Podjednak start

Vijeće staraca“, Privredna komora Crne Gore (PK CG) nedavno je održalo konferenciju, na kojoj se čula opravdana kritika rada Evropske komisije. Izabrano advokatisanje za Vladu Crne Gore/aktuelnu politiku ne bi trebalo da je cilj privrednih sakupljanja.

Zato ne iznenađuje da je predlog Zakona o PK CG (izvor: http://www.privrednakomora.me/sites/pkcg.org/files/multimedia/pages/files/2012/09/prijedlog_zakona_o_pkcg.pdf ), koji su zatajno skockali sa malim brojem poslanika/ca vladajuće partije, odraz nekvalitetne ambicije da se umanji važnost ostalih poslovnih udruženja. Kao što je i jasni pokazatelj potrebe da se opredijele da politički uškope potrebnu kritičnost prema radu javne administracije, iako je Crna Gora zemlja u razvoju, koja bez zdravorazumske kritičke participacije privrednika u unapređenju sistema ne može ići naprijed.

Taj potrebni sistemski iskorak prema modernosti, predlog navedenog zakona ukida za privredni sistem Crne Gore. Najjednostavnije kopanje zakonskih rješenja Srbije i Hrvatske otkriva nedvojbenu strukovnu nemoralnost da predmetni tekst bude pripreman i/ili predlagan od strane “vijeća staraca“. Zašto?

Srpsko rješenje je diplomatska verzija za političke zaštite. Zakonska primjena je startovala početkom ove godine. Predstavlja razrađenu verziju regulative o privrednim komorama, ali se nije pobjeglo od centralizacije i selektivnosti prema onima za koje se zna da će biti zaleđina, tetošuća, politici.

Međutim, prije svega ovdje treba ispitati hrvatsko rješenje. Zakon je iz 1991. Propisuje političku centralističku selektivnost Gospodarske komore Hrvatske. Ukupnim tekstom vrišti o privredničkoj servilnosti, po modelu “samoubijenog komuniste presvučenog u fašistu, a što se moderno zove neoliberalni demokrata, sa sve odijelom generalissimus-a“. Ali, to je ono užasno vrijeme, ondašnjeg rasta tuđmanizacije u susjedstvu.

Naš tekući predlog članom 8 je zaresavio član 2 iz hrvatskog zakona (slična, ali ne tako eksplicitna norma, je i u srpskom zakonu): nakon upisa u Privredni registar automatikom se postaje član komore, bez samostalne poslovne odluke, što potom obavezuje privrednike da plaćaju članarine/doprinose nametnuto izabranoj komori.

Čemu baš ovakva CG zagledanost u prošlost?

Prvo, ljubomorno se izbjegla istaći norma u naslovu: “privredne komore“ (što jeste uradio srpski zakon). “Singularitet” je norma rječitija od bilo kakvog argumenta, kao onda u “zvjezdanim stazama“; singularitet čije je drugo ime centralizovani totalitarizam.

Drugo, u borbi za potunjenost navedeni predlog zakona ide čak dalje u ponor. Član 6 predloga u citatu glasi: “Privredna komora je institucionalni partner Vladi Crne Gore (u daljem tekstu: Vlada), sarađuje sa Skupštinom Crne Gore (u daljem tekstu: Skupština), organima državne uprave i lokalne samouprave.“

Jedna rečenica koja nesumnjivo govori o zakržljalosti vizije i zarobljenosti u poslušništvu; dokazuje da nije regulatorni indikator unapređenja okvira poslovnih udruženja / asocijacija / komora / alijansi, čiji je posao da služe privredi. Mada se partnerstvo dokazuje konkretnim činjenjima na terenu, među privrednicima i njihovim poslovnim stremljenjima, propisano je radi puke zamaskiranosti poništavanja drugačijeg, boljeg, naprednijeg, korisnijeg.

Članom 6 predloga zakona “vijeće staraca” je samoizabralo da bude institucionalni partner Vlade/Skupštine (prevedeno vladajuće politike), što je suštinska kulisa da se privrednici “nagovore” da potunjeno slušaju kada im se bez plana, najave i regulatorne predvidvosti uzima iz razvojnih budžeta. Kako su takvim predlogom skrajnuli fokus sa privrednih kretanja, a odlučili da prodube kulturu netalasanja, odnosno jačanje kulture čojkanja, serdarisanja i vojvodanja u prazno, što u krajnjem osnažuje nerazvoj i nevladavinu prava u ekonomiji, “vijeću staraca” nije mjesto u poslovnom udruženju.

Da, tačno je. PK CG njedri najjače prakse menadžmenta iz perioda komunizma i perioda nakon raspada komunizma. Tu nam čak ni gostujuće ino-“jajare“, većinom neposvećene kvalitetnom prenosu “know how-a”, mogu zavidjeti. Uz uslov da možda pokušaju da istraže kako se nekada ponegdje uspješno radilo, a da to nije bilo mađioničarstvo targetima i manipulacija indikatorima, odnosno njihova nenaučna udaljenost od klijenata.

Međutim, nikada se iz PK CG nisu sistemski pozabavili “crnom listom“ poreskih dužnika. Tamo su kompanije-članice, trodecenijske ikone neposlovnosti, koje su crnogorsku ekonomiju koštale i koštaju značajnih novčanih i ekonomskih vrijednosti, okamenjujući je u kafanokratiji, toj konkretnoj, neupitnoj zaostavštini nerada administracije “vijeća staraca“ do sada. Znali su da se odluke ne donose sa njima/uz njih, i to im je bilo sasvim dobro.

Savremeni trendovi poslovnih organizovanja nisu daleki od politike, uz uslov strogosti razmjene mišljenja u pozadini/van javnosti. Uvijek će se privrednici i političari sastajati da iznalaze modele da se zna kako dalje u ekonomskom razvoju zajednice. Ali, i u ovo vrijeme štetočinskog nepotističkog trumpovanja, privrednici ne dozvoljavaju da budu vezani uz politiku, slijepo i bez računice, odnosno sa računicom CG privrednika, koja je zbog nestrateških doprinosa “vijeća staraca” završavala u negativnom predznaku.

Stoga je regulativa u vezi privrednih udruženja po pravilu visoko liberalizovana. Ako ima desetak privrednika da žele da formiraju udruženje i da plaćaju članarinu, onda je to dobro za privredni sistem. Jača se konkurencija, jačaju se kompetitivnosti, a time se energija u sistemu iz apatične predanosti poltronstvu uvodi u kreativnu uznemirenost da se postigne nešto što je dalje od burazerstva u nelegalnosti.

Zato se na kraju ne može pobjeći od pitanja: šta je konkretan argument nedemokratičnog pristupa u predlozima oko poslovnog udruživanja u Crnoj Gori danas, osim mastodontske bojazni da se ne mogu zaštiti uhljebljenja i odbraniti političke odluke?

Mastodonti bjehu evolucijom pobrisani mamuti, čija skeletska ljepota kljova nas naučno uči kako čovjek, uz razum i volju, može i treba da uradi više, i da održivo nastavi dalje. Iz predloga zakona o PK CG učimo da se nastavlja sa ukidanjem konkurencije, one tržišne komponente koja zastupanje interesa privrede zemlje putem dokazanih poteza tržišno pretvara u proaktivno partnerstvo javnoj administraciji.

Zato selektivnost odglumljene ekskluzivnosti, koja se vezuje za virenje iza politike, nije dostojno mjesto poslovnom organizovanju. Tako se ne dostiže institucionalno partnerstvo, već se banalizacijom forme, nastavlja da uneređuje suština u sistemu, a to nije napredak/rezultat/benefit/ nasljedstvo za budućnost.

Od tekovina jakih komunističkih privrednih tehnokrata nije ostalo ništa u CG. To čak ni Privredna komora postojano ne čuva, a trebalo bi. Kako ništa nisu uradili da tu jedinstvenu bazu pridruže kulturnoj baštini zemlje, odnosno nisu bili/nisu uz svoje najbolje, nema razloga da im se može povjerovati da su uz budući ekonomski razvoj Crne Gore.

Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka

( Mila Kasalica )