Prijatelji

Prijatelji stari gdje ste, pjevala je Tereza Kesovija nekada. A to bi, vjerovali ili ne, danas u Crnoj Gori mogla biti i subverzivna pjesma. Koji „prijatelji stari“ - pravi ili oni drugi, „tehnički“ ili „keš“ prijatelji. Da se ne misli možda na „momke iz devedesetih“? Pa još i „gdje su“ - u Londonu ili Moskvi?

Ili bi trebalo, kao nekada mladi Ranko Jovović da nema više gospode, zavapiti da više nema ni prijatelja... Ali, ima, ima. Bar Đukanović uvijek ima pravih prijatelja, što se pokazalo u londonskoj bankarskoj akrobaciji. Legiju prijatelja ima, siguran sam. Pravih, podrazumijeva se. Jedan čitav koncept prijateljstva i beskrajni spiskovi prijatelja na SFRJ prostorima nestali su u devedesetima. Dojučerašnji prijatelji krenuli su da pale kuće jedni drugima. Samo iskustvo devedesetih bilo bi dovoljno da se ovdje uzdrma klasični koncept prijateljstva, i to na duže staze. A tek tranzicija: onda su došli lopovi. Takođe sa prijateljima. Nakon toga smo svi gledali Prijatelje, kako one na tv, tako i na vlasti. I dok je njujorška ekipa bila zabavna i postala nekom vrstom evergrin tv humora, podgorička ekipa nikada nije dosegla takve registre šarma. Iako su nerijetko bili smješniji od tv likova.

Prijatelj je jedna od dvije riječi koje su u znatnoj mjeri redefinisane aktuelnom aferom, odnosno setom afera. Druga je „školski (drug)“. Danas nominacija „školski“ budi u ljudi potrebu da parodiraju uručenje koverte i snimanje.

Ne može se ne primijetiti - odavno nije bilo negiranijeg, a detaljnije dokumentovanog prijateljstva. Đukanović kao da hoće da „kazni“ Kneževića, da ga ujede za srce, skoro bi se moglo reći, time što mu odriče (nekadašnje) prijateljstvo. Premda se ne bi reklo da papiri, računi, kartice i koverte, plaćeni odmori „odriču“ (nekadašnji) prijateljski status. Ili bar neku ljudsku bliskost. Jer, ako to nije ni prijateljstvo ni bliskost onda bi valjalo pronaći neku pravu riječ za to. Ako je tek puka transakcija mora da i onda ima ime. Razmislite, koje je?

Dvorski krizni menadžment ide očekivanim stazama - što oni drugo i imaju nego takve staze i takve stražare. Sada treba udrobiti sve i svašta, dovlače negatore srebreničkog genocida na javni servis samo ako će reći kakvu „korisnu“ glupost. Toliko o sistemu vrijednosti. Došli su na ideju da čitav javni prostor zatrpaju nevjerovatnom gomilom laži, ne bi li onda i ono što je jasno, izgledalo makar zamućeno, ako ne i neistinito. A jasno je da Đukanović sebe drži iznad pravila i dobrih manira. Mnogima i dalje djeluje nedodirljivo, ali u životu svakog autokrate najveći strah je da će ljudi prestati da ga se plaše. Jer, sva njihova moć počiva u strahu onih koje ponižavaju. A upravo ovakva dešavanja sve ogoljuju, daju pravu mjeru jednog političara. Umanjuju „mistički“ efekat, otvarajući time prostor da ljudi vide - pravu sliku. A tada, po pravilu, nestaje strah.

Đukanović i njegova ekipa se ne snalaze u defanzivi. Priča o „dva prijatelja“ koji su ulećeli lovu, a DK je samo odradio „tehničke detalje“ idealan je centaršut kritičarima Đukanovića. Uz to, otkriva kako stvari zaista funkcionišu. Kako je lijepo ukazujuća ta londonska bankarska skaska, ta složena prijateljska klackalica crnogorskog predsjednika, koju njegovi saradnici serviraju javnosti. Ovdje imamo, dakle, dva prijatelja koji imaju novac i jednoga koji tome novcu može dati privid legalnosti. (Siže je kao u jednoj Kišovoj priči, samo što je tamo riječ o književnom tekstu. Priča o majstoru i učeniku, Enciklopedija mrtvih.) Čitava operacija je, uprkos prividu legalnosti, u najkraćem, nedostojna visokog državnog funkcionera. I nemoguće je da on toga nije svjestan. Izgleda da će ta stara dobra riječ “prijatelji” ovdje narednih nedjelja biti neslućeno obogaćena novim značenjima, ali i prizorima...

( Balša Brković )