Maljevič: Propast predmetnog svijeta

Beogradsko ljeto je tromo i pospano. Asfalt je mek, na njemu se žvakaće gume razvlače za štiklama neopreznih djevojaka. U sobici studentskog doma na Karaburmi kroz prozor vidim Pančevački most, Dunav i teniski teren. Onda opet oborim glavu i zadubim se u knjigu. Autor je Horst Valdemar Jensen. “Istorija umjetnosti” je knjiga starija od mene, prvi put objavljena u Americi 1962. Beogradsko izdanje - bijela knjižurina sa preko 600 stranica - bilo je za mene, dvadesetpetogodišnjeg postdiplomca sociologije kulture, uzbudljivo kao krimić. Način na koji stvaramo vizuelnu umjetnost oduvijek govori više o nama nego ratovi koje vodimo. Ponekad govori upečatljivo i o tim ratovima. To je bila jedna od niza knjiga koje sam tog ljeta naizmjenično čitao. Mogla je biti 1988.

Tražeći platno vidovitog Rusa

Ugodna praznina Beograda. Išao sam duž ulica u kojima su krošnje drveća polegle pod suncem, i samo bi poneki pas prešao iz jednog hlada u drugi. Podsjećale su me na platana koja je u metafizičkoj fazi ostavio Đorđo de Kiriko. Odsustvo ljudi kao prisustvo svjetla i melanholije. Znao bih se uputiti u Narodni muzej. Tamo su me čekala imena iz Jansonove knjige. Slike sa potpisima Pikasa i Kandinskog bile su tada za mene ravne čudu - krhotine dalekog, velikog svijeta, volšebno okačene u hlad muzejskih odaja. Volio sam da zastanem pred platnima Save Šumanovića.

Tražio sam jedno ime i - nisam ga nalazio. Ono nije bilo toliko važno Jansonu - u čemu se stari znalac temeljno prevario - a beogradskim kustosima je bilo nedostupno: Kazimir Maljevič.

Već sljedeće godine ljeto sam proveo u Krakovu, gradu koji je imao solidan broj knjižara. U jednoj od njih prepoznao sam monografiju o kubizmu - koja je sadržala Maljevičeve radove iz manje poznate, kubističke faze. Kupio sam knjigu. Oslobođen obaveze da čitam mudre interpretacije na jeziku koji nisam razumio, opušteno sam listao knjigu kao slikovnicu - sjajne ilustracije u koloru sugerisale su mi da narod koji i u beznadnom realnom socijalizmu ima potrebu da pravi takve knjige, ima budućnost. U Krakovskom muzeju sam vidio svog prvog Rembranta u životu, ali Maljeviča nisam sreo.

Crni kvadrat

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih bavio sam se avangardnim strujanjima u evropskoj umjetnosti prve polovine 20. vijeka. Ti pokreti su užasnuti milionskim umiranjem i malograđanskom patetikom koja ga je omogućila, bili spremni da taj podmukli svijet osude na propast. Ivan Gol u Manifestu Zenitizma piše: “Uništimo civilizaciju pomoću nove umjetnosti”. Zenitizam u novostvorenoj državi južnih Slovena bio je rođak sličnih pokreta koji su nicali kao pečurke posle kiše dok je stara gospođa Evropa postajala pepeo u požaru Velikog rata. "Moja filozofija glasi: Uništavanje gradova i sela svakih 50 godina”. Ovu preglasnu i pretjeranu parolu, dostojnu zenitističke barbarogenijske poze, izbacio je nešto ranije Kazimir Maljevič - promovišući novi likovni pravac - suprematizam.

Jedan od najvažnijih pokreta likovne umjetnosti zasnovan je u Sankt Peterburgu, usred agonije Ruskog casrtva. Na latinskom je supremus označavao "najviše", suprematija je nadmoć. Kazimir Maljevič, čovjek poljskog korijena i ukrajinsko-rusko-evropskog obrazovanja pojasnio je: “Pod suprematizmom razumijem suprematiju čistog osjećanja u likovnoj umjetnosti”.

Maljevič nije samo pričao o nadmoći, on ju je radikalnom provokacijom za tadašnji ukus - ostvario: “Kada sam 1913. u mom očajničkom naporu, da oslobodim umjetnost od balasta predmetnosti, pobjegao u formu kvadrata i izložio sliku koja nije predstavljala ništa osim crnog kvadrata na bijeloj podlozi, uzdisala je kritika zajedno sa društvom: Izgubljeno je sve što smo voljeli: Mi smo u pustinji... Pred nama je crni kvadrat na bijeloj pozadini! ...Crni kvadrat na bijeloj podlozi bio je prvi oblik izraza za bespredmetno osjećanje: Kvadrat = osjećanje, bijelo polje = Ništa izvan tog osjećanja.“

Ostalo je zabilježeno da je Maljevič nadahnuće za svoj Crni kvadrat dobio kada je u Sankt Peterburgu video jednog dječaka sa velikim školskim rancem na leđima kako hoda po stazi kroz plitki snijeg. Ranac je bio živ, crni kvadrat od kojeg se dijete skoro nije vidjelo. Baš taj kvadrat je prema Maljeviču predstavljao sve što se do tada desilo tom malom čovjeku kao i sve ono što će sa njim biti.

Zvanična kritika u carskoj Rusiji nije štedjela Maljeviča. No, on se nije obazirao. Nije mu manjkalo samopouzdanja. Kako bi inače nepoznati slikar iz Ukrajine, kojeg su više puta odbijali na moskovskoj akademiji, postao jedno od ključnik imena likovne umjetnosti 20. veka?

Treba reći da je francuski dramatičar i libretista Pol Bijo 1882. u Parizu izložio sliku „Bitka crnaca u podzemlju” - potpuno crnu površinu pravougaonog oblika. Ono što je tada predstavljlo satiričnu provokaciju, 33 godine kasnije postalo je promjena paradigme u evropskoj umjetnosti.

Bijeli kvadrat

Tih godina, koje su bile presudne i za Maljeviča, Oktobarska revolucija je označila smjenu epoha. Posle nje nastaje Crveni kvadrat, za koji je Maljevič rekao da je simbol revolucije, potom i Bijeli kvadrat - čista bespredmetnost. Na početku je avangardni izraz u umjetnostima saputnik revolucije, a već od 1921. počinje da smeta u novoj političkoj stvarnosti. Totalna sloboda umjetnosti izaziva nepovjerenje revolucionara koji žele totalnu vlast i monopol u preoblikovanju društva. Državni Institut za umjetničku kulturu, na čijem je čelu bio Maljevič, zatvoren je 1926, a njegovi teorijski radovi više nisu štampani.

Maljevičevo obrazloženje suprematizma pod naslovom Bespredmetni svijet 1927. godina objavio je njemački Bauhaus. Spis je nastao pri kraju suprematističke samoproglašene nadmoći. Kazimir Maljevič je te godine posjetio Njemačku. Tamošnja policija ga hapsi kao sovjetskog špijuna, ali ga posle nekoliko nedjelja pušta. Avangardisti Bauhausa su ga lijepo dočekali, objavili mu knjigu, no on tamo nije pronašao sebe. U Berlinu mu je napravljena velika izložba, on ostavlja ta svoja platna u Njemačkoj, možda sluteći šta ga čeka, i vraća se u Sovjetski Savez.

Njegove formulacije poput “geometrijska ekonomija” ili “zgušnjavanje mase farbe” više nisu bila potrebna sovjetskoj vlasti - socijalistički realizam je postajao državna doktrina, a avangardna strujanja su već posmatrana kao buržoaski, dekadentni hir. Maljevič se ponovo radikalno mijenja. Slika “kubofuturistički” kako to vole reći istoričari umjetnosti, pokušavajući da nastavi tamo gdje ga je radikalni bijeg u kvadrat prekinuo. Ni sovjetska vlast mu ne vjeruje, hapsi ga u jesen 1930. pod optužbom da je njemački špijun. Na intervenciju prijatelja pušta ga na slobodu u decembru iste godine.

Mrtva avangarda

Zašto mi je Kazimir Maljevič bio bitan? Njegova radikalizacija pitanja - šta slikati i zašto - bila mi je bliska. Pronalaskom fotografije u 19. vijeku manevarski prostor likovne umjetnosti postao je, paradoksalno, veći. Likovnost je - barem za nekoliko decenija - bila oslobođena obaveze vjernog oslikavanja reprezentativnog odsječka stvarnosti. Razni pravci su pokušali da nađu nov jezik. Maljevič ga je tražio u Parizu i Minhenu, potom je, kombinujući tamo primljene fovističke i futurističke impulse, pronašao svoj jezik u Sankt Peterburgu, zagledan u jedan školski ranac na snijegu, poprilično udaljen od dominantnih avangardnih tokova na Zapadu.

Naši putevi su se ukrstili u Bonu, prije sedam godina. Maljevič je dobio reprezentativnu izložbu u muzeju koji je bio na pet minuta hoda od mjesta na kojem sam radio. Jedne nedjelje zastao sam pred biletarnicom. Pogledao sam plakat. Sjetio sam se da sam više od četvrt vijeka prije tog trenutka u Beogradu uzalud tražio Maljevičevo platno. Shvatio sam da mi je ono bilo potrebno mnogo ranije, te da bih tu samo učestvovao u ispraznom ritualu zurenja u crni kvadrat i važnog klimanja glavom. Suprematizam je osamdesetih u Beogradu imao ukus slobode, u Bonu je poprimio konzumerističku notu. Avangarda koja dospije u elitne muzeje, u stvari je mrtva. Nisam ušao. Možda i zato da ne bih morao da demantujem starog majstora koji je mlad zapisao: “I nikada moj kvadrat neće bit dušek za ljubavnu noć”. Njegove slike su odavno postale “ikone moderne” dostižući astronomske cijene na tržištu.

Apsolutno slikarstvo

Njemački istoričar umjetnosti Verner Haftman je u u svom djelu “Slikarstvo 20. vijeka” zapisao: “Četvorougao na površini nije bio samo spontani simbol iskustva bespredmetnosti, on se pokazao kao prvi kamen međaš apsolutnog slikarstva”. Malo ko se danas sjeća, da je 1915. Crni kvadrat bio dio triptihona u kojem su bili i Crni krug i Crni krst.

U svojim posljednjim sovjetskim godinama Maljevič nije više u potrazi za tim apsolutnim slikarstvom. On slika seljake. Ali opet na način koji je bio daleko od socijalističkog realizma. Djetinjstvo je slikar proveo po ukrajinskim selima. Shvatio je da nasilna kolektivizacija jednu cijelu klasu osuđuje na istrebljenje. Svoje figure on je nazvao „budetljanje“ - Budućnici. Ti likovi u kasnijoj fazi nisu imali lica. Maljevič je rekao da je to tako jer on ne može da vidi čovjeka budućnosti ili jer je „budućnost čovjeka nerješiva zagonetka”.

Kazimir Severinovič Maljevič umro je 15. maja 1935. u neimaštini, u gradu koji se tada zvao Lenjingrad. Imao je 56 godina - bio je mlađi nego što sam ja sada, u trenutku dok pišem o njemu. Njegova umjetnost, svedena na čistu, ekonomičnu formu, nadživjeće državu koja ju je skrajnula. Tek će perestrojka odlediti sovjetsku ideološku zadrtost, kako bi više od pola vijeka posle umjetnikove smrti, 1988. u njegovoj zemlji omogućila prvu retrospektivu njegovog djela.

Jer već sjutra...

Zanimljiva je činjenica da je na dan kada je Maljevič umro jedan drugi veliki ruski umjetnik, Mihail Bulgakov slavio svoj četrdeset i četvrti rođendan. Pisac Bulgakov je, kao i slikar Maljevič, rođen u Kijevu. Bulgakovu će ostati još pet godina života. Bilo je to malo, ali dovoljno da stvori roman Majstor i Margarita, jednu od najznačajnijih proznih knjiga prošlog vijeka. Bulgakov je ostavio osam rukopisnih verzija knjige u kojoj kolaju misli kao što je ona da je svaka vlast nasilje nad drugima.

To nasilje je na svojoj koži osjetio i jedan od najvećih avangardnih slikara 20. vijeka, Kazimir Maljevič. U jednom od svojih brojnih spisa zabilježio je: “Mi, suprematisti, vama krčimo put. Požurite! Jer već sjutra nećete nas prepoznati!”

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )