Vučinić: Temeljni ugovor može u Skupštinu iako nije međunarodni akt

Profesor prava u penziji i bivši sudija Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu Nebojša Vučinić kazao je da bi temeljni ugovor između Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve (SPC) nakon potpisivanja trebalo ratifikovati u parlamentu, iako nije riječ o međunarodnom aktu.

On je za „Vijesti“ rekao da bi to trebalo učiniti zbog značaja materije kojom se bavi a koja, prema njegovim riječima, duboko zadire u pravni poredak, Ustav i suverenitet Crne Gore.

Profesor Vučinić navodi da temeljni ugovor sa SPC predstavlja neku vrstu transnacionalnog ugovora, te da od volje ugovornih strana zavise i njegova sadržina, i postupak zaključenja, ali i način stupanja na snagu.

On ističe da skrivanje sadržaja ovakvih dokumenata nije neuobičajeno i da pretpostavlja da će detalji ugovora biti poznati javnosti prije potpisivanja, odnosno kad se postigne saglasnost o njima.

Premijer Zdravko Krivokapić kazao je prošle sedmice da temeljni ugovor između države Crne Gore i SPC, koji bi trebalo uskoro da bude potpisan, neće biti međunarodni ugovor. Šta podrazumijevamo pod međunarodnim ugovorom i o kakvom je ugovoru u konkretnom slučaju riječ?

Međunarodni ugovor je ugovor između subjekata međunarodnog javnog prava – država i međunarodnih organizacija, bilo da je bilateralni ili multilateralni. SPC nije subjekt međunarodnog prava i u ovom slučaju se radi o jednom specifičnom sui generis ugovoru između države Crne Gore i stranog pravnog lica – SPC, čije je sjedište u Srbiji, a čije neke filijale djeluju na teritoriji Crne Gore iako nisu registrovane i uključene u pravni poredak države.

Dakle, SPC nije subjekt međunarodnog prava, već je subjekt država Srbija. U tom kontekstu bi, prema mom mišljenju, najbolje rješenje bilo da države Crna Gora i Srbija zaključe bilateralni međunarodni ugovor o položaju, funkcijama i statusu SPC.

Da li bi ostali pri tom stavu kad bi ugovor umjesto patrijarha SPC potpisao mitropolit crnogorsko-primorski?

Da. Ovdje govorimo o stranom pravnom licu koje ima sjedište u Beogradu i koje vrši određene jurisdikcije - odnosno vlasti - nad građanima koji mu pripadaju, a kojih je značajan broj u Crnoj Gori.

Ako ovdje nije riječ o međunarodnom ugovoru, to definitivno znači da će, kako je rekao i premijer Krivokapić, biti dovoljno da dokument potpiše Vlada Crne Gore, bez da bude ratifikovan u parlamentu?

Moje lično mišljenje je da bi s obzirom na značaj materije kojom se bavi temeljni ugovor, a koja duboko zadire u pravni poredak, Ustav i suverenitet Crne Gore, dokument trebalo ratifikovati u parlamentu. Da li će biti ratifikovan, odnosno kako će stupiti na snagu – to se opet određuje u pregovorima između zainteresovanih strana. Zakon o zaključivanju međunarodnih ugovora samo kaže koji se ugovori moraju ratifikovati, ali nigdje ne zabranjuje da se i ostali ugovori s elementom inostranosti ratifikuju u skladu s postignutom saglasnošću volja između zainteresovanih strana.

Međutim, s obzirom na to da ministar pravde (Vladimir) Leposavić učestvuje u pregovorima o ugovoru, postavlja se pitanje nije li ovo slučaj da SPC zaključuje ugovor sama sa sobom, jer je Leposavić njen najodaniji predstavnik, a ona je u velikoj mjeri uticala na formiranje Vlade.

Kakav je onda pravni karakter ovog ugovora?

Ovo formalno-pravno nije međunarodni ugovor, već jedna vrsta transnacionalnog ugovora na koji se primijenjuju pravila ustavnog i građanskog prava Crne Gore, ali i opšta načela međunarodnog prava. De fakto, ugovor reguliše materiju koja je u značajnom smislu dio međunarodnog javnog prava - položaj i funkcionisanje vjerske zajednice – ali tu ima i imovinsko-pravnih pitanja. Dakle, u pitanju je specifičan ugovor. Od volje ugovornih strana zavise i njegova sadržina, i postupak zaključenja, i postupak stupanja na snagu.

Kakva je pravna snaga takvih ugovora u poređenju s međunarodnim ugovorima?

De fakto, u nekom širem kontekstu, i ovo je neka vrsta međunarodnog ugovora. Nije de jure u smislu Bečke konvencije o ugovornom pravu, jer međunarodni ugovor je po njoj samo ugovor između države i države ili države i međunarodne organizacije. Ali i na ovaj ugovor se primijenjuju opšta načela priznata od prosvijećenih naroda, koja su u principu sadržana i u Bečkoj konvenciji.

Pošto smatrate da bi temeljni ugovor trebalo da potpišu države Crna Gora i Srbija, kako gledate na tumačenja pojedinih pravnika da bi svako drugačije zaključivanje ugovora bilo u suprotnosti s međunarodnim privatnim pravom?

Ni to nije rečeno bez osnova. Pitanja koja su element međunarodnog privatnog prava – odnosno građansko-pravna sadržina s elementom inostranosti – odnose se na imovinu SPC na teritoriji Crne Gore. To treba da bude u skladu s međunarodnim privatnim pravom. Međutim, veći dio ugovora je dio materije međunarodnog javnog prava i ustavnog prava. Dakle, položaj, funkcionisanje, ostvarivanje slobode vjeroispovijesti, manifestacija vjere, vršenje vjerskih obreda... Iako je to najveći dio ugovora, ne smatram pogrešnim gledišta koja se zasnivaju na tome da u dokumentu ima i elemenata međunarodnog privatnog prava.

Pravnici objašnjavaju da se po Zakonu o zaključivanju međunarodnih ugovora, nakon njihovog potpisivanja donosi novo zakonodavstvo ili mijenja postojeće u oblasti koju dokument tretira. Da li će tako nešto morati da se radi i nakon potpisivanja temeljnog ugovora, iako nije riječ o međunarodnom aktu?

Ova oblast je u znatnom obimu regulisana Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, ali nije isključeno da - u zavisnosti od sadržine temeljnog ugovora, koju ne znamo – iz toga proizađe potreba da se donesu neki novi zakoni ili da se promijene postojeći. To je potencijalno jedan od razloga više za ratifikaciju ovog ugovora u Skupštini. Da narodni parlament, kao najlegitimniji organ vlasti izabran neposrednim biračkim pravom da posljednju riječ o tome, jer svaki ugovor s inostranim elementom ograničava suverenitet države koja je jedna od ugovornih strana

Ne porediti ugovore sa ostalim vjerskim zajednicama

Država Crna Gora ima potpisane temeljne ugovore sa Svetom stolicom, Islamskom i Jevrejskom zajednicom. Ugovor sa Svetom stolicom potpisan je 2011. godine u Vatikanu, dok su sporazumi s Islamskom i Jevrejskom zajednicom potpisani 2012. Od pomenutih ugovora, u crnogorskom parlamentu ratifikovan je samo ugovor potpisan u Vatikanu, dok su preostala dva stupila na snagu danom njihovog zaključivanja.

Profesor Vučinić navodi da „potpuno mehaničko poređenje temeljnog ugovora sa SPC s ugovorima ostalih vjerskih zajednica, nije baš prihvatljivo“.

„Jer su faktičke okolnosti različite – i što se tiče broja vjernika, i što se tiče vjerskog i političkog uticaja SPC na Crnu Goru. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, jednako tretiranje nejednakih faktičkih okolnosti može da upućuje na posrednu diskriminaciju“, navodi on.

O pregovorim se javnost ne obavještava dok traju, može biti narušen Ustav

Je li Vam sporno što još javnosti nisu poznati detalji temeljnog ugovora? Kakva je inače praksa u ovakvim slučajevima po tom pitanju?

Ovo što se dešava nije baš neuobičajeno. Ali, s obzirom na značaj tematike, mislim da toliki stepen tajnosti ab initio upućuje na nešto što sjutra može biti neprihvatljivo za Crnu Goru s aspekta njenog Ustava i suvereniteta.

Standardna procedura zaključenja ugovora je: pregovori, potpis i ratifikacija. Uprošćena procedura, koja se u savremenom međunarodnom pravu sve više koristi pod dejstvom globalizacije i drugih promjena je: pregovori i potpis, odnosno stupanje na snagu potpisom. Ali, ponavljam, to zavisi od volje ugovornih strana.

Pregovori su veoma često obavijeni velom tajnosti. Po pravilu, strane ne obavještavaju javnost o detaljima ugovora dok pregovaraju. Uobičajeno je da, dok se ne postigne saglasnost o tekstu ugovora – znači, dok se ne napravi nacrt ugovora – postoji manji ili veći stepen tajnosti.

Prisjećam se Protokola o Prevlaci iz vremena SRJ i dugotrajnih pregovora koje smo imali s Hrvatskom. Tada se dobro znalo ko i s kim pregovara. Javnost je tačno o tome bila informisana. O sadržaju se nije mnogo znalo, mada je hrvatska strana već na početku dosta javno ponudila taj inicijalni predlog, koji je bio okvir za pregovore. Dakle, ni to nije bila potpuna tajnost, ali, kažem, ovo nije neuobičajeno. Mada, s obzirom na značaj i uticaj SPC u Crnoj Gori – ne samo vjerski, već i politički – mislim da je dosta sumnjivo što je ovaj proces obavijen velom tajnosti. Pretpostavljam da će sadržaj ugovora biti poznat prije potpisivanja, kad se postigne saglasnost o njemu.

( Nikola Dragaš )