Kako je nastao Blok 5

Arhitekta Mileta Bojović smatra da se rušilački naboj kod ljudi osjetio se i u Bloku 5, koji , po njegovom mišljenju, tek sada počinje da živi u svom punom zamahu i snazi.

Bojović, koji je autor arhitektonskog rješenja za Blok pet, govori o nastacima podgoričkog naselja i koje izazove pred njim postavljalo okruženje.

Recite nam nešto o nastanku projekta po kom je izgrađen Blok 5.

Početkom 1977. godine je raspisan konkurs po već usvojenom detaljnom planu za arhitektonsko rješenje svih stambenih objekata u okviru plana. Gradnja je započeta 1. oktobra 1977. Pojedinačno su rađeni objekti, što je i normalno, i mislim da je gradnja trajala negdje do 1983. ili 1984. godine. Postepeno je teklo i useljavanje. Možda, zapravo, Blok 5 tek sad počinje da živi u svom punom zamahu i snazi.

To kako je stanovanje tada planirano i organizovano danas je teško shvatljivo. Bio je to period samoupravnog socijalizma, koji sad svi zaboravljaju i kritikuju, ali koji je imao svojih prednosti, pogotovo u oblasti urbanizma i ukupnog planiranja i projektovanja, prevashodno zato što se zalagao – počev od teorije, pa do prakse – za aktiviranje svih ljudi. Izlaz iz nekog totalitarnog režima (tada komunističkog, a danas kapitalističkog) tražen je kroz samoupravljanje, kao proces koji je trebalo da sve ljude uključi u sva odlučivanja, sva događanja koja se tiču njihovih života, počev od radnih organizacija do svih državnih institucija. Jedna od tih organizacija bila je organizacija za stanovanje, Samoupravna interesna zajednica stanovanja (SIZ).

Ove zajednice su prikupljale sav novac od radnih organizacija i institucija i organizovale stambenu izgradnju u ime samoupravnog društva. Kasnije su, već prema učešću radnih organzacija, dijelile stanove: čovjek je radio, i logično, pored plate je trebalo da ima i neke druge pogodnosti da bi mogao normalno da živi i da bi, na kraju krajeva, mogao da radi. Tako je SIZ bio organizator i investitor čitavog tog poduhvata, počev od planiranja do izgradnje. Mislim da je urbanistički plan završen i usvojen 1975. godine. Dvije godine kasnije je započeto sa realizacijom. Normalno, ni SIZ nije imao dovoljno sredstava da odjednom krene sa ukupnom izgradnjom, niti smo imali neophodne tehnološke i izvođačke kapacitete. Gradili smo jedan po jedan objekat. Za relativno kratak period, s obzirom na uslove u ono vrijeme, realizovali smo projekat: 13 stambenih objekata, i dodatne, niže zgrade, namijenjene svakodnevnim aktivnostima i potrebama koje stanovništvo treba da ostvaruje na nivou mjesne zajednice. Kapacitet, tj. broj stanova je oko 1.800, a neto površina je bila oko 150.000m2 – bruto bi to bilo oko 180 – 190.000m2, otprilike. Bilo je nekih nedostataka i propusta, to uvijek ide uz velike gradnje, ali mislim da je ovo ipak bio veliki poduhvat za ono vrijeme. Čini mi se da i danas, uz sve naše napretke i iskorake – i demokratske, i u pogledu ljudskih prava – imamo mnogo manje dobre rezultate u oblasti obezbjeđivanja uslova za život i rad ljudi.

Projektu stambenog bloka prethodio je urbanistički plan, koji je značajno uticao na Vaš projekat?

Svakako. Autor plana je kolega Vukota Tupa Vukotić – sad kažem autor, mada u ono vrijeme autorstvo nad urbanističkim planovima nije postojalo; to je bila društvena aktivnost i svi smo učestvovali u tom procesu, usvajali smo plan zajedno, i niko nije garantovao autorstvo čak ni u dijelu sprovođenja. Društvo je držalo za sebe, da tako kažem, monopol nad planiranjem. Taj plan je bio odličan, i kao takav je i usvojen i ispoštovan. Kada danas analiziramo urbanistički plan Bloka 5, dvije stvari treba imati u vidu: prvo, ovaj bulevar koji se pruža sa južne strane Bloka trebalo je da se završi na nekadašnjoj ulici Marksa i Engelsa (današnjoj Moskovskoj). Dalje je trebalo da se nastavi pješački prostor, povezan a Tološkom šumom, a bulevar je trebalo da prođe Dalmatinskom ulicom. U vrijeme izrade urbanističkog plana, logično je bilo da se ulazi u Blok 5 sa sjeverne strane – sa budućeg bulevara, sa glavne gradske komunikacije. Vrijeme je učinilo svoje, i još za vrijeme gradnje Bloka 5 južni bulevar je bio produžen. Ta odluka je donesena izvan planerskih struktura, da tako kažem – bila je to politička odluka, i taj novi dio bulevara je ušao u planove.

Tako je glavni ulaz u Blok 5 ostao tu, na maloj Dalmatinskoj ulici – ona je danas unekoliko proširena, ali je ranije bila dosta skromna, i zbog toga se malo teže pristupalo centru naselja. Ulaz sa južne strane je bio slobodan za pješake do prije 10-15 godina, kada su postavili ograde zbog kojih je sada nemoguće ući u naselje sa glavne gradske arterije. Morate tražiti neke skrivene ulaze i prolaze. Sve ovo govorim da bih objasnio nelogičnost koju danas imamo, koja se ogleda u tome da se u Blok 5 ulazi sa neke sporedne uličice, sa sjevera, a da sa druge strane to onemogućavaju neke metalne ograde i rešetke. Za to su, kako vidimo, zaslužne odluke i prepreke i ondašnjeg i sadašnjeg vremena.

U još jednom dijelu je projekat odstupio od prvobitnog plana. Javnost je u ono doba bila protiv izgradnje visokih objekata. To je bila moda koja je stigla i u Podgoricu, i preko svih institucija, mjesnih zajednica i SIZ-ova bila je pokrenuta inicijativa da se spratnost smanji – čak se govorilo o tome da preko osam spratova u Podgorici ne bi trebalo graditi. Tako sam ja dobio zadatak da objekte pokušam „prizemljiti“, što je značilo da, u odnosu na prvobitni plan, zgrade treba spustiti za prosječno tri do četiri sprata. Time je gornja regulacija objekta „umirena“ – inače je bila dosta dinamičnija, tako se u to vrijeme crtalo. Meni je ova intervencija čak i odgovarala, moram priznati – nije bilo razloga da neku dimaniku tražimo na toj visini, koja se i ne vidi sa nivoa trotoara, sa pješačkih pozicija. Dinamiku sam onda tražio u samim objektima.

Recite nam više o tome – kako ste došli do ideje po kojoj ste projektovali ove objekte? Zgrade Bloka 5 i danas privlače pažnju i bude znatiželju.

I tu se treba vratiti u vrijeme samoupravljanja, i podsjetiti se svega što se događalo na nivou filozofije, sociologije, umjetnosti, uključujući i arhitekturu. Fokus je bio na čovjeku, na ulozi i mjestu čovjeka kao korisnika zbog koga se sve to gradi, kao centralne fugure oko koje se vrte i planovi i grad. Mnogi zapadnjački mislioci su uzimali za uzor Jugoslaviju, koja je među prvima krenula prema samoupravljanju. Ja bih neizostavno pomenuo profesora Anri Lefevra, koji je u to vrijeme bio vrlo uticajan. On je filozof-sociolog koji se bavio urbanom sociologijom; njegova knjiga „Pravo na grad“ je bila vrlo popularna, dok je u djelu

„Proizvodnja prostora“ nadahnuto pisao o zakonitostima u odnosu između čovjeka, društva i grada koje su zadržale kontinuitet kroz čitavu ljudsku istoriju. Ovim projektom sam krenuo u sopstveno istraživanje tih zakonitosti.

Kako se u zamisao o čovjeku kao centru grada uklapaju intervencije i nadgradnje koje su stanovnici Bloka 5 samoinicijativno preduzeli tokom poslednjih par decenija, narušavajući time izgled i strukturu objekata?

Pa eto, i najbolje namjere se nekada izokrenu u svoju suprotnost… Kako ono kažu: nijedno dobro djelo ne prođe nekažnjeno. Koncept Bloka 5 je u samoupravnom sistemu podrazumijevao veliki zahvat, koji je, po inerciji, mogao da se realizuje kroz monotoniju, štancovanje, prefabrikaciju, i samim tim i pojednostavljivanje svih formi, odnosno podvođenje pod jedan kalup: prvo kuća i stanova, a onda i stanovnika. Moje ambicije su bile suprotstavljene svemu tome – želio sam da individualizujem objekte i učinim i zgrade i naselje prepoznatljivim, što je srećom bilo prihvaćeno i podržano – međutim, ne od kolega – izvođača, urbanista, arhitekata, nego od političara. Imali smo, eto, jedan paradoks, da su političari u doba samoupravnog socijalizma bili progresivniji, napredniji, nego mi kao korisnici, projektanti i planeri. Želio sam da, osim spoljašnjosti, učinim i unutrašnjost objekata odgovarajućom: da omogućim korisnicima da mogu enterijere svojih stanova, koji su im pripali po ondašnjim kriterijumima i standardima, da prilagođavaju sopstvenim potrebama, navikama i željama.

Svi unutrašnji pregradni zidovi, osim mokrog čvora, su pokretni – mogu da se zašrafe, odšrafe, premjeste ulijevo ili udesno, ili se sasvim sklone. Za sve te mogućnosti i potrebe projekat je nudio rješenja, imali smo spremne planove. Međutim i tada je birokratija otežala proces. Predstavnici SIZ-a, koji je zastupao sve te ljude, sami su donosili odluke i birali rješenja. Nije bilo šanse da ja stupim u kontakt sa krajnjim korisnicima; posrednici su birali koja će rješenja da budu primijenjena, tako da smo po njihovim uputima realizovali stanove u zgradama. Ja sam se nadao – i očekivao, s obzirom na tehničke mogućnosti, da će ljudi početi da nešto mijenjaju u svojim stambenim prostorima, i bio sam svima na raspolaganju.

Na kraju, ispostavilo se da nije bilo velikog interesovanja za izmjene unutar tog privatnog prostora. Mnogo više „pažnje“ privukle su zajedničke terase, planirane kao veliki centralni prostori za komšijska okupljanja. Sada su skoro sve prisvojene, pregrađene, zauzete. Kroz upotrebu je prvobitna zamisao sasvim izokrenuta; to nuđenje mogućnosti, fleksibilnosti i prilagođavanja sostvenom izboru izrodilo se u svoju suprotnost. Svi su prihvatili ono što je u stanovima već napravljeno, nijesu brinuli o tome, nego su htjeli da prigrabe nešto što nije njihovo. Tako su porivi za osvajanjem i otimanjem i ovdje došli do izražaja, pogotovo nakon što je počela tranzicija: ljudi su masovno počeli da zaposijedaju zajedničke prostore, da doziđuju, da na ovim visokim konzolama prave šupe, sobe, kućice za ljubimce… Bilo je raznih maštovitosti. Dizali su tu i po par spratova, na konzolu koja je izgrađena po proračunu tako da može bezbjedno da nosi sama sebe, ali ne i taj dodatni teret. Sve moje pobune preko novina i televizije nijesu proizvele nikakav rezultat, ljudi su tu istrajali bez straha u tom osvajačkom pohodu, uz prećutnu saglasnost institucija zaduženih da to spriječe.

U tom pohodu ni zelene površine nijesu dobro prošle, zar ne?

Napad na zelenilo je počeo odavno. Grad je ove sadnice, koje su sad već odrasla stabla, počeo saditi odmah, i više puta, jer su godinama uništavane, mnogo puta polomljene. Isto i sa klupama. Stalno smo nailazili na tu agresivnost, naročito u periodu poslije 1990. godine. Već sam u nekoliko navrata rekao da Crna Gora jeste bila, uglavnom, pošteđena ratnih razaranja, ali smo itekako osjećali posledice tih užasa. Rušilački naboj kod ljudi bio je ogroman i osjetili smo ga i ovdje u Bloku 5.

Agresivnost i nezadovoljstvo prvo su se ispoljili u javnom prostoru: ljudi kao da su se svetili tako što su lomili stabla i klupe, parkirali se na zelenim površinama, vozili po trotoarima i travnjacima. Onda su došli arhitekti, koji su male objekte, planirane za potrebe mjesne zajednice, počeli da proširuju na uštrb zelenih oaza u naselju. Međutim, mada zelene površine nijesu imale baš sjajnu sudbinu, i ovo što je ostalo je i dalje, mislim, bolje od onog što imamo u drugim djelovima grada. Unutrašnji prostori naselja preko Morače bili su ispunjeni zelenilom i prostorima za igru djece, dok nijesu potrošeni za niz novih objekata za tržište, izgrađenih tu jer je profitabilnost bila važnija od svega – i sa aspekta onih koji vode grad, i sa aspekta onih koji grade. Zeleni prostori koji su decenijama odgajani sada su zamijenjeni zgradama i prekriveni parkiranim automobilima, jer je izgradnja parking garaže smanjivala profit. Tako smo napravili haos kakav sad imamo.

Možemo napraviti poređenje i sa novim gradskim četvrtima. Mislim da je City Kvart, izgrađen preko puta tržnog centra Delta, trenutno najskuplji i najpopularniji kvart u Podgorici. Ko ne živi u City Kvartu nema pravo građanstva, uslovno rečeno. Ta lokacija je postala simbol statusa i prestiža. Ako uporedimo urbanizam Bloka 5 i urbanizam tog City Kvarta, i objekte ova dva naselja, moramo se zapitati koja to kategorija ljudi – definisana interesovanjima, kulturnim afinitetima, obrazovanjem – zagovara City Kvart kao izraziti kvalitet, i urbanistički i arhitektonski, kritikujući istovremeno rješenja primijenjena u Bloku 5.

Dok ste radili na ovom projektu, kako ste balansirali između želje da ostvarite svoju viziju i potrebe da zadovoljite očekivanu formu stambenog bloka?

Uvijek pokušavamo – nekad manje, nekad više uspješno – da lične ambicije udjenemo u kontekst društvenih, da tu tražimo neku sponu i usaglašavanje. Ja bar vjerujem da je to jedina šansa da se te ambicije uspješno realizuju. Danas ljudi, a naročito mlađe generacije, svoje težnje povezuju sa ciljevima promotera, graditelja, trenutnih investitora na tržištu – i svi vidimo kakvi su rezultati toga. Evo prošetajte sledeći put po City Kvartu, da ne idem dalje od toga. Drugačije smo radili ovdje u Bloku 5, ideje su bile ukorijenjene u vrijednostima tadašnjeg društvenog sistema. Vjerovao sam u utopije, i mislim da je to za mladog stvaraoca jako važno: proučavao sam istoriju utopijske misli, od Platona do renesansnih utopija, od Tomasa Mora do Kampanele i „Grada Sunca”. Traganje za idealnim društvom i idealnim gradom, veza između grada i građana – u tom pravcu su stremile moje ambicije, i ambicije tadašnjeg društva. Imajući u vidu otpor na koji sam nailazio tokom procesa rada na ovom projektu, počev od kolega pa redom, mislim da mogu reći da su moje ambicije bile veće od onih koje je tada imalo moje okruženje…

Vidi se da je ideologija inspirisala funkciju, ali u tom procesu forma nije žrtvovana – to je značajan uspjeh.

Možda ću biti neskroman, ali tada sam zaista pratio događanja na evropskoj sceni. Proveo sam neko vrijeme u Francuskoj i bavio sam se urbanom sociologijom kao student Anrija Lefevra. Pošao sam u Pariz kao apsolvent 1964. i bio sam tamo sve do 1969. To je bio, kao što znate, vrlo zanimljiv period. Srećnim sticajem okolnosti imao sam priliku da budem u Francuskoj u to doba kulminacije evropske misli. Svi ti neredi, studentske i radničke demonstracije, jedan ogromni pokret koji je na neki način dotakao čitav kontinent – to je zbilja bila kulturna revolucija, sa izuzetnim ambicijama i odgovarajućim parolama kao što je čuvena „Budite realni – tražite nemoguće!”. Zbog toga sad pominjem utopije: neka bude utopija nedostižna, ali vjera u ideal pomaže da napravimo potreban iskorak. Bez utopije, bez nekog važnog cilja, bez neke velike ideje koja stoji pred nama, ne možemo ni krenuti u dobrom pravcu, niti možemo iskoračiti. Makijaveli je govorio: „Treba ciljati mnogo visočije od cilja da bismo pogodili cilj.” Tako treba i da ambicije budu mnogo veće od mogućih iskoraka. Realnost, zaista, počinje tu: treba da tražimo nemoguće, da bismo nešto realno postigli.

Tokom ’60-ih i ’70-ih godina smo u Francuskoj imali eksperimente i čitave preokrete u slikarstvu, u skulpturi, muzici, arhitekturi… Bio je to pokušaj sinteze umjetnosti. O tome su nam isto profesori pričali nadugo i naširoko, dok se sinteza u praksi pokušavala ostvariti – mislim, zaista, da smo tako došli do novih umjetničkih izraza koji su i danas dominantni. Ako sam nečim bio inspirisan, bila je to sloboda oblikovanja u skulpturi, sloboda u slikarstvu. Granice su se gubile: teško je bilo tvrditi po nekim standardnim kriterijumima šta je slikarstvo, šta je skulptura, šta je arhitektura. Tako sam u ovaj projekat ušao sa ambicijom da postignem sintezu, i pokušao sam. Uskraćena mi je boja da to zaokružim i učinim cjelovitim.

Koje je izazove pred vas postavljalo okruženje?

Jedan značajan doprinos, ili makar tehnički iskorak u projektovanju je bio to što sam, kao poseban prilog projektu, uradio plan za farbanje fasada Bloka 5. Tada je to u svijetu već praktikovano, ali je za Crnu Goru ova ideja bila nova. Kolege koji su bili protiv mog konkursnog rješenja i protiv ovog projekta tražili su svaku šansu da nešto što je bilo tako novo, na šta oni nijesu bili navikli, osujete i onemoguće. Kada smo krenuli sa farbanjem fasada, po projektu – imali smo već naručene boje, izvođenje je već bilo u toku – protivnici su pokrenuli inicijativu da zaustave to. Boje koje sam izabrao bile su komponovane tako da podcrtaju i podrže strukturu, da naglase ono što smo radili u volumenima, u konstrukciji. Reakcija je bila već viđena: ponovila se priča sa kojom je sama ideja ovakvog Bloka 5 prvobitno dočekana, kada se struka protivila individualizaciji objekata. Uspjeli su u tome da osujete taj projekat kolorita fasada, i na kraju je Blok 5 ofarban na način koji je poništio razigranost i bogatstvo volumena na objektima. Eto, svaki period ima svoje izazove – valjda nema idealnog vremena za arhitekte i urbaniste.

Među „neprijateljima“ Bloka V su bili i konstrukteri: svi, ali doslovce svi koji su se u Crnoj Gori bavili ovim stali su iza nekih ranijih dostignuća, ubijeđeni da je raspon objekata koji sam ja projektom zacrtao nemoguće izvesti u trusnom području. Bio je tu još mnogo razloga i izgovora, ali sam znao da sam, kao arhitekta, napravio iskorak u odnosu na konstruktere i nijesam odustajao od prvobitne zamisli. (Današnji konstrukteri su daleko ispred arhitekata, konstruktivne izvođačke mogućnosti ne koriste se ni izbliza dovoljno.)

Blok 5 smo na kraju izgradili zahvaljujući konstrukterima iz Skoplja. U periodu od 1963. godine, kada je užasan zemljotres zadesio Skoplje, do kraja ’70-ih kada smo mi započeli radove na Bloku 5, u Skoplju je formirana fantastična ekipa konstruktera koji su se školovali u Japanu, u Kaliforniji i drugdje; imali su Institut za zemljotresno inženjerstvo na Građevinskom fakultetu i to je bila sigurno najbolja konstrukterska ekipa u Evropi. Pošto je moj projekat ovdje osporavan, i to preko kolega iz Republičkog zavoda za urbanizam i projektovanje, gdje sam radio i sa kojima sam inače sarađivao, tražio sam arbitražu i u tome dobio podršku gradskih čelnika. Pošli smo za Skoplje i dogodio se preokret u moju korist: ne samo da je projekat dobio pohvale, nego je u Skoplju organizovana i izložba konkursnog rada gdje je Blok 5 prikazan kao primjer kako se i na trusnom području može raditi i nova, drugačija arhitektura.

Objasnite nam koja su konstrukterska rješenja primijenjena ovdje – prosto rečeno, kako je postignuta stabilnost konzola?

Moja teza je bila da sav ugrađeni materijal treba da bude iskorišćen, da nema u konstrukciji nikavih elemenata koji ne rade, koji ne doprinose ukupnoj stabilnosti – recimo da sam htio da svi članovi društva i svi djelovi kuće budu aktivni i da funkcionišu. Imali smo propise o tome koliko armature mora biti ugrađeno u zidove. Ja kažem: hoću da ta armatura funkcioniše, jer inače zašto bih samo zbog propisa dodavao neku armaturu u betonske zidove, ako ne treba da je iskoristim i da je aktiviram? Dakle, ovdje se radi samo o aktiviranju materijala. Imamo beton, imamo armaturu u njemu, zašto – statički gledano – da posmatramo samo vertikalu, kada možemo da razvedemo materijal sa strane? Izborio sam se za to da konzole budu do 5m, mada bi i 6m bilo moguće. Dodatne armature i dodatnog betona tu nema, koristili smo samo ono što bi bilo ugrađeno i da je kuća zadržala samo osnovnu vertikalu. Armirani beton, taj noseći, konstruktivni element mogao je da se oblikuje po želji. Da zaokružim tu priču: nijesam ja ništa novo izmislio, samo sam koristio saznanja drugih ljudi, iz drugih oblasti.

Već smo više puta pomenuli razlike između onog i ovog vremena… Šta mislite o budućnosti arhitekture i urbanizma?

Moram priznati da su arhitekti moje generacije bili u prednosti u odnosu na one koji sada ulaze u ovo polje. Imam troje djece i svi su arhitekti, i ne mogu da ne budem zabrinut nad njihovom sudbinom. Mi smo, kao arhitekti, imali ciljeve: društvene, možda utopijske, koji su nam pružali šansu da se na teorijskom nivou branimo, da obrazložimo svoje ambicije i ideje. Ja sam pred crnogorskim partijskim i državnim vrhom uspijevao u tome, i da dođem do ljudi koji donose odluke, i da im objasnim koncept, šta želim da postignem sa Blokom 5 – i ti ljudi su tada pružali podršku, jer je to bilo na nivou društvenih i političkih ciljeva društva. Danas nam je cilj nad ciljevima profitabilnost, profit je iznad svega, profit koji će otići negdje – neće se zadržati i materijalizovati u Crnoj Gori. Teško je naći argumentaciju koja ima stvaralačke domete, ako se sve radi samo da bi se uvećala dobit onoga ko ulaže. Kakvom to formom rezultira, kakvom arhitekturom, kakvim materijalima, kojim kvalitetom izvođenja? Sve su to poređenja između ondašnjeg i sadašnjeg društvenog sistema, između zamisli i realizacije Bloka 5 i City Kvarta.

Način na koji se razvijaju tržni centar Delta City i City Kvart, koji pratimo poslednjih godina, nije nikakvo iznenađenje: sve što se tu događa već je predviđeno u knjigama čuvenih sociologa XX vijeka: i Lefevra, i Bodriara koji ga je naslijedio, i Markuzea. Oni su prepoznali, u upozorili su nas da će male radnje, kafići i trgovine za svakodnevne potrebe biti uništeni – da ćemo izgubiti ta prepoznatljiva mjesta na ulici, u komšiluku, u kojima rade ljudi koje poznajemo i sa kojima imamo vezu. Sve će to zamijeniti ogromni tržni centri, gdje će se obavljati sve uslužne djelatnosti, ali – što je naročito porazno – i kulturne aktivnosti. I evo, sada svjedočimo tome: Delta City redovno organizuje razne programe, uz podršku institucija među kojima su nekada i fakulteti. Sa druge strane, domove kulture zanemarujemo i uništavamo. Upozorenja da će do toga doći imali smo u stručnim analizama još prije 50 godina, ali to nam nije naročito pomoglo… Sada možemo samo konstatovati: ništa novo.

Razgovor sa autorom, nastao u okviru projekta Architour.me koji je 2016. godine u Podgorici realizovala grupa Gradio

( Sonja Dragović )