IN MEMORIAM
Majstorski kadrovi za nezaborav
Pročitaćete iz njegovih kadrova bezmalo sve! I ako isključite ton, njegove pokretne slike govoriće sobom, tzv. “jezikom filma” i bez glumačkog dijaloga
Božidar Bota Nikolić (1942-2021)
''Možda ni za koga neće mnogo značiti ime fotografa iz moje ulice, Milana Ristina, ali za mene hoće dok sam živ. Smatrao je da radi najvažniji posao na svijetu. I ja sam tako mislio! Kod njega sam u malom foto ateljeu u Nikšiću izučio fotografiju za početnike... i na prvom koraku dobio ukor pred isključenje od tog strogog i pomalo drčnog fotografa. Toliko me zanijelo to mistično prenošenje života na fotografiju, da sam otvorio film prije razvijanja, da vidim kakav je, i upropastio prvi učinak. Ali ako ne pogriješite, napretka nema.'' Tako mi je Božidar Bota Nikolić ispričao svoj početak filmskog puta, kad sam ga angažovao kao dir. fotografije za svoju tv seriju “Ultima” 2000. godine, (rež. Branko Baletić) koju smo snimili u Crnoj Gori. Tom kratkom ispoviješću htio je da poruči kako za talenat, ko ga prepozna u sebi, ne treba ići od kuće. To što je pokupio u svoj ulici odnio je na filmsku akdemiju u usavršio do maestra filmske fotografije i direktora filma.
Za nas, tada đake, Bota je bio nedostižan, kad smo ga viđeli na špicama TV BG (JRT) 60-ih, a deceniju kasnije i na filmskim projektima velikih jugoslovenskih produkcija i reditelja. U svoje vrijeme, a to su sedamdesete i osamdesete prošlog vijeka, dosegao je sam vrh filmske umjetnosti i umješnosti. Pripadao je visokoj kategoriji profesinalaca s kojim se lako sarađuje na mukotrpnom stvaranju filma i snimajućim objektima gdje se okapava i po 10 sati dnevno. Snimali smo “Ultimu” mjesecima a da nikad sa njim nije bilo niti jednog nerazumijevanja. Držao se scenarija i rediteljskih instrukcija a mi njega. Za kamerom je bio Bota svemogući.
Ako analizirate film “Ko to tamo peva” u kome je on direktor fotografije, pročitaćete iz njegovih kadrova bezmalo sve! I ako isključite ton, njegove pokretne slike govoriće sobom, tzv. “jezikom filma” i bez glumačkog dijaloga. Njegove slike podsjećaju na one sa Čarlijem Čaplinom u holivodskim filmovima Maka Seneta, početkom 20. vijeka u kojima protagonista i scenski ambijent govore sve, a glumac ne progovara ništa. Ne izražava se u njegovom kadru samo glumac već i on izražava glumca i filmski prostor u kome djeluje. “Ko to tamo peva” sam vidio premijerno na Festivalu jugoslovenskog igranog filma u Puli 1980. godine. Dvanaest hiljada gledalaca u Areni ga je dočekalo ovacijama na kraju projekcije. Činilo se da Istra odjekuje od aplauza. Taj film će kasnije postati jednim od najvećih filmova u povijesti jugoslovenske kinematografije.
Za “Beštije” Živka Nikolića dvije godine ranije, takođe u Puli, kao direktor fotografije primio je “Zlatnu Arenu” ulazeći u vrh jugoslovenskih majstora pokretnih slika. Svi su ga htjeli za tu visoku a bogami i iscrpljujuću filmsku kreativnost. Imao je i neke osobene karakteristike. Kad god bi prepoznao da je statična kamera pase za tzv. muving i neku dinamičnu radnju, znao je da kameru istrgne sa stativa i sa njom na ramenu, krene u pohod i akciju za protagonistom. Takav jedan kadar bez prekida, rijedak u filmovima i veoma dug i težak za realitaciju, iskreirao je s ramena, poteškom kamerom Ariflex 35mm, u filmu “Poslednja akcija diverzanta Oblaka” u režiji Vatroslava Mimice. Krenuo je sa vrha nekog nebodera u Zagrebu, iz neke sobe... prošao dugi hodnik do lifta, ušao u lift ne gaseći kameru, spustio se u prizemlje pa niz stepenice prošao kroz taj razuđeni prostor i izašao na glavni ulaz i na dnevnu svjetlost a da kadar (čitava scena) nije prekinut. Cijelom dužinom je takav umontiran u film bez ijednog reza. Treba imati na umu da je na tom dugom putu iz jednog u drugi prostor, trebalo korigovati mnoge zahtjevne parametre; različita svjetla, podešavati blende, šarfovati oštrinu slike i izaći na dnevno svijetlo a da se svi elementi izbalansiraju i uspiju. Uspjelo mu je bez greške. Čestitao sam mu na konferenciji za štampu, takođe na festivalu u Puli. Bio je veoma zahvalan što sam javno iznio to zapažanje. Prosto rečeno, Bota je u svom shvatanju filma prevazišao granice ustaljenog tretiranja kadra i filmske fotografije. Bio je nov i ne ponovlljiv. Bota Nikolić nije bio, kako to mnogi rutinski kazuju, istaknuti filmski umjetnik. On je bio vrh u svojoj kategoriji.
Umjetnik Božidar Bota Nikolić, bio je direktor fotografije u filmovima “Beštije” Živka Nikolića, “Ko to tamo peva” i “Maratonci trče počasni krug” Slobodana Šijana, “Balkanski špijun” (Zlatna Arena za režiju u Puli 1984. sa Dušanom Kovačevićem), “Pad Italije” Lordana Zafranovića, “Igmanski marš” i “Idemo dalje” Zdravka Šotre, “Halo taksi” Vlaste Radovanovića, “Još ovaj put” Dragana Kresoje, “Profesionalac” Dušana Kovačevića i “Život je lep” Bora Draškovića (Zlatna Arena za kameru u Puli 1985.) i mnogim drugim, domaćim i stranim filmovima. Režirao je “Tamna strana Sunca” (američko-jugoslovenska koprodukcija) sa Bredom Pitom, “Tri karte za Holivud” i “U ime oca i sina” Živka Nikolića. Kao reditelj i direktor fotografije dao je pečat i nizu drugih filmova - “Dečko koji obećava” Miša Radivojevića, “Gluvi barut” Bata Čengića, “Za sada bez dobrog naslova” Srđana Karanovića, “Život je lep” Bora Draškovića, “Balkanska braća” (režija i dir. fotografije Bota Nikolić) i “Dođi juče”.
Zaslužio je Božidar Bota Nikolić, kad je već otišao zavazda, da se podsjetimo njegovih djela zauvijek u nekom prigodnom TV ciklusu ili kinoteci. No, ovo su teža i zaboravnija vremena od onih u kojima je on kreirao za nezaborav.
( Mihailo Radojičić )