Rijaliti šou je naša svakodnevica

Izuzetan pozorišni poduhvat, i u produkcijskom, kao i u estetskom, ali i glumačkom smislu, predstava “Konji ubijaju, zar ne?” biće premijerno izvedena sjutra u 20 časova u Podgorici, u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović”.

Režiju i koncept komada potpisuje jedan od najistaknutijih regionalnih reditelja Kokan Mladenović, a tekst je, motivisan čuvenim romanom Horasa Mekoja ”Konje ubijaju, zar ne?”, napisala Maja Pelević.

“Pretpostavljam da znate za roman ili ako ne, onda sigurno znate za film, pa će vam ta komparacija sa našom predstavom biti sasvim jasna kad je budete gledali”, istakao je Mladenović na jučerašnjoj konferenciji za medije.

U maestralnost ovog ostvarenja i svih angažovanih na njemu publika će imati priliku da se uvjeri i dan kasnije, 20. maja, kada je najavljeno reprizno igranje, a na jučerašnjoj konferenciji za medije ovim povodom otkriveno je i da je predstava već dobila pozive za gostovanje u inostranstvu. Svoje zadovoljstvo projektom istakli su direktor Gradskog pozorišta Stevan Koprivica, umjetnički direktor Dušan Kovačević, kao i kompletan tim predstave. Scenski pokret i koreografiju radio je jedan od najboljih igrača savremenog plesa i klasičnog baleta u regionu, ali i mnogo šire, Miloš Isailović. Scenografiju potpisuje Andreja Rondović, kostimografiju Lina Leković, muziku Irena Dragović, a muziku izvodi bend Benny the Dog.

Glumačku ekipu čine: Emir Hadžihafisbegović, Marija Đurić, Omar Bajramspahić, Vanja Jovićević, Goran Slavić, Jelena Simić, Dejan Đonović, Branka Femić Šćekić, Vukan Pejović, Katarina Krek i Željko Radunović.

Koprivica je sa ponosom istakao da će ova predstava ponovo dokazati da se Gradsko pozorište nalazi u samom vrhu regionalnog teatra. On se, ipak, suzdržao takozvanog spojlovanja ili prepričavanja radnje, tumačenja i/ili otkrivanja autorskih intencija, ali je zatim ponudio svoje lične asocijacije kao koordinate za ovaj komad.

“Svi se sjećamo ‘Kabarea’ i ‘Sav taj džez’ Boba Fosa gdje se kroz formu mjuzikla govori o najstrašnijim i najbolnijim stvarima. Danas smo pred sličnom formom kad se naizgled kroz glamur, formu rijalitija i kroz nešto što svakodnevno gledamo a čini nam se glamurozno i ležerno, govori o mnogo aspekata u društvu. Ovo je predstava sa jakim društvenim angažmanom, sa jakim i bolnim društvenim rezovima... Svi elementi teatarskog izraza sadržani su u ovoj predstavi, kao i svi žanrovi, a na kraju dolazimo do groteske, međutim mi i živimo grotesku... Ipak, svega toga ne bi bilo, uz ono što su autori uradili naravno, bez onoga što predstavlja najveće bogatstvo ove predstave, a to je ansambl Gradskog pozorišta uz gosta Emira Hadžihafisbegovića”, rekao je Koprivica.

Kovačević je dodao da ovaj komad pokreće teme koje su svakako fokus Gradskog pozorišta - čovjek i sve one teme koje se čovjeka i društva tiču. I on je potvrdio da je komad zahtijevao izuzetnu produkcijsku kompleksnost, posebno jer obuhvata i muziku, video-formu, kabare i druge elemente, a u svemu tome angažovano govori o vremenu i društvu.

“Nažalost, poslije toliko decenija, mi živimo u gorem i surovijem vremenu, u vremenu koje je izrodilo ljude koji su vukovi ili ‘veliki brat’ drugim ljudima. Zato je i koncept predstave takav da dok sa jedne strane ljudi uživaju u glamuru, vrhunskom jelu i piću, te predstavljaju metaforu visokog sloja društva, dok se preko puta njih mali čovjek bori za svoju egzistenciju”, priča Kovačević.

Surova priča koju ova predstava donosi dovodi do zaključka da rijaliti šou koji je u njoj predstavljen nije “samo neki program vezan za ovu predstavu, već čini našu svakodnevicu i države u kojima živimo”, kaže Mladenović... Svakodnevno se tako od svakog učesnika tog rijaliti programa, eventualno života u trećoj deceniji 21. vijeka, traži maksimum davanja, da bi na kraju došli do poniženja, odbačenosti i bili kompletno uništeni. O tome, između ostalog, govori predstava Kokana Mladenovića za koju kaže da može biti ili jeste “dio opšte kulture”.

Ansambl i (ne)uslovi u kojima rade impresionirao Mladenovića

Ipak, ono što je ostavilo najjači utisak na reditelja Mladenovića tokom rada na ovom komadu je ansambl Gradskog pozorišta iz Podgorice. On ističe da sve njegove impresije nose oni i idu njima - glumcima koji su prošli dugu i iscrpljujuću audiciju u okviru koje su izabrani da budu dio ovog procesa, a kasnije i tima...

Ne podrazumijeva se to, ističe Mladenović i dodaje da on i ljudi poput njega, pozorišni nomadi, to dobro znaju, pa bi volio da se nakon predstave još više i glasnije govori o ansamblu kakav se rijetko sreće.

“Mi vrlo rijetko u našim sredinama znamo da prepoznamo i poštujemo nešto stvarno veliko i značajno - kvalitet, opšti kvalitet ansambla, način na koji glumci pristupaju radu, odgovornost, požrtvovanost i spremnost da se radi ovakva jedna tema, što je interesantno...”, nastavlja Mladenović, a njegove riječi potvrđuje i situacija u kojem Gradsko pozorište već godinama radi i stvara, a u periodu pandemije se istaklo i kao jedno od uspješnijih - po broju premijera, programu i repertoaru, traženju i pronalaženju načina da svoju publiku stave na prvo mjesto.

“Imate jedno fantastično pozorište, a imate i paradoksalnu situaciju! Taj paradoks je da to fantastično pozorište radi u neuslovima nedostojnim tolikog angažmana, tolikog talenta i tolike želje da se pravi vrhunski teatar. Pa, ako postoji moj apel sa ove konferencije za medije, onda je on vezan za to da vaša ministarstva, nove vlasti, stare vlasti, ko god oni bili, uzmu malo pameti i završe zgradu Gradskog pozorišta, jer je to nešto što ovaj teatar višestruko zaslužuje”, zaključio je Mladenović.

“Naši neuslovi su opjevani da ih je više i suludo opjevati. Hvala svima što su došli da rade sa nama u ovim neuslovima i podigli naš nivo sposobnosti”, dodala je kasnije Jelena Simić.

Umjetnički direktor Dušan Kovačević se zahvalio čitavom autorskom timu, gostujućem glumcu Hadžihafisbegoviću na vrhunskom rezultatu koji se zaključuje dva dana prije premijere. On je istakao da je ponosan kao kolega i glumac, posebno kao direktor, ali ovoga puta ne pristupa sa te funkcije...

Stevan Koprivica dodao je da je evidentno da su ovu predstavu iznijeli oni koji su tokom pandemije virusa korona bili najpogođeniji.

“Veliku zahvalnost dugujemo Gimnaziji Slobodan Škerović (u čijim su se prostorijama često odvijale probe), kao i podgoričkim ugostiteljima, dakle zahvalnost dugujemo onima koji su prvi prekinuli sa radom i bili najugroženiji, a to su pozorište, školstvo i ugostitelji... Bez tih elemenata ove predstave ne bi bilo”, kaže Koprivica, a publici će po gledanju dodatno biti jasno i zbog čega je tako...

Emir Hadžihafisbegović tvrdi da će se njihova predstava uskoro igrati u novoj zgradi Gradskog pozorišta.

“Kao da postoji neka mistična prostorija iz koje se radi na atrofiji kulture, emocije, emitovanja ljubavi i mi smo, kao pozorišni stvaraoci i teatar uopšte, generalno time jako pogođeni. Pitao sam u Sarajevu kako to da su tramvaji i autobusi puni, a u pozorištu se traži da osam kvadratnih metara bude slobodno oko jednog gledaoca. Odlučiti se raditi pozorišnu predstavu je, rekao bih, ozbiljan podvig, poroditi je trijumf, a igrati je i dati joj život je potpuno fascinantna stvar na nivou senzacije. Ja veoma vjerujem u ovaj projekat, mislim da je neobičan i moderan”, ističe on i poručuje da je pred ovim komadom uspješan pozorišni život.

Glumci su dalje istakli međusobni ponos i zahvalnost, a ono što se naslućuje sigurno je nova uspješna i značajna predstava crnogorskog teatra, podgoričkog Gradskog pozorišta.

Kultura je jedini spas za unezvijerena društva u kojima živimo

Poznati bosanskohercegovački glumac i direktor Kamernog teatra 55 u Sarajevu, Emir Hadžihafisbegović, naglasio je i da je počastvovan pozivom da igra u ovom teatru u Podgorici, u Crnoj Gori.

“Ja sam inače senzibiliran kulturološki na crnogorski prostor, dosta sam ovdje radio, gostovao sa predstavama, učestvovao na festivalima i pozorišnim i filmskim... Ima neka tajna veza između mene i Crne Gore i zaista se ne osjećam kao gost, posebno jer znam ljude koji vode teatar”, kazao je on ističući da se sada dodatno oduševio glumcima sa kojima je radio, a posebno njihovom posvećenošću.

Teatar postoji od stare Grčke i sve do sada otvara probleme i popravlja ljude, podsjeća on, ali nažalost, teatar je istovremeno i nedovoljno priznat...

“Teatar je jedna priča koja nije do kraja osviješćena - koliko je bitna i koliko može da mijenja mentalni narativ ljudi. Ja se stalno ‘fajtam’ sa onima koji tvrde da teatar ne može promijeniti društveni kontekst - može!, ako se ozbiljno shvati uloga teatra. Odgovorno tvrdim da je kultura jedini spas za unezvijerena društva u kojima živimo, za društva u kojima su srušeni sistemi vrijednosti”, poručuje on...

( Jelena Kontić )