Stabanska jezera, dobro mjesto za izolaciju

Ne znam kad se u meni rodila ideja da obiđem sva naša jezera. Vjerovatno sam to odlučila kad sam u kratkom periodu po prvi put obišla Bukumirsko, Zabojsko i Stabanska jezera. Do tad sam već obišla većinu durmitorskih jezera i, naravno, Skadarsko. Bilo je to prije tačno 11 godina. Išla sam sa planinarskim klubom Komovi, koji je tada bio jedan od rijetkih u Podgorici. Tada sam prvi put čula i za Trnovačko jezero, koje se nalazi sjeverno od Stabanskih, iza brda i dolova (dolove sam izmislila). Od tad planiram da stignem i do njega, ali ta želja još uvijek nije ostvarena. Tura do Stabanskih jezera je bila treća organizovana tura na koju sam išla. Društvo mi je pravio najmlađi sin, zaova, zaovična i, sasvim slučajno, najmlađa sestra i zet. Pored takvog društva nisam mnogo obraćala pažnju na put. Pratila sam grupu. Vodič je bio izvanredan poznavalac i geografije, i istorije, i botanike. Pravo ga je zadovoljstvo bilo slušati. Meni je kondicija bila gora nego sad sa 10 godina i 10 kilograma više (a možda i još više).

Kad sam prije 5 godina počela da slikom i riječju dijelim sa čitaocima ono što sam vidjela šetajući (pretežno) kroz Crnu Goru, shvatila sam da za Stabanska jezera nemam materijala. Naime, niti sam dovoljno obratila pažnju na put, niti sam imala odgovarajuće fotografije. I tako, već pet godina sam čekala priliku da opet tamo pođem.

Trinaestojulski praznik i namjera da se pobjegne u prirodu u neku “korona free” destinaciju su me doveli u Plužine. Jedno od mjesta za obilazak – Stabanska jezera. Prvo sam, kao i obično, konsultovala Vrhove Crne Gore. Opis dolaska do jezera me je vratio 11 godina nazad te sam zaključila da ćemo se snaći i ako ne bude markacija. Iz centra Plužina se kreće ka lijevoj obali Pivskog jezera i vozi sve vrijeme pored jezera oko 10 km, do mosta na rijeci Vrbnici. Put je mjestimično sa rupama, a dijelom je nanešen novi sloj asfalta. Nije mi jasno kako su i zašto ovo cjepkali jer se čini da bi jednostavnije bilo da su presvukli asfaltom cijelu tu trasu. Od mosta do raskrsnice prema selu Stabna vodi skroz novi asfalt. Prošli smo pored mhe na rijeci Vrbnica što mi je momentalno pokvarilo raspoloženje. Vjerovatno je i ovaj novi asfalt “poklon” od otimača rijeka.

Prateći putokaze sa glavnog puta skrenuli smo desno, a kada smo došli do raskrsnice koja je na gornjem kolažu fotografija gore-desno, opet slušajući putokaz, izabrali smo donji, makadamski put. Pošli smo autom naprijed još nekoliko stotina metara do rampe koja nas je obavijestila da ulazimo u Park prirode Piva.

Kad sam vidjela kuću sa desne strane sjetila sam se da smo i prije 11 godina startovali upravo sa ovoga mjesta.

Kuća je sada djelovala napušteno, mada je pored nje paslo nekoliko ovaca. Jedan mladi ovan nas je sumnjičavo osmotrio.

Na putokazu je pisalo da do Malog Stabanskog jezera treba sat vremena, a do Velikog sat i četrdeset minuta. O visinskoj razlici nisam razmišljala. Koliko me sjećanje služilo, nije bilo nekog penjanja. Krenuli smo orno makadamskim putem uokvirenim hladovinom okolnog rastinja. Uskoro se pojavila prečica kroz šumu (tako sam pretpostavila).

Ispostaviće se da je “prečica” potpuno nova staza koja vodi kroz šumu i stalno se uspinje. Podsjetila me na stazu koja sa Mlinskog potoka vodi ka Lokvicama i dalje prema više vrhova Durmitora. Vidi se da su markacije skoro postavljene, a ne bi se reklo da je ove “korona godine” mnogo posjetilaca prošlo prije nas. Valjalo bi da su markacije na pojedinim mjestima češće. Mada, ono što me je zbunilo je što su obilježja uglavnom bila u obliku pravougaonika, a ne kruga, kao što je uobičajeno. Ove prve oznake mi više liče na neke šumarske. Kasnije je bilo i jednih i drugih. Važno je da su vodile do cilja.

Prije izlaska iz šume čekao nas je najveći uspon. Na jednom mjestu su dva stabla pala preko staze pa je staza morala prilično da se zaobiđe. Po stazi je bio debeo sloj lišća. Srećom pa smo se sjetili da uzmemo štapove. Sve u svemu, kad sam se zapitala dokle više, izašli smo iz šume.

Nastavili smo samom ivicom šume. Prošli smo pored nekoliko ostataka stambenih objekata koje su, pretpostavljam, koristili čobani jer je ovdje nekad bio katun Jezera. Jedini novosagrađeni stambeni objekat (a bio je tu i prije 11 godina) je takođe djelovao napušteno.

Tokom prvog obilaska Stabanskih jezera prvi put sam čula priču o stradanju stanovnika ovoga kraja tokom pete neprijateljske ofanzive. Ispričao nam je vodič o tim strašnim događajima koji su meni djelovali malo pretjerano dramatično jer ja o njima nisam nikad čula, a laskala sam sebi da dobro poznajem taj period naše istorije. Upravo zbog tog svog neznanja odlučila sam da tim događajima (kad skupim snage) posvetim posebni tekst. Tek… na putu ka Stabanskim jezerima, pored jedne stijene, neposredno pored staze koja vodi ka jezerima, stoji spomen ploča.

Tužno je ovo sjećanje, ali ne smije da nestane. Mora se njegovati uspomena na prošla vremena.

Nastavili smo dalje. Smjenjivale su se šumice i proplanci, po skroz ravnom terenu. Milina od šetnje. Odjednom je ispred nas isksnuo prizor koji je nagovještavao da smo nadomak prvom cilju.

U udolini između ova dva uzvišenja ušuškalo se Malo Stabansko jezero. Hor žaba je bio preinspirisan za koncert. Kad su čule glasove utihnuli su. One ne vole da muziciraju pred publikom. Kad sam poslala sestri fotografiju jezera i napisala: Malo Stabansko jezero, odgovorila mi je: Stvarno je malo. Ovo jezero zna da varira i do 15 metara u zavisnosti od doba godine i godine. S obzirom na to da je zima bila skoro bez snijega, većina jezera će ovog ljeta dostići svoje minimalne dimenzije. Boja jezera je zelenkasto-žućkasta. Dio jezera su prekrile vodene biljke i valjalo bi neko da se za to pobrine dok ga skroz ne uguše.

Dovde smo stigli za nešto više od sat vremena. Nismo žurili, a i ja odavno nisam “uzbrdo brza”. Predahnuli smo malo jer nas je od sledećeg jezera dijelio uspon od nekih 170 visinskih metara. Staza se pruža lijevom stranom Malog Stabanskog jezera. Opet smo ušli u prelijepu bukovu šumu. Uspon je bio značajno veći od prethodnog, ali i kraći.

Brže nego što smo očekivali stigli smo do cilja – Velikog Stabanskog jezera. Neposredno pored staze kojom je trebalo da prođemo paslo je petnaestak krava i bikova. Krava se ne bojim, ali mi bikovi nisu ulivali povjerenje. Svi su zastali i posmatrali nas kao uljeze. To smo i bili jer niko sem nas nije remetio ovu oazu ljepote. Nismo imali izbora, morali smo pored njih. Duško se prvi ohrabrio, a ja sam miljela nogu pred nogu, da ni travu ne pomjerim ili neki suvišan pokret ne napravim. Imala sam crvenu majicu pa sam time dodatno pravdala strah.

Duvao je vjetar, ali je nebo bilo bez oblačka. Uzela sam fotoaparat u namjeri da obiđem jezero. Kako sam koji korak napravila tako su žabe ispred mene uskakale u vodu. Nisam ih vidjela, samo sam ih čula. Uplašile se od mene, a i ja od njih. Na kraju sam ipak uspjela dvije i da ugledam.

Za razliku od Malog jezera ovo je tamnoplavo jer mu je dubina i do 9 m. Iznad jezera se uzdižu obronci Volujka, a sjeverno od njega, posle višesatnog pješačenja može se stići i do Trnovačkog jezera. Ja sam bila prezadovoljna što sam prešla ovih 400 visinskih metara, mada sam odlučila da ne krećem tamo gdje ima preko 300. Duško je bio nezadovoljan što ne možemo da krenemo na Trnovačko. Da sam ja samo malo bolje kondicije… Samo malo.

Malo smo odmorili, neko čitao, neko odspavao i krenuli nazad. Povratak je bio brži i lakši. Štapovi su nam baš pomogli i preporučila bih ih svima. Kada smo stigli do auta pojavio se čuvar parka i naplatio ulaznicu po 1 euro. Broj ulaznice, a i to što smo se na praznični dan mimoišli samo sa jednim parom planinara, su potvrdili naš utisak da je ove godine ovuda prošlo baš malo ljudi.

Ja sam završila šetnju skroz zadovoljna turom i skroz zadovoljna sobom, odnosno svojom kondicijom. Trnovačko ćemo pokušati da u septembru “skolimo” sa komšijske strane, čime će moj “projekat”: “Jezera Crne Gore” biti okončan.

Iako je već sredina jula, po pivskom kraju je cvijeće bilo u punom razmahu. Pošto gdje god idem rijetko propustim da fotografišem i cvijeće, mogla bih malo i na tome da poradim. Samo se bojim da imam previše planova za godine koje mi preostaju.

Na povratku ka Plužinama smo zastali na jednom vidikovcu da se divimo Pivskom jezeru i njegovoj nevjerovatnoj boji po kojoj se razlikuje od ostalih jezera.

( Jasna Gajević )