Ne pitaj konobara

Internet nam je u drugoj polovini posljednje decenije prošlog vijeka na prepad upao u živote, da nikad više ne izađe. U doba tog davnog “dial up” pristupa nije još bilo ni nagovještaja društvenih mreža i one vrste interaktivnosti koja je za većinu korisnika danas suština interneta, ali sva buduća napredovanja nisu mogla da zasjene prvu pojavu “mreže”. A opet, ako bismo tražili koja je promjena u ovoj internetskoj eri ostavila najvećeg traga na svakodnevni život, onda je to, bez sumnje, široka dostupnost takozvanih pametnih telefona.

Umjesto da nove mejlove čitamo kad sjednemo pred kompjuter, ovako ih uglavnom čitamo nekoliko sekundi nakon što su poslani, praktično jednako kao SMS poruke. Kad su ovakvi telefoni tek počeli da se pojavljuju, u ponudu većine ugostiteljskih objekata ušao je besplatni bežični internet. Šifre su ispočetka bile nemaštovite, obično ime kafane i aktuelna godina, zatim su se među kafedžijama počele pojavljivati različite šaljivdžije, a neka od njihovih rješenja postala su skoro klasični “memovi”. Tako od Leskovca do Varaždina i od Valpova do Čapljine, postoje desetine i stotine kafića, barova, restorana i ostalih lokala kojima je šifra za bežični internet “pitajkonobara”.

Šifra

Kako su, međutim, različite telekom-kompanije počele da već i u osnovne mjesečne pakete uvode opciju neograničene upotrebe mobilnog interneta, važnost postojanja kafanskih mreže se smanjila. U jednom trenutku, to je skoro bio način da čovjek prepozna stranog turistu: takav je onaj kome treba šifra za bežični internet u kafani da bi mogao da surfa na svom telefonu. U mjesecima uoči pandemije koronavirusa, učinilo mi se da šifru za bežični internet po kafićima u Belgiji, Švedskoj, Danskoj i sličnim zemljama traže samo Balkanci. Stvar uopšte nije bez logike. Pošto su zemlje članice EU morale da ukinu roaming, svaki Solunac koji koristi mobilni internet na petsto metara od svog haustora, može da ga koristi pod istim uslovima i u Helsinkiju, Amsterdamu ili Sevilji. Ako ne pita (grčkog) konobara, nema potrebe da pita ni finskog, holandskog ili španskog.

Mostarci u Beogradu, Novosađani u Sarajevu, Nikšićani u Skoplju, Banjalučani u Budvi, Skadrani u Ulcinju, Tuzlaci u Prištini, i tako dalje, i tome slično, još uvijek se mogu prepoznati po tome što čim sjednu u kafanu, od konobara traže šifru za bežični internet. Za manje od dva mjeseca, međutim, to bi se trebalo promijeniti. Generalna sekretarka Vijeća za regionalnu saradnju (RCC) Majlinda Bregu ovako je nedavno govorila za Radio Slobodna Evropa: “Naknada za roaming u zemljama regije potpuno će nestati od 1. jula, što će građanima ovih zemalja, ali i poslovnim subjektima značiti i više novca u budžetu. Kao drugo, mislim da je važno naglasiti da se nije samo povećao broj ljudi koji koriste internet već smo tokom pandemije shvatili da se povećala količina vremena koju ljudi provode na internetu, što takođe daje određenu težinu. To je odlična poruka za mlade koji olakšice u roamingu smatraju jednako korisnim kao slobodu kretanja. Pozdravljam dogovor lidera zapadnog Balkana o zajedničkom tržištu koje će imati zajedničku politiku u oblasti inovacije, industrijalizacije, čak i pomoći turizmu i tako dalje. Očekujemo da se prve stvari koje će biti na tom polju predstave na Berlinskom samitu, što će se desiti do jula, naročito one koje se tiču slobode kretanja u regiji sa ličnim kartama.”

Dodatni poeni

Kad se kod nas govori o regionalnoj saradnji, ona se obično interpretira kroz tri klišea: ili se to svodi na birokratsku praznu priču ili na izgovor za tobožnju obnovu nekakve Jugoslavije ili na prevaru u režiji Evropske unije da nas sve skupa nikad ne primi u punopravno članstvo. Ono što se ignoriše je ono što je zapravo najznačajnije: konkretna korist za takozvane obične građane. Ukidanje naknade za roaming je upravo to: na prvi pogled sitna mjera, ali koja će se osjetiti na nivou realnih iskustava. Ako vas neko zove dok ste na putu, nećete morati čekati da se vratite u hotel, pa da tek tamo, kontektovani na hotelski bežični internet, možete koristiti neku od aplikacija za besplatne telefonske razgovore. Takođe, kod traženja neke ulice ili lokaliteta, nećete morati da “lovite” neku turističku wi-fi mrežu, nego da najnormalnije, kao kod svoje kuće, konsultujete Google mape.

Kad je ono prije dvadesetak godina krenulo prvi put ozbiljno da se priča o ulasku zapadnog Balkana u EU, najstrastveniji ovdašnji euroentuzijasti voljeli su da ponavljaju mantru da nama reforme nisu potrebne zbog EU, nego zbog nas samih, odnosno da bi iste reforme valjalo napraviti i kad one ne bi značile ulazak u EU. Ta je teza danas zapravo validnija nego u vrijeme kad je izrečena. Džaba su inače razložna i utemeljena podsjećanja da su, recimo, baltičke zemlje te Bugarska i Rumunija primljene u EU više iz geopolitičkih razloga, nego jer su ispunile baš sve zahtjeve. EU je ključar vlastitog kluba i samo od nje zavisi želi li i pod kojim uslovima nove zemlje članice. Zemlje zapadnog Balkana, međutim, mogu olakšati život svojim građanima a da za to nužno ne traže odobrenje EU. Ako ništa drugo, ovog će ljeta crnogorske i albanske plaže imati dodatne poene zbog besplatnog mobilnog interneta za sve pretplatnike sarajevskih, banjalučkih i mostarskih operatera, da druge na ovom mjestu i ne nabrajamo.

(oslobodjenje.ba)

( Muharem Bazdulj )