Crvena boja od zaborava istrgnuta

Državna zastava Crne Gore svoje uporište ima u srednjovjekovnoj heraldici, ali je zavisno od političkih i istorijskih okolnosti, različito tumačena njena simbolika i istorijska pozadina.

Grb kao sastavni dio zastave je bez sumnje nastao po uzoru na grb Crnojevića. Izvori o bojama crnojevićkog grba su različiti, pa i dalje ostaje dilema da li je grb bio zlatni (žuti) ili srebrni (bijeli). Prema određenim istoričarima, u Državnom arhivu Venecije je sačuvan prepis zlatne bule mletačkog Velikog vijeća iz 1473. godine (Ex libro privilegorium II, ch. 54) da je Ivan Crnojević dobio plemićki grb - dvoglavi zlatni orao.

Grb Crnojevića je, međutim, u različitim grbovnicima različito predstavljen. Kao zlatni je prikazan u Korenić-Neorićevom grbovniku (1595), Althanovom (1614), Beogradskom grbovniku (1620), Bečkom (1636), Famiglie venete con le loro armi (1650). U Fojničkom grbovniku iz 1675. je takođe predstavljen kao zlatni, ali je oksidiran, pa na momente izgleda kao da je crne boje. Ipak, u starijim mletačkim grbovnicima, crnojevićki grb je prikazan kao srebrni (bijeli), i to u Insignia Venetorum nobilium III (1550) i Taminelijevom (1578).

Nakon pada Crnojevića, dvoglavog orla obnavlja vladika Danilo Petrović, ali od njega do knjaza Danila ne postoji nijedan podatak koje je boje bio. Iako postoje crteži, prikazi grbova na pečatima, medaljama, boje crnogorskog grba su nepoznate sve do 1858. godine.

Prvi opis crnogorske zastave datira iz 1711. godine, kada je mletački pukovnik Jerolim Buća zapisao da je vladika Danilo koristio crveni barjak sa dvoglavim orlom. Međutim, Buća ne precizira boju orla.

Nema dileme da je crnogorski grb u vrijeme vladike Danila bio dvoglavi orao, čiji se crtež (iz 1715. godine) čuva u arhivu Ministarstva inostranih poslova Rusije. Sve ostale crnogorske vladike su koristile različite varijacije dvoglavog orla na svojim pečatima.

Od vremena vladike Save Petrovića, a pod uticajem heraldike pećkih patrijarha, na pečatima se, uz dvoglavog orla, počinje aplicirati lav, koji je na taj način postao sastavni dio crnogorskog grba. Navedeno je, bez sumnje, značilo da je standardizovani simbol crnogorskog vladikata bio dvoglavi orao, ispod kojeg je prikazan lav u pokretu.

Konačan oblik crnogorskog državnog grba (dvoglavi orao, sa lavom na prsima) kakav danas poznajemo, definisao je Petar II Petrović Njegoš, i to na srebrnoj medalji za hrabrost iz 1841. godine. Međutim, ni iz toga vremena nemamo opis boje crnogorskog orla.

U vrijeme Petra II crnogorski grb je najčešće tretiran kao crnojevićki i o tome imamo dva svjedočanstva iz 1832. godine, i to ruskog dvorskog savjetnika Aleksandra fon Rojca i austrijskog pukovnika Teodora Karačaja, ali i jednog anonimnog putopisca iz 1851. godine. Lako je pretpostaviti da je prilikom njihove posjete Cetinju bio neizbježan susret i sa crnogorskim vladikom, te nije isključeno da im je lično Petar II saopštio da je crnogorski grb naslonjen na tradiciju Crnojevića. Međutim, važno je naglasiti da se nakon vladike Danila, kao opšta crnogorska zastava koristio isključivo krstaš barjak, odnosno njegove crvene i bijele varijacije.

Crvenu zastavu sa dvoglavim orlom obnavlja knjaz Danilo - 1858. godine, uoči boja na Grahovcu. Rade T. Plamenac svjedoči u svojim memoarima: ‘’Bješe knjaz Danilo naredio da se načine barjaci od garde s bijelijem dvoglavijem orlom na sredini, na crvenom polju’’.

Od tog vremena se crnogorski grb počinje dovoditi u vezu sa nemanjićkom heraldičkom tradicijom, pa knjaz Danilo u predlogu ugovora za regulisanje odnosa sa Osmanskim carstvom iz 1856. godine, u tački 21 piše: ‘’Knjaz i ubuduće zadržava svoj državni grb - dvoglavi bijeli orao (koje je knjaževstvo crnogorsko od careva srpskih naslijedilo)’.’

Crvena zastava je u vrijeme knjaza Danila bila, kako bilježi Plamenac ‘’barjak sve crnogorske vojske’’, dok svjedočanstvo Emila Čakre iz 1858. godine govori da je ‘’zemaljska’’, odnosno (državna) zastava u to vrijeme crveno-plavo-bijela trobojka sa grbom.

Iako Fransoa Lenorman 1865. godine piše da je ‘’zajednička crnogorska zastava’’ trobojnica, nema dileme da je nakon Danilove smrti, i proglašenja knjaza Nikole za crnogorskog gospodara, trobojka izgubila status državne zastave. Jovan Sundečić tako bilježi u crnogorskom ‘’Orliću’’ (1866) da “narodna crnogorska velika zastava ima na crvenom polju raskriljena dvoglava bijela orla (…) velika zlatna kruna stoji u srijedi iznad orlovijeh glava (…) ispod orla stoji veliki žuti lav, obrnut prema desnoj strani. Zastava je ova prikovana za trobojno koplje. Ona se inače zove alajbarjak’’.

Valtazar Bogišić 1873. godine opisuje dvije crnogorske zastave: “Zastava crnogorska (obično vojnička) sasvim je crljena, sa krstom bijelim na sredini. Neke imaju bjeljem opervažene krajeve. Glavni barjak alajbarjak - i on je sasvim crljen, pa mjesto krsta ima na sebi grb zemaljski”.

Vojvoda Ilija Plamenac će 1882. godine, nepoznatom autoru ‘’Knjige od zastava’’ opisati crnogorsku državnu zastavu: ‘’Državni ili alajbarjak u formi i razmjeru kao što vam nacrt pokazuje, ima na crvenom polju bijelog orla sa nezavisnom vladajućom krunom. U orlu nalazi se u nadprsju, ‘NI’ koje ime pokazuje vladanje nezavisno nj.v.k. Nikola I. Ispod orla stoji lav u poziciji kao što vidite. Oko crvenog polja ima bijeli okrajak sa zlatnim resama koje barjak ograničavaju. Kite stoje na crveno-plavetno-bijelom držaču vezane ispod zlatnog koplja. Ovaj državni barjak diže se na viša državna zdanja kao sv. Dvoru, tvrđave, fabrike, itd’’. Ovaj Plamenčev opis je zapravo završio u publikaciji ‘’Flags of maritime nations: from the most authentic sources (1882)’’.

I u vrijeme vladavine knjaza Nikole se nastavlja sa pozivanjem na nemanjićku heraldičku tradiciju, pa se u nekoliko prilika crnogorski orao naziva i ‘’Dušanovim orlom’’. Tako ga u svojim memoarskim zapisima nazivaju kralj Nikola i crnogorski ministar Niko Hajduković.

U tom vremenu, crveni alaj-barjak će se etablirati u narodnoj svijesti kao opšta crnogorska zastava, dok će trobojka izgubiti na značaju, o čemu svjedoči naredba Šaka Popovića iz 1891. godine da se Cetinje iskiti ‘’crnogorskim i trobojnim zastavama’’. U to vrijeme, trobojka (sa krunom i vladarevim inicijalima) se mogla vidjeti samo na crnogorskoj obali, tačnije na brodovlju. Ona ulazi u masovnu upotrebu, kao narodna zastava (bez ikakvih aplikacija) tek krajem 19. vijeka.

Dakle, crvena zastava sa krunisanim dvoglavim bijelim (srebrnim) orlom, vladarskim inicijalima i zlatnim lavom u prolazu, bila je nesumnjivo državna zastava u vrijeme knjaza Nikole. Ona je isticana na najznačajnijim državnim institucijama (Vladin dom, ministarstva), ali i na dvorovima i tvrđavama (otud je kolokvijalno nazivana i dvorskom i tvrđavskom).

Ona je bila istovremeno i glavna vojna zastava, odnosno alaj-barjak cijele crnogorske vojske. Imala je funkciju nižih vojnih barjaka (bataljonskih, brigadnih), koji su se od državnog, odnosno alaj-barjaka, razlikovali po veličini i kvalitetu platna.

Ona, ipak, kao niti jedna prije, nijednim zvaničnim aktom nije definisana kao državna zastava. Zato možemo reći da je imala funkciju državne zastave na unutrašnjem planu. Ipak, nakon međunarodnog priznanja Crne Gore na Berlinskom kongresu 1878. godine, i nakon uvođenja trobojne pomorsko-trgovačke zastave (1880), status državne zastave na spoljašnjem planu počinje dobijati upravo pomorsko-trgovačka trobojnica (crveno-plavo-bijela, sa krunom i inicijalima N.I). Tome u prilog govore različiti međunarodni događaji (izložbe), onovremena filatelija, ali i heraldičko-veksilološki katalozi sa kraja 19. i početka 20. vijeka.

Zanimljivo je spomenuti činjenicu da na crvenoj državnoj zastavi, zvanično nikada nije apliciran državni grb Knjaževine Crne Gore (krunisani dvoglavi bijeli orao, sa lavom na prsima), već isključivo vladarski grb - krunisani dvoglavi orao, sa knjaževim inicijalima na umetnutom štitu i lavom u podnožju.

Nedavne spekulacije da je u publikaciji Siebmacher: Wappenbuch (1876) predstavljena takva zastava ne stoje, ponajprije zato što je ista predstavljena u heraldičkom kodu koji sugeriše da je zastava bila bijele boje, sa srebrnim grbom u sredini, i da je na umetnutom crveno-zelenom štitu, osim lava u prolazu, sadržala simbole koji asociraju na Ilirikum.

Nije isključeno da je ovakva zastava uistinu postojala, ali uzme li se u obzir da ne postoji nijedan domaći izvor koji svjedoči o njenom prisustvu na Cetinju, možemo pretpostaviti da se radilo ili o zaista rijetkoj i manje poznatoj zastavi, ili prekomjernoj improvizaciji nirnberškog grbopisca.

Nakon što je Crna Gora 1910. godine proglašena za kraljevinu, crvena zastava će 1912. godine izgubiti status alaj-barjaka cijele crnogorske vojske. Za novi alaj-barjak će biti određena trobojka, sa vladarskim grbom. Tako je crvena zastava svedena na rang bataljonske i brigadne zastave, i iz tog razloga je jako često bivala prisutna na fotografijama iz vremena Balkanskih ratova. Ona će isti status (vojne zastave nižeg reda) zadržati i u vrijeme djelovanja crnogorske vlade i vojske u egzilu.

Nakon nestanka Kraljevine Crne Gore, i formiranja Kraljevine SHS/Jugoslavije, ali i u vremenu socijalističke Jugoslavije, ta će zastava kao relikt crnogorskog knjaževstva, živjeti svoj život u muzejima. Ona će gotovo pa nestati iz opšte narodne svijesti, i primat će dobiti trobojka. Iz tog razloga je ona u kasnijim vremenima, neopravdano, označavana kao neautetnična i ‘’novotarija’’.

Prvi masovni događaj na kom će se pojaviti, nakon skoro 70 godina, biće sahrana kralja Nikole, kraljice Milene i princeza Vjere i Ksenije na Cetinju, 1989. godine (prilikom otvaranja grobnice crnogorskog kraljevskog para u San Remu, na kovčezima je pronađena crnogorska narodna trobojnica, većeg formata).

Međutim, na cetinjskoj sahrani, rekonstruisane verzije alaj-barjaka prekrivale su kovčege u kojima su se nalazile posljednja crnogorska kraljica i dvije crnogorske princeze, dok je kraljev kovčeg bio prekriven krstaš barjakom.

Crvena zastava je tako počela svoj novi život i postala neodvojivi dio političkih manifestacija Liberalnog saveza Crne Gore. Liberali su najčešće nosili crveni alaj-barjak sa bijelim dvoglavim orlom (rjeđe sa zlatnim). Tako je crvena zastava postala simbol suverenističkog pokreta 90-ih.

To ipak nije bilo dovoljno da ona bude prvi izbor, kada se početkom 2000-ih počelo razgovarati o novoj crnogorskoj državnoj zastavi.

Demokratska partija socijalista je tada bila odlučna da će zastava biti trobojka sa grbom Petrovića (cijeneći da predstavlja opšteprihvatljiv simbol za sve građane) i iz te partije je eksplicitno poručivano da im neće Socijaldemokratska partija nametati svoja rješenja i određivati nove državne simbole.

Postojeća državna zastava Crne Gore, crvena sa zlatnim dvoglavim orlom sa lavom na prsima i zlatnim obrubom, usvojena je 12. jula 2004. godine, a standardizovana 15. septembra iste godine.

Ona se koloristički razlikuje od izvornog alaj-barjaka jer, namjesto srebrnog, sadrži zlatni orao i zlatnu borduru. Ipak, bez ikakve dileme, ona svoje korijene legitimno crpi iz crnojevićke heraldičke tradicije, koja njeguje i zlatnog i srebrnog orla.

Treba reći da je tokom cjelokupnog postojanja Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, crnogorski dvoglavi orao na vladarskom ili državnom grbu uvijek bio bijeli (srebrni). Grb je rijetko izrađivan u zlatu (kao skupocjenom materijalu), za potrebe ukrašavanja određenih predmeta.

Jedini relevantni istorijski izvor koji govori o zlatnom grbu na zastavi je onaj iz oktobra 1912. godine, kada je novinar Joplin Morning Tribune-a na dvorcu na Kruševcu, gdje je živio princ Mirko, vidio zastavu (standartu) bijele boje, sa crvenom bordurom i dvoglavim zlatnim orlom. Nije isključeno da se radilo o ličnoj prinčevskoj standarti, koja nije preživjela vrijeme.

Ostaje dilema o tome kakvo značenje imaju određeni elementi aktuelne državne zastave, prevashodno njena bordura, koja je 2004. godine dodata najvjerovatnije prije svega zbog stilske razlike u odnosu na druge zastave sa dvoglavim orlom i crvenim poljem. Ipak, najjednostavnije objašnjenje je sadržano u podatku da su crveni alaj-barjaci imali bordure i u vrijeme vladavine knjaza/kralja Nikole. Da li se bordura na crnogorskoj knjaževskoj zastavi našla pod uticajem mletačkih ili osmanskih zastava, još uvijek je nerazjašnjeno.

Svi pokušaji delegitimizacije postojeće državne zastave su stoga neutemeljeni. To što ona ne predstavlja sasvim autentičnu rekonstrukciju alaj-barjaka iz vremena Petrovića-Njegoša je irelevantno, jer se oslanja na istorijski nespornu tradiciju crnojevićkog grba.

( Srdan Kosović )