Priča o zlu 20. vijeka

Ovo je roman o zlu tokom 20 vijeka. Ispričan je transideološki, svi su dobili šansu da pričaju, čak i zlikovci.

Mislim da zlo se ne može saznati ako se čuje samo pozicija žrtve. Jer, makar ono što je ostalo od duše zlikovca, koliko god bio psihopata može da služi da osvjetli dio dejstva“.

Ovim riječima pisac Igor Marojević predstavio je svoj roman „Ostaci sveta“, priču o tragičnoj sudbini čovjeka od Španskog građanskog rata, preko Jasenovca do NATO bombarodovanja, koji je proglašen romanom godine, dobitnik je nagrade „Meša Selimović“, Nagrade grada Beograda „Despot Stefan Lazarević, “Tronoškog rodoslova“...

Promociju romana organizovala je JU Narodna biblioteka Budve, a kako je kazala moderatorka večeri, pjesnikinja Tanja Stanojević, „Ostaci sveta” su kompleksan roman vrsnog pisca, čini se književno najzreliji do sada.

“Zlo i zločin su tema ove priče, a ono o čemu ćemo u romanu čitati kroz ispovijesti junaka su njegove manifestacije, refleksije, modifikacije, mimikrije... umjetničkim dojmom i jezikom predstavljeni i začarani. ‘Ostaci sveta’ su najbrutalniji ostaci najkrvoločnijeg vijeka čovječanstva i neka budu opomena da se iz ponora mora izdići i uzdići, čak i kada nas omami kakav ‘neočekivan osećaj pripadnosti’, jer u poroku je slađe, ne daj Bože u zlu!”, kazala je Stanojevićeva.

Marojević kaže da se za Jasenovac posebno zainteresovao kao student.

“Kada je počeo višestranački politički život, mnoge teme koje su bile prećutkivane ili minorizovane javno, prodrle su u javni govor. Od svega što je doprlo u javni diskurs, bio sam najviše zaprepašćen tom kreativnošću zločina u Jasenovcu. I to me je fasciniralo toliko da, kada sam spremao ispite, tada se još zvalo srpskohrvatski jezik i književnost, a poslije sprski jezik i književnost što sam diplomirao, uzimao sam knjige o NDH i o Jasenovcu. Ne znam zašto, ne da bih pisao o tome, nisam ni znao da ću se baviti književnošću, ni da ću da pišem To je bilo tada da bih čisto sebi pojasnio. I onda sam otišao u Španiju 2001. i nešto slično mi se desilo, saznajni šok, s obzirom na pređašnje moje neznanje u vezi sa Španskim građanskim ratom. Da nije bilo toga, sigurno ne bih našao te moje sveske sa početka 90-ih o Jasenovcu. Nekako sam znao da ću pisati roman o te dvije teme iz oba ugla. A ovo ostalo je nastalo spontano“, kaže Marojević.

Najviše ga je je zaintrigarao ženski logor, jer je o njemu ostalo najmanje podataka.

„Zašto? U patrijarhalnom društvu bez obzira što je ta velika Jugoslavija proklamovala ravnopravnost polova, čak je jedno vrijeme brak po tim ideolozima bio nepopularan, i dalje je ostao tabu pričati o napastvovanju žena. U patrijarhalnom društvu to je sramota žene, maltene koliko i počinitelja. I onda sam uzeo to, istražio. Ponovo sam išao u Jasenovac sa tom sviješću da pokušam da lociram gdje je to bilo, pričao sam sa nekima, uslovno rečeno očevicima. Prosto, kroz tu Nadu Marković, njenom sudbinom povezane su priče do NATO bombardovanja, posljednje krupne teme kojom se bavim u romanu“, naglasio je Marojević.

Kaže da je proučavao učešće jugoslovenskih dobrovoljaca u Španskom građanskom ratu.

„Ne sama ta tema, nego pogrešno prikazivanje, nešto što me stvaralački uzbuđuje. Ne da bi ja sada promijenio sliku, književnost teško da je to u stanju. Kao što se nije znalo o Jasenovcu, prosto se nije znalo o Španskom građanskom ratu pogotovo, koji je mnogo bitniji nego što se to misli. A zašto se nije mislilo, zato što je ljevica izgubila u tom ratu pa su se drugovi nekako ogradili, dosta su ga marginalizovali. Kulturna politika je čak bila usmjerena da se sa španskog jezika prevode latinoamerički, a ne španski romani, zbog frankizma. Imamo razne paradokse, ljudi misle da su Markes i gomila latinoameričkih pisaca koji su pisali o diktatorima, da je to samo niklo, da je taj bunt njihov, ali nije. Zato što nije preveden španski roman iz 1926. koji je uticao na sve njih, dragulj „Tiranin Banderas“ Ramona del Valje Inklana”, naglašava Marojević.

Kaže da je vrijeme korone mu bilo povoljno za pisanje.

„Korona je nekome rat nekom brat. Ja sam iskoristio lokdaun i ušao u taj pakao. Korona je jedinstven fenomen, jer je zahvatila sve djelove svijeta, to nije kao Prvi ili Drugi svjetski rat, da je neka zemlja neutralna. Uglavnom, ta blizina smrti nekako mi je olakšala rad”, navodi Marojević.

Pišući roman, kako je kazao, bio je uvjeren da će izgubiti publiku.

„Znao sam da gubim publiku, to nema šta, naročito žensku publiku koja je meni činila okosnicu. Recimo, zbirka priča ‘Beograđanke’, to je moj jedini hit, u mnogo izdanja, tu je bilo 90 odsto ženske publike. Prosto sam dugo odlagao potrebu da pišem o ovim temama. Rekao sam - ubićeš publiku. Vrlo je moguće da te niko neće shvatiti, jer će jednima biti da je roman velikosrpski, sa druge strane da će me patriote shvatiti kao antisrbina, zato što su u istim koricama Jasenovac i Srebrenica. To je ako ljudi gledaju površnao. Naravno, to nije izjednačeno. Stavio sam sve na kocku, rizikovao sam. Oprostio sam se od svega, možda ću izgubiti sve, ali je ispalo nepredviđeno dobro“, naglasio je Marojević.

Dio romana pisan na korijenskom hrvatskom

Interesatno je to što je jedan dio Marojevićevog romana pisan na jekavici.

„Ja sam jedna dio romana napisao na korijenskom hrvatskom, to mi je bilo teže nego da sam na engleskom pisao. Imao sam tri knjige pred sobom - Rječnik korjenskog jezika koji je Bratoljub Klaić napisao, roman Ante Pavelića ‘Liepa Plavka’, a imao sam i jednog crnogorskog autora koji je takođe pisao na hrvatskom korijenskom, to je Sekula Drljević, ‘Balkanski sukobi 1905-1941“, objasnio je pisac.

Problem „Dare iz Jasenovca“ je što je prvi film o Jasenovcu

Marojević kaže da su mu pomiješana osjećanja povodom filma „Dara iz Jasenovca“.

„To je prvi igrani film o Jasenovcu, osim ako ne računamo neke koji aludiraju na Jasenovac, poput filma ‘Deveti krug’. Ovo je, ipak, prvi eksplicitni film o Jasenovcu. Imam pomiješana osjećanja. Prvo, neko se odvažio da to uradi. Lordan Zafranović je toliko dugo želio ali nije uspio, Antonijević jeste, i svaka čast na tome. To je dobra osnova za neki budući film koji će biti urađen drugačije. Problem filma po mom mišljenju je u tome što je prvi film. Zato što mnogo stvari želi da kaže,. Ne mislim da je film preideološki. Čak je i to što se dešavalo u Jasenovcu benigno prikazano. Pozitivni su mi utisci, imam primjedbi, ali mislim da je ideološka hajka pretjerana, nije zasnovana“, naglasio je Marojević.

( Vuk Lajović )