazničke večeri”, čak i kad se desi da nam isti dani donesu vjerske i sekularne praznike… Uostalom, neka raspoloženja odavno nisu za elegantnu poeziju, čini se da je medij koji više odgovara “grčevita” proza.

Prilično žuči izaziva aktuelna debata o Temeljnom ugovoru sa SPC. Moram reći da je nejasno kako vlada u ovom slučaju doživljava tzv. transparentnost. Uzgred, posmatraču izgleda da ni u Vladi još ne znaju što treba da potpišu. (Još da se potpisuje na raskršću, i sopstvenom krvlju...)

Zanimljivo bi bilo analizirati i očekivanja od toga i takvog Ugovora. Što ko očekuje? Ko se sprema da “likuje” i zašto? Da li su zapravo “spoljni” elementi važniji od sadržaja? Ko će potpisati, hoće li opet Vučić odnijeti još jednu besmislenu pobjedu? Nad kim? Smije li Porfirije doći na Cetinje? Mnoga su pitanja otvorena.

Neko će reći da je ovdje od Temeljnog ugovora potrebniji - temeljni remont, ali za to je potrebna drugačija saglasnost.

Poseban ton daje sumorna atmosfera državnog rata sa mafijom (tu su neki stari ugovori na snazi, reklo bi se), gdje odavno niste sigurni ko je ko i sa kim je ko; imali smo surovo ubistvo u Mojkovcu, pa prijetnje ubistvom podpredsjedniku Vlade, a konstanta je dripačko pljuvanje gdje se god okrenete.

Sve je uniženo. Shvatio sam neki dan da čak i učiteljice, nekada polumitske figure naših odrastanja, danas izgledaju unekoliko drugačije… Pjevaju neke druge pjesme, i vičnije su nauku koji ne pripada učiteljicama.

Onda, kad vidite snimak kako Erdogan primitivno likujući ostavlja Ursulu fon der Lajen da stoji, jer je za nju protokol “zaboravio” stolicu, shvatite da nisu nestale samo stare učiteljice. Sve manje je i uljudne gospode, bar među političarima. Svijest koja je u stanju da uživa u poniženju koje učini prema svom gostu sasvim precizno objašnjava sebe samu.

“Ta euforija, nadgornjavanje, podjele, da ne kažem mržnja, je nešto što nije prirodno za nas, ali doživljavam (to) kao rezultat nekog oslobođenje koje smo doživjeli, a nijesmo ga na pravi način kanalisali”, kazao je premijer Krivokapić u Skupštini.

Da li je u pravu premijer kad kaže da sve ovo nije “prirodno za nas”? (Koje nas?) Naravno, sve to nije prirodno ni za koga, ali, nije baš da nam nije poznato. Nije li sva “tradicionalna” Crna Gora (koja se tako olako voli idealizovati) bila od nadgornjavanja i surovih podjela, gole i žilave mržnje… Ta krvava pomutnja jedini je refren naše istorije.

Još je nespretnija formulacija o “oslobođenju”. Jer, može li mržnja biti rezultat bilo kakvog oslobođenja, ili je tu nešto pobrkano? Oslobođenje koje nije i oslobođenje od mržnje samo je nova forma ropstva, i to najbanalnijeg mogućeg.

Obično je tako: oslobodioci previše pričaju o oslobođenju. Možda je to i normalno, ali, da su dejstva tog “oslobođenja” vidljivija u svakodnevnom životu, možda bi bilo manje potrebe za podsjećanjem da smo oslobođeni. Iako se to još ne vidi.

A evo kako su te stvari izgledale u Atini, u V vijeku prije nove ere, a to je vrijeme najvećeg uspona čudesnog grada. Taj uspon značajnim dijelom je vezan za jednu grandioznu političku figuru. Zlatno doba Atine nazivamo i “Periklovo doba”. Evo malo moralne egzotike iz toga vremena: “Perikle se jedne noći vraćao sa sedeljke, praćen jednim svojim robom, koji je nosio baklju; za njim je išao neki čovek koji mu je celim putem dobacivao grdnje i uvrede.

Perikle se uopšte nije osvrtao na to, ali kada je stigao do svoje kuće okrenuo se robu i rekao mu: Otprati ovog čoveka kući” (H. D. F. Kito, “Grci”). Ovakvo što se u Crnoj Gori neće desiti. Naravno, samo zato što više ne postoje robovi, a odavno postoji javna rasvjeta…

( Balša Brković )