Mi smo konji koji na leđima nose društvene elite

Sve vlasti zemalja bivše Jugoslavije, pa i sam svijet u kojem živimo, uvijek na svom početku obećavaju bolji život i bolje vrijeme, radost i udobnost, da bi kasnije upotrijebili i zloupotrijebili svoj položaj i ljude kojima vladaju, a koji na kraju završavaju kao otpad nekog novog čovječanstva.

Jedni se besramno izrabljuju i svojom sramotom, znojem i krvlju zabavljaju druge, one ljude koji su po nečemu iznad njih. U takvom vremenu i u takvim sistemima živimo, kaže reditelj Kokan Mladenović koji je upravo to alegorijski predstavio u svojoj novoj predstavi “Konji ubijaju, zar ne?” koju je postavio na scenu Gradskog pozorišta Podgorica.

Komad je nastao po novom tekstu Maje Pelević, a po motivima čuvenog djela “Konje ubijaju, zar ne?” Horasa Mekoja. Predstava donosi potpuno drugačije teatarsko iskustvo kakvo je Crnoj Gori trebalo, a u kojem će publika imati priliku da spozna i samu sebe. Mladenović nosi samo pozitivne utiske, a svoje impresije ansamblom sa kojim je radio više puta je istakao.

“Jedna od dragocjenih stvari u karijerama reditelja je kada se potpuno prepoznaju sa nekim ansamblom, a ansambl Gradskog pozorišta Podgorica je jedan od najsposobnijih ansambala sa kojima sam radio u karijeri i koje sam sreo godinama unazad, a to sam i njima rekao. Mi reditelji smo pozorišni nomadi i znamo na stotine ansambala širom regiona i Evrope. Ta vrsta talenta, kvaliteta, požrtvovanosti kakvu oni imaju rijetko se sreće. Ovim sjajnim ljudima fali bukvalno zgrada sa adekvatnim uslovima za rad i da onda bude kompletan ugođaj saradnje sa njima. Način na koji pristupaju poslu, ozbiljnost, analitičnost jeste nešto što je na vrhunskom evropskom nivou”, kazao je Mladenović nakon premijere komada u Podgorici, u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović”.

Glumačku ekipu komada čine: čuveni bosanskohercegovački glumac i direktor Kamernog teatra 55 iz Sarajeva Emir Hadžihafisbegović i Marija Đurić, Omar Bajramspahić, Vanja Jovićević, Goran Slavić, Jelena Simić, Dejan Đonović, Branka Femić Šćekić, Vukan Pejović, Katarina Krek i Željko Radunović.

Mladenović, čuveni pozorišni nomad, za “Vijesti” govori o predstavi, ali i društvu i vremenu o kojem predstava i govori, jer rijaliti šou nije samo program na nekom televizijskom kanalu, već svakodnevica državâ pored kojih i u kojima živimo.

Nosite pozitivne utiske nakon kompletnog procesa postavljanja komada “Konji ubijaju, zar ne?”. Svima je poznata priča Horasa Mekoja i kasniji film “Konje ubijaju, zar ne?”... Koliko ste se oslanjali na izvorno djelo i ima li ono uticaja na ovaj tekst i predstavu?

Nema, nikakvog. Naravno, svi su glumci čitali sjajni roman Horasa Mekoja i gledali film, ali ono što je dragocjenost ove interpretacije je to što smo mi sa direktorom Gradskog pozorišta Stevom Koprivicom i umjetničkim direktorom Dušanom Kovačevićem dogovorili da nas se ova tema jako tiče ali da moramo da je iznesemo i kažemo na jedan potpuno novi način primjeren našem dobu i okolnostima. Tako smo naručili komad od Maje Pelević koja je sjajna crnogorska spisateljica, višestruko nagrađivana, a koja je dala potpuno drugačiji autorski pristup samom romanu. Njen tekst je novonapisan, inspirisan čvorištima iz Mekojevog romana, a pravi mnogo jasniju metaforu o sloju “malih ljudi” u ovoj vrsti vremena. To nije više samo jedan obični rijaliti program u kojem se ljudi izduruju da bi preživjeli vrijeme, već jedna surova priča o našem dobu, o svijetu neoliberalnog fašizma koji djeluje glamurozno, zabavno, šareno... Kao i ove naše države, uostalom, nudi iluziju prosperiteta, demokratije, boljitka, a u stvari završite iskorišćeni, odbačeni i poniženi na kraju. To jeste jedan kompletan novi tekst koji je nama omogućio da mnogo radikalnije govorimo o našem dobu.

Oba teksta su aktuelna, a novi Maje Pelević pouzdano korespondira sa okolnostima u Crnoj Gori. Pored toga, predstava je alegorija života u 21. vijeku i u svemu tome učestvuje i publika. Može li se reći da se neki rijaliti program dešava i tokom izvođenja predstave, zapravo?

Pa da, ali za razliku od rijalitija na koji smo navikli i u kojima učestvuje društveni talog, na sramotu svih nas, tragedija ove vrste rijaliti programa u predstavi je što u njemu učestvuju neki obični ljudi, neki profesori, radnici bez posla, mornari bez posla, oficiri Vojske Crne Gore, ljudi koji ni na koji način ne bi smjeli da pripadaju tom programu da su zemlje u kojima živimo normalne. Međutim, taj odbačeni i uniženi društveni sloj prosto mora da se snalazi da preživi i upravo u tom podsticanju sebe samih bivaju primorani i da pokažu najgore od sebe...

Da li je bilo teško sve povezati sa Crnom Gorom i okolnostima ovdje? Iako čitav region čini jedan specifičan krug u kojem se funkcioniše po automatizmu, Crna Gora se hvali da je situacija drugačija...

Crna Gora radi apsolutno sve po stereotipima sukoba i političkih rascjepa. Šta god da se dešava kod nas, šta god da rade naše vlasti, koliko god da se mijenjaju, to je kod nas uvijek samo borba za puku borbu društvenih elita, a dno društvene piramide nikada ne vidi nikakav boljitak. Koja će vlast u Crnoj Gori postaviti veliki znak pitanja o tiraniji kapitala koja uništava svijet u kojem živimo? Hoće li neko ukinuti privilegije, vratit koncesije sebi - neće niko. Pitanje je samo ko će imati malo više socijalne osjetljivosti prema manjinskim i ostalim grupama da nešto tog viška kapitala kao milostinju daje ljudima. Mi živimo u zemlji gdje su sve političke partije i svi programi bukvalno sluge krupnog kapitala u svjetskim razmjerama.

Predstava donosi plesni rijaliti program “Nema stajanja. Nema odustajanja”... Koliko danas isti ti obični ljudi “plešu” zarad nečijeg interesa, zabave i po pravilima bogatog, takozvanog elitnog društvenog sloja, iako bi taj termin trebalo da upućuje na nešto drugo?

Mi jesmo konji koji nose na leđima te društvene elite. To nešto prebogatog svijeta i političkih elita poslušno nosimo na leđima tamo gdje nam se kaže. Nema pobune, nema radikalnog nepristajanja na sve to što nam je nametnuto - na svijet u kojem je ukinuta srednja klasa i u kojem postoji ta, već vulgarna, disproporcija na beskrajno siromašne i nevjerovatno bogate. To nije specifično samo za ove naše krajeve, čitav svijet je takav. Pored ostalog, i ova pandemija je pokazala tu sramotnu razliku među klasama, to da se neki bogate na nesreći drugih ljudi, a da postoje čitavi kontinenti kojima nije dostupna zdravstvena zaštita u pandemiji, samo zato što su siroti i tako dalje sa nizom primjera... Nadam se da će publika sa naše predstave uvijek izlaziti prepoznavši tu jezivu mašinu za izrabljivanje običnog čovjeka. A u kontekst u koji mi stavljamo publiku, u kontrastu te glamurozne večere, nasuprot onih koji sa druge strane pred vama pate, vjerujem da će postojati neka znatna nelagoda u tome što drugi ljudi rade.

Zašto ne pružamo otpor već pristajemo na ono što nas i pojedinačno i u kolektivu čini nezadovoljnima?

Prvo, zbog toga što smo kukavice i biramo svoje male lagodnosti. Ne bismo pobunom da ugrozimo to malo prostora, to maleno parče zemlje, koje imamo. Sa druge strane, u javnoj sferi ne postoji nijedna vodilja koja može to nešto da promijeni, ne postoji ideologija koja bi promijenila svijet. Posljednju revoluciju na svijetu je sprovela radnička klasa, proleterijar. Proleterijat, pak, više ne postoji, postoji prekarijat. Postoje jadni ljudi sa privremenim, povremenim i mizerno plaćenim poslovima koji opsjednuto čuvaju to malo koje mogu da dobiju. To nije osviješćena klasa koja bi mogla napraviti društveni prevrat, a druge klase ne postoje. Beskrajni sam pesimista na temu svijeta u kojem živimo i pravca u kojem on ide.

A kod nas na Balkanu stalno nas nešto vraća prošlosti... Radili ste nedavno i predstavu “Šindlerov lift” po romanu Darka Cvijetića, u Kamernom teatru 55 u Sarajevu. Taj roman i predstava bave se tematikom prošlosti koju često obrađujete kroz svoje komade...

“Šindlerov lift” smo izabrali prije svega jer je to bolno aktuelni roman. Paradoksalno je da nešto što je napisano 25 godina nakon rata u Bosni bude dnevna tema. To pokazuje kakva je ta zemlja i koliko su krivo srastale stvari nakon tog rata koji se desio. U Bosni djeca i dalje idu u podvojene škole, što je meni šokantno. Srbi, Hrvati, Bošnjaci idu u različite smjene, ulaze na različite ulaze, uče po različitim programima... Da stvar bude gora, uče sopstvene falsifikate istorije koji od njih direktno prave meso za buduće ratove. Čitava ta zemlja je uništena manipulacijom i nacionalizmom. Postoje te dvije moralne nakaze, Milorad Dodik i Bakir Izetbegović koji isključivo manipulišući nacionalizmom ostvaruju ogromnu ličnu dobit. Sve u svemu, kako to sjajni Marko Šelić Marčelo kaže u Šekspirovoj ”Buri” koju smo radili u Novom Sadu: “Mi nakon svega ne sklopimo mir, nego sklopimo nemir”. E pa u tom sklopljenom nemiru u Bosni i Hercegovini se iznova dešava naša predstava “Šindlerov lift” koja govori o pogromu Muslimana početkom 1992. godine, na početku rata u Prijedoru, a u stvari govori o gubitku ljudskosti, o tome šta smo spremni sve jedni drugima da uradimo. Kakve god ideologije da postoje, kakve god da su politike, ne ubija ideologija, uvijek na kraju čovjek ubije čovjeka. Vi ste na kraju taj koji mora da donese odluku da uzmete nož ili pritisnete neki okidač da ubijete drugog čovjeka. Taj trenutak u kojem čovjek prestaje da bude čovjek i biva spreman na tu vrstu zvjerstva, a komšije su u Crvenom soliteru u Prijedoru bile spremne da pobiju rođene komšije. Sama ta sintagma “rođene komšije” je prelijepa i znači nešto predivno u vremenu bivše Jugoslavije... A onda su te rođene komšije poklale one koji ne pripadaju njihovom narodu. E zato je meni taj masakr tako strašan i tako metaforičan. Kažem, sve što se dešava u Bosni ili na Balkanu i u kom pravcu sve to ide - čini ovu predstavu izuzetno aktuelnom...

Kako se izboriti sa tom prošlošću? Često govorimo o kulturi sjećanja koja nerijetko prelazi i u nekulturu, otežavanje ili omalovažavanje ličnog ili tuđeg sjećanja ili onog koje kao društvo pamtimo, gajimo... U svemu tome nekada prelazi i u kulturu zaborava...

Kod nas se dešava paradoksalna situacija, a to je da kulturu sjećanja promoviše nekultura vlasti, to jest oni koji su u vlasti vrlo vidno manipulišući našom sadašnjošću manipulišu i prošlošću ne bi li ostali takvi u budućnosti. U Srbiji, recimo, imate ratne zločince iz devedesetih godina koji sada vladaju. Oni sve ono što je bilo monstruozno u doba Slobodana Miloševića sada prikazuju kao društveno prihvatljivo, odjednom je taj sistem vrijednosti ponovo moguć jer ga predstavljaju isti ljudi. Prije desetak dana su na manifestaciji povodom dana antifašističke borbe, Dana pobjede 9. maja, u Narodnom pozorištu u Beogradu recitovani stihovi Dimitrija Ljotića i njegovog zbora koji su bili direktno nacistička vojna formacija. Prosto se sve da krivotvoriti iz pozicija aktuelne vlasti. Bilo bi divno da postoji kultura sjećanja koja je objektivna, ali način na koji se sjeća, način na koji se danas tretira genocid u Srebrenici ili način na koji se tretira progon našeg naroda u “Oluji” u Kninskoj krajini, pokazuje u kojoj mjeri mi nemamo utemeljenu istinu.

Da li je i koliko pozorište zapravo polazište i temelj svega što se dešava ili bi se moglo desiti u društvu, od promjene u jednom čovjeku pa o manipulacije? Uz to, politika je ušla i u sferu teatra i umjetnosti i nerijetko diriguje predstavama i repertoarom...

Pozorište može da bude pokretač društvenih promjena, ako je ono hrabro i samosvjesno, a paradoksalno - i ako ima podršku za to. Forma pozorišta kojima se mi bavimo su ta državna, dotjerana pozorišta. Šta naše vlasti misle o nama najbolje pokazuju budžeti za kulturu koji u svim našim zemljama počinju sa nulom. Kada vam neko kaže da ste vi za njega nula onda vam je jasno šta o vama misli i nema potrebe da budete u bilo kakvim dobrim odnosima sa njim. Pozorište treba da radikalizuje svoj protest protiv svih oblika vlasti koje ga ponižavaju. Mislim na sve vlasti koje ne umiju da prepoznaju značaj obrazovanja i kulture za budućnost svojih naroda treba najuriti odmah i tražiti neke druge. Evo, koliko sam ja upoznat, nova crnogorska vlast je usmjerena samo na to da ne poveća budžet za kulturu, da ne postave sjajnog ministra kulture, već da spoje resor kulture sa nekoliko drugih resora što pokazuje jedno amatersko nepoznavanje značaja kulture. Ja nemam nikakvog razloga da nekog poštujem i volim, osim da gledam šta taj neko radi za ono čime se mi bavimo i za svijet u kojem živimo. Ako je neko tolika neznalica, onda nema potrebe da ima, makar, to moje poštovanje. Isto tako, ovi fantastični ljudi iz ansambla, koji su najdivniji profesionalci sa kojima sam ikada radio, rade u neuslovima. Zgrada Gradskog pozorišta nije završena i niko ne zna kada će biti. Ali zato sumanuti projekti koji koštaju deset puta više se uveliko najavljuju i realizuju. Prosto, u jednom trenutku pozorište mora da kaže “Dosta!” i ja se nadam da se taj trenutak približava.

Napravite ljudima pozorište. Vi ćete svakako otići sa vlasti, a pozorište će ostati

I sami ste više sputa spomenuli tu nepostojeću zgradu Gradskog pozorišta. Unazad godinama Gradsko pozorište funkcioniše tako što se od premijere do premijere očekuje ta zgrada za kojom svi vape. Koliko to beskućništvo otežava i glumcima i pozorišnoj kući, kako se ta zavisnost od druge institucije ogleda u repertoaru?

Teško da ćete vi naći u regionu ansambl koji bi pristao ili koji je pristao da radi u uslovima u kojima radi Gradsko pozorište u Podgorici, a pogotovo da radi važne i komplikovane stvari kao što je to i ova predstava. Predivni su bili ljudi iz Gimnazije “Slobodan Škerović” koji su nam dozvolili da probe realizujemo i u njihovoj svečanoj sali. Dali su nam oni maksimum uslova kojima i sami raspolažu, ali to je daleko od toga što je potrebno za ozbiljan pozorišni proces. Usklađivanje termina u KIC-u “Budo Tomović” je pakao svoje vrste. Potpuno razumijem da i ta kuća mora da funkcioniše sa svojim repertoarom, promovišući i muzičke programe, likovne programe, literarne večeri i ostalo - i divno je da to postoji, ali kontinuitet u procesu rada na jednoj predstavi sve to čini gotovo nemogućim. Sve u svemu, mislim da gorući problem Crne Gore ne bi smio da bude da li je poziciona opozicija ili opoziciona pozicija u pravu, već napravite ljudima pozorište. Vi ćete svakako otići sa vlasti, a pozorište će ostati.

( Jelena Kontić )