Svaki gledalac je potencijalni nosilac promjene u svojoj sredini

Nerijetko film biva prava alatka kojom se moguće poslužiti kako bi nečija sudbina ili događaj dobila glas i prostor, ali i pažnju javnosti... Kroz sve ono što filmska traka donosi u kadrovima, scenariju, muzici, zahvaljujući svim onim licima ispred i iza kamere, oživljava neka neispričana priča, tragedija, hrabrost, žrtva, ljubav, borba, bogatstvo... Svrha saradnje i kompromisa zarad zajedničkog produkta, tolerancije i razumijevanje radi istog cilja i pobjede kvaliteta, a onda i krajnji rezultat pokazuju i dokazuju da kada je misija humana, iskrena, pomirujuća - ostvarenje dobija na veličanstvenosti.

Oduvijek u regionu, iliti državama nekadašnje velike Jugoslavije, imamo primjere izuzetne, blistave i uspješne saradnje u sedmoj umjetnosti koja je isto tako oduvijek donosila brojna priznanja i širila glas i kadar o zemljama i podvizima narodâ iz gordog Balkana. I danas je tako. I danas film ima veliku moć nad masom, a pitanje je nerijetko koliko se i na koji način ta moć koristi.

Znajući da mogu dosegnuti daleko, a sa ciljem da promijene makar i malo, organizatori jednog od najprestižnijih filmskih manifestacija u regionu Sarajevo Film Festivala odlučili su da pokrenu program “Suočavanje s prošlošću” koji živi već pet godina, sa ciljem aktuelizovanja dijaloga o prošlosti, a nikako podijeljenosti i monologa čiji se tok unaprijed zna.

Želeći da se izmaknu od ustaljene slike u kojoj je jedna, bilo koja, zajednica koja se poistovjećuje sa zamjenicom „mi“ uvijek žrtva ili heroj ali u kojoj se ne priča o tim „našim“ zločinima, već samo o podvizima i patnji, te da prikažu i onu drugu stranu koja je bolna i zasniva se na iskustvu jedinke i proživljenog iskustva bez obzira na kolektiv “mi”, ekipa predvođena Mašom Marković pažljivo bira filmove i promišlja poruku koju njima šalje u želji da promijeni ustaljeni pogled na prošlost i sjećanje koje se politizuje.

Ovogodišnja posebna selekcija programa “Suočavanje s prošlošću” bila je dostupna na onlajn platformi od 24. do 30. aprila i donijela je niz nagrađivanih i zapaženih filmskih ostvarenja koji iznose na vidjelo “neposlušna sjećanja, odnosno ona koja otvaraju prostor i mogućnost za drugačiju prošlost”.

O čitavom konceptu segmenta kojim pokušavaju da probude region i pokrenu razgovore o onome o čemu se obično ćuti i u porodici i tokom odrastanja i kasnije u bilo kojoj zajednici, program menadžerka i selektorka programa “Suočavanje s prošlošću” Maša Marković govori za “Vijesti”.

Program “Suočavanje s prošlošću” pokrenuli ste 2016. godine sa ciljem “pokretanja iskrenog dijaloga o bliskoj prošlosti regiona, što je preduslov za prevazilaženje problema iz nedavnih ratova u bivšoj Jugoslaviji, a koji su bespovratno obilježila naša društva”. Primjećujete li da se nešto promijenilo tokom prethodnih pet godina u našim društvima i na koji način?

Zajednice i društva u kojima živimo obilježeni su „politikama sjećanja“. U to spada sve ono što vladajuće strukture kroz zakonske mehanizme, odluke, školske udžbenike regulišu - šta će se pamtiti, a šta ćemo kao zajednica prepustiti zaboravu. Filmovi koji su obilježili prvu dekadu dvijehiljaditih bili su izuzetno hrabri filmovi, gdje je vidljiva tendencija da se autori bave temama koje nisu iz njihove zajednice, te približavaju tuđe sukobe, kao u slučaju fenomenalnih „Krugova“ Srdana Golubovića. Već kasnije dolazi novi val filmova poput “Dubine dva”, “Srbenke”, “Chris the Swiss”, “Tereta” gdje reditelji nove generacije do određene mjere uspijevaju osjetljive teme i događaje izvući iz „zvaničnih narativa“ svojih kolektiva, a u isto vrijeme nacionalni filmski fondovi do određene mjere podržavaju razvoj ili produkciju tih naslova. Paradigma monolitne kolektivne svijesti, gdje je jedna zajednica - „mi“ - uvijek žrtva, ali gdje se ne priča o „našim“ zločinima, je poljuljana. Ono što objedinjuje ove nove glasove je nastojanje da se prikaže i približi ono što se inače zanemaruje, ono što je neugodno iz perspektive jedne zajednice, propituje ono što je „poželjno“ da se pamti, te čine svojevrsni iskorak prema drugim zajednicama i narodima. Vjerujem da ovi filmovi jesu indikator promjena (u smislu jako dugotrajnog procesa) u našim društvima.

Film je kolektivni proizvod, na kojem toliko ljudi radi, da postoji i mala grupa (u slučaju filma rijetko je to mala grupa ljudi) koja je spremna da izađe iz poželjnog okvira. Nova struja, u većini slučajeva uspjela je napraviti film s izuzetno umjetničkom, ali i istorijskom vrijednosti. Samo propitivanje samo po sebi nosi vrijednost, jer vremenom čini jednu zajednicu robustnijom i spremnijom da se suoči sa različitim izazovima. S druge strane, bili smo svjedoci koliko je snažna institucionalna podrška ovakvim naslovima, gdje jedan fond u određenom trenutku podrži razvoj ili koprodukciju određenog naslova, te ta ista institucija naknadno ne odobri kolaudaciju tom filmu.

Kolika je društvena odgovornost svih u regionu kada je ova tema u pitanju i kako ste odlučili da doprineste prevazilaženju onoga što se dešavalo, a zarad bolje zajedničke budućnosti? Da li je sa tim povezana i Vaša inicijativa o osnivanju prvog zajedničkog regionalnog filmskog festivala?

Većina naslova koji propituju zvanične narative, imali su izuzetne uspjehe na međunarodnim festivalima, premijere u Kanu, Berlinu ili na Sundanceu, te su bili prikazni u okviru našeg festivala, a takvi filmovi kod nas su nerijetko odnosili glavne nagrade. Iz iskustva organizatora festivala, znamo da ovakvi filmovi imaju jako kratak distribucijski život, i to ne samo u zemlji u kojoj je film nastao, ali i u regionu, gdje postoji prostor da druga strana vidi svog „zločinca“ u određenom, ne nužno „boljem“ svjetlu. Odlučili smo se da napravimo iskorak, te da ove teme i filmove stavimo u jedan širi kontekst: istorijski, umjetnički, estetski, da je svaki film popraćen raspravom sa različitim sagovornicima (teoretičarima, aktivistima, novinarima, sudionicima i slično) o njegovom značaju ili problematičnosti prikazivanja pojedinih događaja i ličnosti. U proteklih pet godina naš program smo prikazali široj publici u Beogradu, Zagrebu, Podgorici, Kotoru, Mostaru, Bijeljini, Banjaluci, Prijedoru, a ove godine smo omogućili besplatno gledanje filmova online putem naše On Demand platforme (link: ondemand.kinomeetingpoint.ba) na cijelom prostoru bivše Jugoslavije.

Često čujemo argument da publika neće da gleda filmove ratne tematike. U radu sa mladima još češće čujemo da to nije njihov rat, te da mladi nemaju problema među sobom. Filmovi sa ovakvim temama zahtijevaju drugačiji plan distribucije i promocije. Ovakvi filmovi treba da imaju dodatne kampanje koje mogu približiti ovako teške teme široj publici. Svaki gledalac je potencijalni nosilac promjene u svojoj najbližoj sredini. Želimo da ovi filmovi pokrenu razgovore, unutar porodica i zajednica, o onome o čemu se obično šuti.

S druge strane, naša odluka o pokretanju Mreže festivala jadranske regije, u čijem sastavu su pored Sarajevo Film Festivala, Filmski festival Herceg Novi, Zagreb film festival, te Festival autorskog filma (Beograd), čiji je prvi rezultat upravo bio zajednički festival, vođena je činjenicama da su naša tržišta pojedinačno mala, da trebamo iskoristiti jezičku prednost, te da su navike publike vrlo slične.

Spomenuli ste da je jedan od argumenata nekada da publika ne želi “ratne filmove”... No, da li je i koliko važno teme vezane za prošlost, pa i rat, obraditi, predstaviti kroz film? Šta pojedinačna, individualna sudbina (što je najčešći način prikaza događaja u filmu) može reći kolektivu koji društvo predstavlja?

Zavisi, naravno, iz kojeg ugla gledate. Kao neko ko često gleda filmove „teških“ tema iz cijelog svijeta, a koji su vezani za konflikte i traume, rekla bih da je najveća snaga takvih filmova da iznjedre osjećaj odgovornosti pojedinca za svoje postupke i djelovanja i u najgorim situacijama. Jednostavno, takav individualni pristup umanjuje ustaljene prakse dehumanizacije Drugog.

U dosadašnjim selekcijama su filmovi obično predstavljali snažne pojedince i njihove borbe, epizode u kojima se životne okolnosti naprasno promijene, život koji je postojao do tada bespovratno nestaje. Budući da sada, više nego ikada ranije, preispitujemo međuljudsku solidarnost, ove filmove treba posmatrati i kroz prizmu: da li je moguće u strašnim vremenima naći dobre, ali i hrabre ljude? Hrabrost koja se ogleda u humanizmu prema Drugom. Činjenica da u društvu postoje grupe ljudi koji su spremni izaći iz zvaničnog narativa, govori nam da to društvo pokazuje znake spremnosti prihvatanja i drugih pogleda na prošlost. Naravno, to ne znači nužno da je društvo zrelo za promjene, već da film može proizvesti momentum za širu diskusiju.

Pa, mogu li film i kinematografija uticati i promijeniti stanje svijesti u društvu kada je u pitanju prevazilaženje traume, mržnje, straha..., ali i generalizovanje zločina, pripisivanje odgovornosti kolektivu, dehumanizacija žrtava samim prebrojavanjem i ostalo? Da li tako film dobija na snazi i misiji?

Nažalost, u našim društvima, ne njeguju se toliko kulture sjećanja, već živimo politike sjećanja. Slika prošlosti se gradi u skladu sa potrebama sadašnjice, koja nije podložna samo političkim previranjima, ali i klasnim i rodnim razlikama. Sjećanje, kao takvo, je fluidno, te u skladu sa aktuelnim potrebama može dobiti potpuno novo značenje. Film i kinematografija igraju značajnu ulogu u ovim procesima, te su izuzetno podložni narativu “mi - žrtve“, “oni - zločinci“. Često su zloupotrijebljeni u narativu da postoji kolektivna krivica naroda ili zajednica. Filmovi sa ovako teškim tematikama treba da posluže kao povod za introspekciju pojedinca, kao i propitivanje raznih identiteta s kojm se pojedinac poistovjećuje...

Ovogodišnja posebna selekcija programa predstavlja “neposlušna sjećanja”, ona koja otvaraju prostor i mogućnost za “drugačiju prošlost“. Njihova snaga je upravo u poništavanju dehumanizacije koja prati zvanične narative, te isticanja lične odgovornosti u svakom istorijskom događaju. Prije dvije godine fokus programa je bio na filmovima koji predstavljaju određene istorijske događaje iz perspektive djece protagonista tih događaja (druga generacija). S obzirom na to da smo u Sarajevu te godine ugostili 60 mladih sa područja Zapadnog Balkana, radili sa njima duge razgovore na te teme, od rezolutnog odbacivanja paralela između iranske majke, izbjeglice u Njemačkoj i naših sudbina, kod većine učesnika došli smo do boljeg razumijevanja našeg konteksta, pa i do katarze kod pojedinih učesnika. Tematska distanca u ovom slučaju, omogućava snažnu introspekciju, tako vjerujem da filmovi s naših područja služe za bolje razumijevanje konflikta i vode ka ličnoj introspekciji u nekim drugim djelovima svijeta.

Kako bliska prošlost utiče na sedmu umjetnost i saradnju u regionu, na osnovu Vašeg iskustva?

Iz prespektive organizatora najveće platorme za filmsku industriju na području Jugoistočne Evrope (CineLink Dani filmske industrije), koja je uspostavljena na temeljima koprodukcije i razmjene znanja, mobilnosti filmskih radnika, možemo tvrditi da bliska prošlost utiče na kreativne procese do te mjere koliko zvanična politika filmskih fondova je otvorena za saradnju...

Od raspada Jugoslavije, finansiranje filmova u pojedinačnim zemljama, bilo je zasnovano na koprodukcijama sa jednom ili dvije evropske zemlje. Većom saradnjom između fondova, posljednjih pet godina, svjedoci smo novog, izuzetno pozitivnog trenda, a to je značajan broj koprodukcija u našoj najužoj regiji sa po dva koproducenta iz bivših republika. Jedan od takvih primjera je Hrvatska, gdje samo u 2019. godini, od 18 koprodukcija koje je podržao Hrvatski audiovizualni centar, 12 su uključivale koproducente sa ovih prostora. Kako je starijim kolegama, autorima i producentima bilo prirodno nastaviti sarađivati, tako se i mlađe kolege okreću prema kolegama iz susjednih zemalja. Postoji velika radost između filmskih radnika kada neki od „naših filmova“ ostvari značajan međunarodni uspjeh. Na nivo saradnje itekako će imati uticaj i znatno povećanje kapaciteta za proizvodnju dramskih serija u regionu, jer trenutno nijedna zemlja ne raspolaže tako velikim i raznolikim kadrom koji je potreban za realizaciju nekoliko projekata u istovremeno. Stoga, pored kreativnih rješenja, ako neki producent želi raditi baš s određenim rediteljem iz susjedne zemlje, sve više se susrećemo sa činjenicom da je neophodna razmjena profesionalaca koji se bave tehničkom stranom filma ili serije. Ukratko, volja itekako postoji!

Kada mislite da će države, društva i pojedinci iz bivše Jugoslavije biti sposobni da se istinski suoče s prošlošću?

Ovo je jedan dugoročan proces, prije svega politički. Trebalo je proći 25 godina da se Vili Brant, tadašnji njemački kancelar pokloni žrtvama holokausta u Poljskoj. Takav čin, od 30 sekundi, jedan je od najznačajnijih simbola pomirenja i političkog zaokreta. Kao što naši filmski radnici godinama ostvaruju sjajne zajedničke rezultate, poput mnogih drugih privrednih subjekata u regiji čiji je biznis model zasnovan prije svega na saradnji, ljudi ekonomski itekako pronalaze put jedni do drugih. Zajedno s hrabrim pojedincima, autorima, novinarima, predstavnicima civilnog društva kroz programe poput Suočavanja s prošlošću (što je samo jedan mali program u nizu) nastojimo da stvorimo plodno tlo za stvaranje politike pomirenja.

Kako teku pripreme za ovogodišnje izdanje Sarajevo Film Festivala i da li biste nešto najavili?

Radujemo se 27. Sarajevo Film Festivalu, koji će se održati od 13. do 20. avgusta. Prošle godine festival je održan u onlajn formatu zbog pandemije, a ovogodišnje izdanje nadamo se da će biti sličnije nekim prethodnim izdanjima. Sve one pozitivne prakse koje smo naučili u ovom vremenu nastavićemo primjenjivati, a najviše od svega radujemo se susretima s našom publikom. Prijave stalno pristižu, do 28. maja su otvorene prijave za filmove i dramske serije za sve programe Sarajevo Film Festivala. Radujemo se festivalu!

Uvid u stanje ljudske svijesti u presudnim trenucima

U ovogodišnju selekciju programa “Suočavanje s prošlošću” nijeste uvrstili film “Dara iz Jasenovca”, zbog čega? S tim u vezi, šta filmska priča treba da ima da bi doprinijela boljem (su)životu i pogledu ka budućnosti?

Svi filmovi koji su u selekciji programa već su bili prikazani na prethodnim izdanjima Sarajevo Film Festivala, s jako bogatim festivalskim životima iza sebe koje krase monogobrojna međunarodna priznanja. Poklon film u programu je bio bosanskohercegovački kandidat za Oskara u kategoriji najbolji strani film „Quo Vadis, Aida?“, Jasmile Žbanić čiju digitalnu distribuciju radi Sarajevo Film Festival na području bivše Jugoslavije. Pored tematskog kriterijuma za izbor filmova u selekciji, vodili smo se estetskim načelima, kvalitetom filmskog jezika i filmske strukture. Smatram da pored istorijskih tački koje daju kontekst narativu autori treba da daju neki uvid u stanje ljudske svijesti u presudnim trenucima - u trenucima kada se svijet okrene naopako iz perspektive sudionika, bila ta osoba žrtva ili počinilac. Takvi filmovi otvaraju prostor za propitivanje.

Slika prošlosti se gradi u skladu sa potrebama sadašnjice, koja nije podložna samo političkim previranjima, ali i klasnim i rodnim razlikama. Sjećanje, kao takvo, je fluidno, te u skladu sa aktuelnim potrebama može dobiti potpuno novo značenje. Film i kinematografija igraju značajnu ulogu u ovim procesima, te su izuzetno podložni narativu "mi - žrtve“, "oni - zločinci“. Često su zloupotrijebljeni u narativu da postoji kolektivna krivica naroda ili zajednica. Filmovi sa ovako teškim tematikama treba da posluže kao povod za introspekciju pojedinca, kao i propitivanje raznih identiteta s kojm se pojedinac poistovjećuje...

( Jelena Kontić )