Zbunjen

"Ministar Mitrović ostaje ministar, bio je previše zbunjen i dao izjave kojima se smanjuje rejting vladi”, kazao je premijer Krivokapić, povodom nedavnog TV gostovanja svog ministra kod Petra Komnenića. Neko će reći - obična rečenica, pokušaj izvlačenja iz neugodne teme, ali, vjerujem da ova rečenica sadrži mnogo više nego što bi se reklo na prvi pogled. A valjda je to definicija jezgrovitog izraza.

Meni, zapravo, ministar Mitrović nije djelovao zbunjeno, već prije - sasvim nedostojno mjesta koje obnaša. A tu ima razlike, iako premijer neće da je vidi.

Opet, nije nelogično da neko ko se našao na mjestu koje mu ne pripada iz klasičnih raloga (znanje, umijeće, integritet), djeluje konfuzno. Kako bi drugačije djelovao? Ali, ostaje utisak da ova vrsta premijerove odbrane (nemoj me više branit, rekli bi Podgoričani) potvrđuje da je vlada pravljena bezlijeka impresionistički. Što će reći - bez jasne djelatne konture.

U principu, čovjek je najtemeljnije zbunjen pred onim što mu je nejasno. Iz te “nejasnosti” rađaju se filozofija, umjetnost i nauka, ali, prije svega - zbunjenost. Onaj veličanstveni stih A. B. Šimića - “Pjesnici su čuđenje u svijetu”, u Crnoj Gori, danas, mogao bi da glasi, jednako istinito, i ovako: “Ministri su zbunjenost u medijima”.

Opet, ima zbunjenosti i zbunjenosti. Od koje je vrste ova koja naporno dominira crnogorskom javnom scenom ovih dana? Je li zbunjenost pred metafizičkim pitanjima, ili pak, obična, svakodnevna konfuzija, nije lako dokučiti.

I ko je (sve) zbunjen ovdje?

Zapravo, svi okolo djeluju manje zbunjeni od samog premijera.

Premijer izgleda katkad kao ikona zbunjenosti. Samo što u njegovom slučaju ovo “ikona” ne treba čitati metaforično.

Kao premijer u patrijaršiji mogao bi postati izraz sinoniman onome o spasiteljkama Rima u magli. Mjera zbunjenosti: otišao je od Beograda da prenese pozdrave “vjernog naroda” kao da je golub pismonoša a ne premijer. Tamo su mislili da dolazi da nešto potpiše...

Tonovi zbunjenosti, izgleda, nisu samo privilegija trenutne vlasti. Opozicija je takođe vrlo neotporna na taj virus.

“Beščašće kad mu vrijeme nije”, veli Veljović, sjećate se lika, Bob Rok koji je svojevremeno magistrirao, nekadašnji ministar i šef policije, sada savjetnik. Koliko sam shvatio, to je naslov njegovog autorskog teksta u kome pokušava pomoći čitaocima da shvate aktuelne izazove pred Crnom Gorom.

Pravo pitanje za autora je - a kada je vrijeme za beščašće? Jer ovaj iskaz (kad mu vrijeme nije) koristi se za vremenske nepogode (grmljavinu, snijeg, kišu…), stvari na koje ne možemo uticati i koje su dio prirodnih ciklusa koji, na koncu, čine naš život. Parafrazirati ovu vrstu iskaza sa “beščašćem”, zapravo znači dati beščašću status prirodne pojave. A to nije tako. Beščašće je uvijek samo to - beščašće, i ne postoje nikakvi metafizički ili fizički razlozi koji ga opravdavaju. Drugim riječima, a nekadašnji ministar i prvi policajac bi to morao znati, beščašću nikada nije vrijeme. Ili, pak, neko misli da jeste… Ali, samo kada smo mi na vlasti, kada posjedujemo razlog iznad svih razloga (“odbrana države”), onda je nama (ali, samo nama koji smo na pravoj strani) beščašće - dozvoljeno. Podtekst je, zapravo, kristalno jasan. Gotovo da bi se moglo reći da je priroda jezika učinila magistra neočekivano iskrenim. Pravo na beščašće, to je izgleda ključna politička borba…

Zbunjeni premijer, zbunjeni ministri, zbunjena opozicija… Ne može to na dobro izaći.

Zbunjujuća smjena (sa nejasnom pozadinom) jednog zdravstvenog radnika pokazuje da i u toj zbunjenosti nove vlasti ima sistema. I previše. Ipak, gotovo jednoglasna reakcija građana koji su stali u odbranu doktora pokazuje da nisu baš svi - zbunjeni.

( Balša Brković )