Praljak je pomno režirao svoju smrt: Želio je da se pamti kao mučenik, a ne zločinac

"Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prezirom odbacujem vašu presudu!”, uzviknuo je Praljak, jedan od optuženika za ratne zločine i udruženi zločinački pothvat iz hercegovačke šestorke, prije nego je pred svima u haškoj sudnici popio nepoznati otrov, od kojega je uskoro preminuo u bolnici. Bio je to očigledno unaprijed smišljen i proračunat čin osuđenog ratnog zločinca, koji je izabrao slobodnu smrt kako bi u svojem plemenu ostao zapamćen kao mučenik za "našu stvar". Da mu je to u dobroj mjeri uspjelo, pokazuju i prve reakcije hrvatske političke klase, kao i u većini hrvatskih i hercegovačkih medija, u kojima se piše o "časnom generalu", "heroju" i "antologijskom činu", dok se u komentarima članaka masovno oplakuje Praljkova samoizabrana smrt, te bjesni zbog svjetske zavjere protiv Hrvatske i, naravno, domaćih veleizdajnika.

Stasiti Praljak sebe je oduvijek smatrao figurom većom od života, a to je dokazao i svojim posljednjim riječima - u kojima je o sebi govorio u trećem licu - i odlukom da teatralno u sudnici i uživo u televizijskom prijenosu popije dozu otrova iz, kako se čini, male ampule. Iskolačio je oči, nagnuo glavu unazad i energično stavio otrov u širom otvorena usta, kao diplomirani reditelj koji je iza sebe imao i uspješnih predstava i filmova, neupitno svjestan i sposoban inscenirati dramatičan trenutak. Samoubistvo kao reality show Odmah nije bilo jasno što se dogodilo, iako je svakome ko je gledao prenos iz sudnice uživo bilo jasno kako se dogodilo nešto neuobičajeno. Sudija je pozvao sljedećeg optuženog Milivoja Petkovića da ustane i sasluša svoju presudu, koji je to učinio, a onda se u offu moglo čuti kako Praljak govori da je popio otrov i tada je nastala pometnja. Praljak je svoje samoubistvo zapravo pretvorio u reality show, u kojemu je skrivena bočica otrova figurirala kao standardni scenski rekvizit kojim se kod nesofisticirane publike navikle na poetiku Thompsonovih budnica i dramatične preokrete iz sapunica - a to je bila Praljkova ciljna grupa - može lako izazvati šok i probuditi emocije. Ukratko, Praljak je pomno i uspješno izrežirao svoju javnu smrt, kako bi u drugi plan ili, još bolje potpuni zaborav, gurnuo svoj život. Jer nakon što je osuđeni ratni zločinac popio otrov, odjednom su mnogi odmah zaboravili da je on - osuđeni ratni zločinac. Nema smisla biti sitničav i poricati da je sve to zamislio i izveo zaista maestralno. Naravno da je Vojislav Šešelj odmah komentirisao da je to bio "junački čin za poštovanje", jer to i jest profil i nacionalistički mentalni sklop publike na koju je Praljak računao. Baš kao što je bio efikasan u ratnim zločinima, bio je i u inscenaciji vlastitog mučeništva. Par mililitara otrova zločinca su trebali pretvoriti u žrtvu.

Praljak je želio da zaboravimo logore u kojima se ljude premlaćivalo, u kojima su se zarobljenicima rezale uši i lomile ruke i noge. Želio je da zaboravimo kako u istočni Mostar, koji je držao mjesecima pod opsadom i svakodnevno granatirao, nije htio propuštati ni humanitarnu pomoć. Želio je da zaboravimo da su njegovi vojnici iz HVO-a masovno ubijali civile isključivo zato što su bili Bošnjaci, da su ubijali i djecu, bukvalno trogodišnju djecu. Želio je da zaboravimo silovanja, etničko čišćenje, razaranje gradova i sela, sve ono zbog čega je i osuđen kao ratni zločinac na 20 godina zatvora. Potpuno ispravno je procijenio da će pleme krenuti i, prije izricanja konačne presude, slaviti ga kao "ljudinu" i podsjećati na sve njegove divne osobine.

Kroz svoju je teatralnu smrt Praljak želio izbrisati zločine za koje je osuđen i od ratnog zločinca postati mitski nacionalni mučenik. Naročito perfidno u tom planu jeste što se time hipoteka Praljkovih brojnih ratnih zločina - za koje ni on sam u obrani nije poricao da su počinjeni, ali je sebe izuzimao od bilo kakve odgovornosti za njih! - prenosi na leđa svih onih koji će ga ubuduće slaviti. Njegovu individualnu krivicu ispijanje otrova trebalo je pretvoriti u kolektivnu krivnju svih Hrvata. Naime, baš to je direktan rezultat ako se kao nova neupitna istina uzme predzadnja Praljkova rečenica ("Slobodan Praljak nije ratni zločinac!"), ako se pristane na implicitnu emocionalnu ucjenu koja je bila ukalkulirana u Praljkov potez. Njegovi ratni zločini i beskrupuloznost trebaju postati naši. Na to ne da ne treba pristati, nego se treba odlučno suprotstaviti takvom narativu i uzdizanju jednog ratnog zločinca u status nacionalnog heroja i mučenika. Praljkove žrtve nisu imale luksuz da slobodno odlučieo svojoj smrti Već sada se mogu čuti fantazije o "nevinosti generala" i o tome "ko ga je natjerao na taj čin", no zašto Praljku oduzeti slobodnu volju? Kao što se odlučio počiniti ratne zločine za koje je osuđen, tako se odlučio i na dramatično i javno okončanje vlastitog života. Odlučio je i da ne može preuzeti odgovornost za svoje zločine i presudu koja je iz njih proizašla. To je bilo njegovo pravo. Dapače, s obzirom koliko je već proveo u pritvoru, Praljak bi i s danas potvrđenom kaznom bio na slobodi za dvije-tri godine. Izabrao je pokušati postati simbolom ili kuriozitetnom fusnotom kako ne bi morao izdržati živjeti kao čovjek osuđen za ratne zločine. Prilično je jeftina manipulacija, u kakvu se upustio i premijer Andrej Plenković, Praljkov potez proglašavati moralnim činom, jer to je suštinski bio jedan kukavički čin. Praljkove žrtve nisu imale taj luksuz da slobodno biraju hoće li živjeti ili si oduzeti život, to su za njih učinile vojne snage pod Praljkovim zapovjedništom. Nije tu bila riječ o sokratovskom stoicizmu u kojem se staloženo ispija otrov zbog nepravedne optužbe i presude nego o čovjeku koji je za sobom ostavio ratni trag leševa, silovanja, sakaćenja i uništenja. Uprkos tvrdnji da "Slobodan Praljak nije ratni zločinac", morbidna je činjenica da je posljednja žrtva ratnog zločinca Slobodana Praljka bio on sam. Ista nacionalistička "logika" koja ga je potaknula nanositi zlo drugim ljudima, navodnim neprijateljima hrvatstva, navela ga je da ubije i sebe u ime hrvatstva. Njegova porodica zaslužuje saučešće, a svi ostali konačno oslobođenje od naslijeđa tih brojnih ratnih zločinaca devedesetih.

Izvor: Index.hr

( index.hr )