Još ovaj put

Dvadeset sedam godina iz poraza u poraz... Uprkos tome, uvijek se iznova rastužim. Naročito kad čujem rezultate glasanja na Cetinju. Kao da je prvi put... I kao da sam se nadala drugačijem ishodu. Ne samo u prijestonici, nego i u Mojkovcu, Petnjici i Tuzima...

Moralno, politički i ekonomski posrnuli grad, izabrao je da tone još dublje. Tako Cetinje pobjeđuje odavno. Nema tu mnogo prkosnog. Samo podjele, a ne pobjede.

Zbog čokolade kojoj se još ni omot ne nazire. Zbog performansa u Obodu tokom kojeg su vojnici depeesa i bezbjednosno interesantna lica, tako se kod nas tepa kriminalcima, dovršavali kriminalni posao...

Nema dokaza? Naravno, nije ih bilo ni kad ih je bilo. Samo se još naivni obraćaju zarobljenim institucijama sistema. Kad zločin prijave policiji, ona prvo obavijesti zločince. Tužilaštvo samo konstatuje da je sve čisto. Isto kao i u ratu za mir. I u KAP-u. I u Limenci. I u Melgoniji. I u Bazaru...

Na Cetinju su žrtve pretvorene u osumnjičene. I na njih je poslata Specijalna antiteroristička jedinica. Za svaki slučaj, valja vazda imati po jedan državni udar u rezervi. Najbolje noćni, iskustvo je čudo...

Onaj prošlogodišnji bio je pun pogodak. Jednim metkom u tri cilja. Demokratski front je teško povrijeđen, specijalni tužilac izbrukan i više nego što je bilo neophodno... A endemska vrsta režima dobila službenu zaštitu NATO-a...

***

Cetinje se nije pokolebalo! Iako je čak i lider depeesa strahovao da hoće. Ni pet posto punoljetnih nije prelomilo. Neće skoro ni Crna Gora. Samo će se glasovi usitnjene i posvađane opozicije presipati iz šupljeg u prazno...

Decenijama se događa isto, a ja nikako da oguglam. Valjda zbog sjećanja na neka stara, dobra vremena. I devedesetih su žestoko pritiskali, ucjenjivali, kupovali. I tada se Specijalna jedinica osjećala u prijestonici kao u svojoj kući. A Cetinjani kao izbjeglice u svom gradu.

Sve je bilo isto, ili teže, ali bilo je nade. Čuvali su je, kad drugi nijesu smjeli ili nijesu htjeli, neki slobodni ljudi. LSCG nikad nije dobio izbore, ali jeste uspijevao da održi vjeru kako će jednom postojati neka bolja Crna Gora.

Dva odbornička mjesta, osvojena u neđelju pod tim znakom, pokazala su golu istinu... Od te bolje Crne Gore ostala je samo iluzija. Bar za narednih 27 godina... Možda i duže...

***

Ova zastrašujuća vlast zastrašivala je i tukla otkako je utemeljena u strahu i tuči. Freške žrtve njenih batinaša sad kažu da ovo nije rađeno ni u vrijeme LSCG-a. Ali jeste, i još žešće, samo Cetinje tada nije ćutalo. Zaboravljanje tih zlodjela je neoprostivo. Kao što je neoprostiv i ovaj muk Cetinjana.

I hapsila je policija nekad, mnogo masovnije nego ovih dana. Zbog prevelike ženske torbe u koju može da stane kakav nož. Zbog sakoa koji je mogao da sakrije pištolj. Zbog čudnog pogleda ili pitanja od koga čuvaju Cetinje. Zbog poruke da je oružje u Manastiru, a ne kod demonstranata...

Uvreda predsjednika, neke je zbirno koštala 17 godina zatvora. Ali, tada je prijestonica bila na nogama. Izgledala je kao dio normalnog slobodnog svijeta. Ti protesti nijesu bili obični. Koliko god bučni, meni su ličili na svečanost. Nešto kao matursko veče, samo u zrelom dobu...

***

Na demonstracije zbog nekih pokradenih izbora, jednom je došlo pojačanje iz Novog Sada. Dvije djevojke, a radost kao da je stigla brigada.

Pedesetak žena putovalo je autobusom iz Podgorice duže od tri sata. Na svakih pola kilometra pretres, rasprava, ponižavanje, vrijeđanje... Ustaške k...e, umjesto dobar dan... Ni jedna nije odustala...

Na trgu, za doček, špalir policajaca i pomoćnik ministra... Prepipavanje pred svima... Gunđanje, odgurkivanje, ništa ne pomaže. Gošće u šoku...

- Ne mrdamo više iz Novog Sada. Oni Slobini bar ne skidaju žene nasred ulice...

Stvarno više nijesu dolazile na Cetinje. Nije bilo fajde ni od toga što smo mi nastavili još koju godinu... Depees je shvatio da nam u masi ne može ništa. I počeo da djeluje po kućama...

P.S. Sad je Cetinje po mjeri režima... Potpuno opljačkano, djelimično zastrašeno ili kupljeno, a najviže patološki zaljubljeno u gospodara. Onaj drugi, nekad hrabriji dio jedva izlazi na glasanje... Umorno, bezvoljno, kao da ćutanjem poručuje - još ovaj put, pa nikad više...

( Ratka Jovanović-Vukotić )