Šćepo

U Beogradu je, onomad, u devedesettrećoj godini, umro Stevan Šćepo Labudović, dugogodišnji snimatelj „Filmskih novosti“.

Sin uglednog beranskog knjižara, Milutina Labudovića, fotografiju je zavolio još kao gimnazijalac, u rodnim Beranama. Često je bježao s časova i odlazio u malu fotografsku radnju Hamda Hadrovića. Tu je stekao prva znanja o fotografiji; napušta sedmi razred gimnazije i upisuje se u srednju filmsku školu.

Kao dopisnik iz Slovenije, Labudović dobija zadatak da u Trstu snimi film o zonama A i B. To je bio njegov prvi odlazak u inostranstvo. Pravi odličan fim o životu u emigrantskom logoru. Neprimijećeno je ušao, ali biva uhvaćen. Dovijao se na razne načine kako da se izvuče. Obratio se lično komandantu logora, Brešanu i rekao mu: „Ja ne bih bio novinar kad ne bih snimio ono što nije dozvoljeno za snimanje!“ Brešan je naredio da ga puste.

- Poslije ovog događaja hitno sam pozvan u Beograd - pričao mi je Stevan Šćepo Labudović. - Uplašio sam se; nijesam znao zašto me zovu. Ali, po dolasku u Beograd dobio sam priznanja za snimljeni film i još više od toga; saopštili su mi da ću pratiti Tita na predstojećem putovanju u Indiju i Burmu...

A onda, Bombaj, Kalkuta... Rangun; kolona vozila prolazi kroz gust špalir. Razdragana masa kliče Titu. Labudović s kamerom trči pored kola; iscrpljen, gotovo bez snage. Odjednom, iz mase neko viknu: „Šćepo!“

- Okrenuh se, bila je to supruga našeg diplomate u Burmi, Beranca, Lada Mališića - sjeća se Labudović. - Ne možeš vjerovati koliko mi je, onako umornom i iscrpljenom, dao poleta taj glas, daleko od moje domovine...

"Put mira“ koji je Labudović zajedno s kolegom Draganom Mitrovićem tom prilikom snimio, doživio je veliki uspjeh. Među mnogim nagradama, film je dobio i priznanje indijske vlade.

Posebno poglavlje Labudovićevog rada predstavlja Alžir, u kome je 1959, inspirisan borbom alžirskog naroda, dobrovoljno proveo devet mjeseci.

- Nijesam znao - kaže Šćepo - kako je strašno biti žedan. Jednog dana prepješačili smo preko sedamdeset kilometara; jezik je počeo da mi otiječe. Zatim se raspukao kao hrastova kora. Naišli smo na malo udubljenje, trag od neke životinje, u jednom blatštu. Nije bilo vode, ali je tu zemlja bila vlažna, pa smo je lizali...

Francuski avioni su raketama tukli alžirska mitraljeska gnijezda. Šćepo je izišao iz žbuna u kome se za trenutak sklonio. Svuda oko njega ležali su mrtvi alžirski vojnici.

- Uzeo sam kameru i potpuno nezaštićen počeo da snimam. Odjednom, ugledao sam francuski avion koji se ustremio pravo na mene. Pomislih: ovo su moji posljednji trenuci, ovo je posljednji kadar koji ću snimiti - priča Šćepo. - Pritisnuo sam kameru očekujući mitraljeski rafal iz aviona, koji je u brišućem letu proletio iznad moje glave. Osjetio sam miris sagorjelog benzina. Jasno sam vidio pilota. Nije pucao.

Odahnuo sam. Ali avaj! Avion je napravio krug i uputio se opet prema meni. Pomislio sam da je francuski pilot želio da se poigra sa mnom, produžujući mi život za koji trenutak i da će ovog puta sigurno pucati. Držao sam kameru, očekujući smrt. Međutim, avion je opet proletio iznad mene i više se nije pojavljivao. Ni danas mi nije jasno zašto francuski pilot nije pucao!? Da li ga je fascinirala moja drskost, hrabrost? Ne znam. Pisaću listu „Pari mač“ da mi se, ukoliko je živ, javi ovaj pilot. Baš me interesuje zašto nije pucao...

Sretao sam se sa Šćepom često; posebno u vrijeme kad sam bio član Savjeta „Filmskih novosti“. Rado se sjećao susreta s Kenedijem. Zahvaljujući slučajnosti, uspio je da snimi scenu kakva do tada nije zabilježena u Vašingtonu. Poslije zvaničnih razgovora Tita i Kenedija, pred Bijelu kuću trebalo je da sleti helikopter za Tita. Međutim, malo je zakasnio. Kenedi se vratio da Titu pravi društvo.

Kada sam u parku Bijele kuće primijetio dva predsjednika, jurnuo sam s kamerom prema njima pozivajući kolegu Dragana Mitrovića da i on krene. Mitrović je malo oklijevao, plašeći se tajnih agenata i policije, jer je dio oficijelne posjete, koji je dozvoljen za snimanje i štampu, bio završen - kaže Šćepo. - Vidjevši da ja trčim i Mitrović je potrčao. Kada nas je Tito primijetio, rekao je: „O, baš dobro što ste došli!“ Dvije kamere su počele da rade; Mitrović u pravcu Tita, ja u pravcu Kenedija. U jednom trenutku predsjednik Kenedi me upitao da li radim za televiziju ili za film? Odgovorio sam da snimam i za televiziju i za film. Tada se Kenedi obratio svom malom sinu: „Džone, gledaj u kameru!“ Dječaka je više interesovao helikopter koji je baš u tom trenutku slijetao. A mala Karolina pozirala je pred kamerama kao prava glumica...

Po dolasku u Njujork, Tito je odsjeo u hotelu „Valdorf astorija“. Ispred hotela demonstrirala je grupa četničkih i ustaških emigranata. Prilikom izlaska iz vidokruga kamere, demonstranti su ostavljali jedne parole i uzimali druge. Tako se sticao utisak da je u pitanju nepregledna masa.

- Želeći da registrijem ovaj falsifikat, uputio sam s kamerom prema njima - sjeća se Šćepo. - Demonstranti su povikali: „Evo ga jugoslovenski detektiv!“ Udarali me, istrgli i razbili kameru. Čitav događaj snimale su američke kamere tako da je sve emitovano na američkoj televiziji. Sjutradan, u foajeu „Valdorf astorije“, Koča Popović mi je rekao: "Bravo, Labude, časno si branio interese Jugoslavije“. U zamjenu za razbijenu kameru, dobio sam od Kabineta novu, automatsku. Automatsku, valjda zato što sam Crnogorac!

Autor je novinar i pisac

( Slobodan Vuković )