Bez njih ne bi bilo Bajontekove vakcine, a san je lijek protiv raka
Takve male firme kao Bajontek u početku ne raspolažu ni novcem niti kapacitetima da proizvod izvedu na tržište – što podrazumijeva kliničke studije, najskuplji dio u razvoju novih ljekova. Zbog toga se start-ap udružio sa mnogo većim igračem, američkim farmacetuskim divom Fajzerom
Blizanci Tomas i Andreas Štringman su multimilijarderi koji ulažu u biotehnologije. Oni su prvi vjerovali u bračni par koji je razvio Bajontek-Fajzerovu vakcinu. Sljedeći cilj im je lijek kojim bi se pobijedio tumor.
Septembra 2007. naučnici Ugur Šahin i Ozlem Tureči predstavili su Tomasu Štringmanu svoj start-ap Ganimed koji istražuje novu vrstu ljekova protiv raka, zasnovanu na takozvanoj mesindžer ribonukleinskoj kiselini (mRNA).
Nakon što je Štringman kratko razgovarao telefonom sa svojim bratom Andreasom, vratio se u konferencijsku salu i rekao: „Uradićemo to.“
Braća blizanci i njihovi suinvestitori pridružili su se Ganimedu sa visokom sumom od 150 miliona eura. Položen je kamen temeljac za saradnju sa ljudima koji ubrzo potom osnovali Bajontek sa sjedištem u Majncu.
Skoro 13 godina kasnije Bajontek proizvodi prvu zapadnu i za sada najefikasniju vakcinu protiv Kovida 19.
Takve male firme kao Bajontek u početku ne raspolažu ni novcem niti kapacitetima da proizvod izvedu na tržište – što podrazumijeva kliničke studije, najskuplji dio u razvoju novih ljekova. Zbog toga se start-ap udružio sa mnogo većim igračem, američkim farmacetuskim divom Fajzerom.
Šahin i Tureči, bračni par naučnika turskog porekla, sada se već ubraja u milijardere. Forbs procjenjuje da su teški oko 7,1 milijardu dolara. Ali, ko su bili ljudi koji su u njih vjerovali na samom početku, mnogo prije pandemije korone?
Porodica Štringman
Jednojajčani blizanci Andreas i Tomas Štringaman imaju po 71 godinu i odavno su postali multimilijarderi i to baš od farmaceutske industrije.
Rođeni su 16. februara 1950 u Milhajmu na Ruru. Otac im je bio očni ljekar koji je 1956. osnovao Durachemie, malu firmu za proizvodnju generičkih ljekova. Tata Ernst Štringman je prvi na njemačko tržište plasirao takav jedan antbiotik.
Pošto najstariji sin Johan nije htio da preuzme očevu fabriku, već je otvorio svoju ljekarsku ordinaciju u Minhenu, to su uradili blizanci – sa svojih tada 29 godina.
Blizancima je u poslu pomoglo to što imaju različite vještine. Andreas, koji je doktorirao na medicini u SAD, uglavnom je odgovoran za nauku, odobrenja i proizvodnju, dok je Tomas, koji je doktorirao ekonomiju u Njemačkoj, odgovoran za tržište i spoljnu komunikaciju.
Već poslije sedam godina prodaju Durachemie za 100 miliona njemačkih maraka i osnivaju te 1986. godine Heksal. Trebalo im je 20 godina da naprave najvećeg proizvođača generičkih lekova u Evropi. Heksal su 2005. prodali za 5,6 milijardi eura švajcarskom Novartisu.
Povlače se iz aktivnog biznisa, više ne vode firme – postaju investitori. Žive u Tegernzeu u Bavarskoj. Andreas ima dvoje djece, a Tomas četvoro.
U jednom intervjuu za Menadžer magazin blizanci su rekli da je to što imaju ukupno šestoro djece bio razlog da prodaju Heksal: „Heksal je bio jedna velika jedinica, nojevo jaje. Da bismo ga podijelili na šestoro djece, morali bismo da ga razbijemo. Dakle, naš plan je bio da od nojevog jajeta napravimo puno kokošjih jaja, jer ih je lakše podijeliti.“
Hiperaktivni Doktoresi
A kakvi su ljudi braća milijarderi? U Heksalu su ih dvije decenije uglavnom nazivali samo „doktoresi“. U knjizi „Heksal kapitalizam, uspon braće Štringman“ autorka Hajde Nojkirhen piše: „Nisu mogli da se disciplinuju niti da se klone bilo čega. Sve ih je zanimalo. Uopšte nisu bili sujetni. Radovali su se svojim dobrim idejama, ali su i zaposlene uvijek podsticali da isprobaju nove stvari. Kompanija je u potpunosti bila prilagođena njihovim ličnostima – i svi zaposleni su ih slijedili.“
„Menadžment korporacije funkcioniše prvenstveno metodom kontrole“, rekao je Tomas Štringman u jednom intervjuu. Borba protiv hijerarhija, tvrdi, ruši preduzetnički duh.
Nojkirhen piše da je „Heksal ovaj problem upravljanja, kada su vođe kompanija jači od organizacije, dijelio sa mnogim drugim kompanijama koje vode harizmatični vlasnici – kao što je to na primjer bio Epl u vreme Stiva Džobsa. Ljudi kao oni su fantastični generatori ideja – ali svojom blistavom kreativnošću predstavljaju i visok rizik za svoje kompanije.“
Spremnost na rizik je ostala i nakon što su postali investitori. Uglavnom su ulagali u biotehnolgiju koja je već „uništila“ ogroman novac investitora, pogotovu početkom milenijuma – istraživanja mogu da traju dugo i često nikada ne dovedu do rezultata.
Zato je interesantno mnogo godina kasnije pročitati šta je Tomas Štringman rekao za Menadžer magazin 2008. Konstatujući da se blizanci naročito interesuju za hronično neuspješnu njemačku biotehnolgiju te da su poslije suosnivača SAP Ditmara Hopa najveći investitori, taj list pita: Da li je to novi hobi milijardera?
Tomas kaže da je to „ispravni angažman za strpljive investitore kao što smo mi“. „Tradicionalno naučno istraživanje je iscrpljeno u nekim oblastima, posebno kada sve češće mora da obraća i pažnju na troškove. Već više od polovine novih odobrenih ljekova dugujemo uslugama uglavnom malih biotehnoloških kompanija. A proporcija će sigurno i dalje naglo rasti.“
Na pitanje kako biraju kompanije, Tomas kaže da im se „mnogo ljudi direktno javlja. Ovdje u Minhenu imamo malu porodičnu kancelariju Atos, sa sedmoro ljudi, koja upravlja našim imetkom. Koristimo i spoljne savjetnike. Tako dolaze ideje. A imamo i investicioni odbor koji zajedno sa nama odlučuje da li treba da investiramo. To može brzo da ide. Uvijek ulažemo samo u ljude, a ne u proizvode ili projekte.“
San je lijek protiv raka
Blizanci Štringmann očigledno ne odustaju od posebno odabranih, riskantnih investicija, imaju na vidiku novu njemačku kompaniju: minhensku laboratoriju za leukemiju MLL. Vizija osnivača MLL je zapanjujuće slična viziji osnivača Bajonteka: jednog dana će svaki pacijent sa karcinomom biti liječen lijekom koji je po njegovoj mjeri, prilagođen individualnim potrebama.
Tomas Haferlah, direktor MLL-a osnovanog 2005, kaže da „nam predstoji skok u tehnologiji koji je sličan onom od telefona sa brojčanikom do pametnog telefona“.
Svake godine samo u Njemačkoj od leukemije oboli oko 14.000 ljudi. Uspjeh terapije u velikoj mjeri zavisi od vremena i tačnosti dijagnoze. To je oblast Minhenske laboratorije za leukemiju (MLL). Otprilike 200 zaposlenih analizira uzorke od oko 60 procenata svih pacijenata sa leukemijom u Njemačkoj – više od 80.000 godišnje.
Prema dobro upućenim izvorima, braća Štringman koji su u njemačke biotehnološke firme pre pandemije uložili najmanje pola milijarde, govore o mogućem manjinskom udelu u MLL-u.
U intervjuu prije dvanaest godina braća kojoj pripada polovina akcija Bajonteka čija se vrijednost sada procjenjuje na 24 milijarde dolara, rekli su šta žele: „Razviti lijek protiv raka koji ne samo da produžava život, već i pobjeđuje tumor. Takav lijek bi bio apsolutni vrhunac, trešnja na torti.“
( Deutsche Welle )