I grob i rob

Koliko god poražavajuća bila činjenica da su radnici okupljeni u Sindikatu radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH zapravo primorani na prvomajski prosvjed, vijest o njihovom sarajevskom maršu povodom Međunarodnog praznika rada, pod nazivom “I grob i rob! Šta nam još spremate?”, jedna je od boljih vijesti u zemlji. S jedne strane, zato što vraća fokus s uvijek istih i zamornih rasprava o ustrojstvu države na bitne i životne teme, a s druge, što sam Prvi maj vraća svojim korijenima. Nema, uostalom, ništa tužnije od prigodnog obilježavanja tog praznika, uz ogromne količine hrane, u situaciji u kojoj dobar dio društva nema od čega živjeti, da o poštivanju radničkih prava i ne govorimo. I da ne čitamo priopćenje Sindikata kojim najavljuju prosvjed, jasno je kako su dvije najugroženije skupine u suvremenom kapitalizmu u kojem živimo prekarni radnici i oni zaposleni u trgovini.

Dok prvi nemaju nikakvih radnih prava, drugi ih nominalno imaju, ali to ništa ne mijenja u njihovoj teškoj svakodnevnici. Kako je opet činjenica i to da najveći broj radnika u trgovini i uslužnim djelatnostima čine žene, ovo pitanje ima pored klasne, i rodnu dimenziju. Ne znam jeste li kada razmišljali o životima tih ljudi, o činjenici da rade i po više od deset sati dnevno, pa i vikendima i praznicima i do kasno u noć? Jeste li razmišljali koliko mizernu plaću primaju za taj fizički i mentalno iscrpljujući posao i što im nakon njega od života ostane, bilo vremenski, ali i u materijalnom smislu? I kako je uopće moguće u tim uvjetima izgraditi zadovoljavajući život?

Kad se na sve navedeno nadovezala i pandemija, u kojoj su, pored doktora i medicinskog osoblja, bili i najizloženiji, ne samo virusu nego i ljudskoj zloći i neosjetljivosti, prepušteni tako da na njih bijes istresaju svi oni koji su pandemiju negirali ili im je išla na živce, radnici u trgovini su došli u nezamislivo tešku situaciju. S tom razlikom što su ljudi liječnike i njihovu muku barem poštovali, očekujući logično da im ovi pomognu, ako se razbole, dok su za patnje ovih ljudi bili i ostali potpuno neosjetljivi.

Kad se danas vozimo ili šetamo gradovima diljem ovih naših prostora, vidjet ćemo da je industrija umrla i da su ostatke slobodnih javnih prostora okupirale samo dvije vrste zgrada. Novi stanovi, izgrađeni bez ikakvog urbanističkog plana ili promišljanja hortikulture, te brojni, prema prostoru agresivni i u pravilu nepodnošljivo ružni shopping centri. Štoviše, upravo su oni ona ključna vizualna iskaznica novog doba.

Mjesta bezglavog hodočašća brojnih građana koje niti pandemija nije spriječila da stoje nagurani u dugačkim redovima zbog izmišljotine zvane Black Friday. I čitava ta ekonomija održava se na kreditnom ropstvu s jedne strane, što je opet barem stvar slobodnog izbora ljudi, ali primarno na mizerno plaćenom radu zaposlenica koje u svijesti zajednice ne postoje kao one koje trebaju našu solidarnost. Stoga je njihov prvomajski marš prilika, ne samo da im se pridružimo prigodno ovaj put nego i da stvorimo društveni pritisak da im se poboljšaju radnička prava i status u društvu. To bi proslavi Prvog maja konačno dalo istinski smisao i odmaknulo ga od karanfila bez značenja. (...)

(oslobodjenje.ba)

( Dragan Markovina )