Žene bolje stare negoli muškarci

Knjiga „Nevidljiva žena i druge priče“ Slavenke Drakulić otvoreno, emotivno i upečatljivo govori o najvećem tabuu današnjice - starenju. Neminovni proces koji pogađa svakog od nas ne oprašta se lako, a u društvu koje priznaje samo vječitu mladost stari ljudi postaju nevidljivi i suvišni. Problematizujući teme kao što su odnos roditelja i djece, zaboravnost, gubitak partnera ili bolest, ova zbirka priča govori o starenju autentično i bez uljepšavanja. Šesnaest vrhunskih priča Slavenke Drakulić, istoveremeno potresne i humorne navode čitaoce da se zapitaju kako se odnose prema sebi i svojim najbližima. Knjigu „Nevidljiva žena i druge priče“ Slavenke Drakulić nedavno je objavila „Laguna“.

Slavenka Drakulić, novinarka i spisateljica, rođena je u Rijeci 1949. Objavljuje knjige na hrvatskom i engleskom, a neke su prevedene na više od dvadeset jezika. U izdanju američke izdavačke kuće Penguin izašlo joj je šest naslova. U publicističkim knjigama uglavnom se bavi svakodnevicom u socijalizmu, a poslije 1989. i ratom. Njena prva publicistička knjiga „Smrtni grijesi feminizma“ (1984) jedan je od prvih priloga o feminizmu u bivšoj Jugoslaviji. Uslijedile su: „Kako smo preživjeli“, „Cafe Europa“, „Oni ne bi ni mrava zgazili“, „Tijelo njenog tijela“ i „Basne o komunizmu“.

U književnim djelima Slavenka Drakulić okrenuta je ženskom tijelu, bolesti i traumi, propitujući i živote kreativnih žena koje su živjele s poznatim umjetnicima. Objavila je romane „Hologrami straha“, „Mramorna koža“, „Kao da me nema“, „Božanska glad“, „Frida ili o boli“, „Optužena“, „Dora i Minotaur“ i „Mileva Einstein, teorija tuge“. Živi na relaciji Hrvatska-Švedska. Objavljuje članke, kolumne i političke komentare u novinama i časopisima The Nation, The New Republic, The New York Times Magazine, The New York Review of Books, Suddeutsche Zeitung, Internazionale, Dagens Nyheter, The Guardian i Eurozine.

Jesu li potrebne zrele godine da bi se napisala knjiga „Nevidljiva žena i druge priče“? Šta je konkretno u vašem slučaju bio okidač za pisanje ovih priča?

- Ako želim biti dosljedna svome uvjerenju da je za pisanje važnija mašta od doživljaja, moram na ovo pitanje odgovoriti da godine nisu najvažnije. I stvarno mislim da nisu, makar iskustvo - kao i u svakom drugom slučaju - može dobro doći. Naime, svaki čovjek ima neko iskustvo odnosno doživljaj vrijedan priče, samo što to nije u stanju izraziti. Talent i mašta su u tom smislu za pisca bitniji od iskustva.

Meni su, više od mojih godina, motivacija bile priče koje sam čula u doktorskim ordinacijama, kod frizerke, od prijateljica i poznanika koji su već u godinama... U jednom času sam ih počela pažljivije slušati, to je sve.

Mladost kao da poriče starost i starenje. Zašto uopšte vlada takvo ubjeđenje?

- Mlade ljude starci uopće ne zanimaju, ne pokazuju ni najmanje poštovanja niti želje da pomognu - kao na primjer ustupanje stolice u čekaonici ili autobusu. Ne uče to više ni u školi ni kod kuće. A i zašto bi kad je suvremena kultura usmjerena mladima i vrijednostima kao što su brzina i efikasnost a iznad svega - konzumerizam. Eto, stariji su dobri jedino ako su dobri potrošači! Što se toga tiče, postoje cijele industrije za starije u kojoj se nudi prehrana, vitamini, kozmetika za održavanje izgleda i mladosti, putovanja, razne aktivnosti za starije osobe, vježbanje, joga… Poruka je da možeš biti star ali ne smiješ izgledati tako. Baš kao da je sramota biti star.

Doživljavaju li muškarci i žene starost na isti način? I kako se vaše junakinje nose sa tom, hajde da kažemo prirodnom pojavom?

- Ja se u ovoj knjizi bavim ženskim doživljajem starosti odnosno ne ulazim u mušku psihologiju starenja. Međutim, istraživanja pokazuju da se muškarci teže nose s odlaskom u penziju i gubitkom društvenog statusa. Nije ni čudo, kako možeš biti važan i cijenjen s minimalnom penzijom? Od dominirajuće pozicije u obitelji i društvu - postaneš teret obitelji i društvu. Teško je doživjeti ovu promjenu bez posljedica.

Žene bolje stare negoli muškarci. Zahvaljujući tome da u životu uvijek imaju nekoliko funkcija, recimo brinu za domaćinstvo i djecu, zatim i unuke, često i za starije članove obitelji, odlazak u mirovinu ih zapravo rasterećuje. Imaju više vremena za sebe, za kulturne aktivnosti jer kultura počiva na ženama. Možda je to jedan od razloga zašto žene žive duže od muškaraca?

Likove knjige „Nevidljiva žena i druge priče“ upoznajemo u svakodnevnim situacijama, kao što su odlazak kod ljekara, šetnja, kupovina odjeće i u tim situacijama dolazi do izražaja njihov inferioran društveni položaj. U današnje vrijeme starost, o kojoj vi pišete je postala društveno neprihvatljiva. Čini se da su to teme o kojima je zabranjeno govoriti?

- Ne bih rekla, o starosti se piše ali više u smislu nedostatka društvene brige: male penzije, nedostatak domova u općinskom ili županijskom vlasništvu čija je cijena pristupačnija od privatnih i slično. O psihologiji starenja i starosti se malo piše, a stariji često pate od usamljenosti pogotovo ako nemaju djece, prijatelja, bliskih rođaka. U starosti u jednom trenutku postaješ nesiguran, fizički i psihološki nesiguran. Nitko te ne želi slušati, nemaš zapravo s kim popričati, kome se potužiti pa nije čudo da se osjećaš nevidljivo i otpisano.

Starenje je povezano sa strahovima, demencijom, nevidljivošću u društvu, s nemoći i predajom. Ima li starost dobrih strana?

- Tema moje knjige zapravo je fragilnost starosti, prihička i fizička. Najgori aspekt te životne dobi je sužavanje horizonta u svakom smislu, kao i postepeni gubitak identiteta koji je često povezan sa staračkom demencijom i bolestima koje uzrokuju gubitak pamćenja. Naravno da ima i dobrih strana, imate više vremena, možete se posvetiti obitelji, unucima, hobijima. No puno toga ovisi o zdravlju i imovnom stanju prije svega. Zdravi i imućni mogu putovati. Oni intelektualnih zanimanja i dalje mogu čitati, pisati... umjetnici također drugačije osjećaju starost od većine ljudi tih godina.

Kroz knjigu „Nevidljiva žena i druge priče“ se provlači odnos prema majci i suočavanje sa njenim starenjem koje potomci teško prihvataju. Čini se da se starost majke, poslije sopstvene, najteže podnosi?

- Više ne živimo kao nekada na selu, u istoj kući živjele su po tri - četiri generacije zajedno.

Preseljenjem u grad i u male stanove sve se promijenilo. U dvosobnom stanu nema više mjesta za stare roditelje. Kuda s njima kad više ne mogu živjeti sami? Postavlja se pitanje zbrinjavanja u domu ali u patrijarhalnom društvu to nije baš uobičajeno, ljudi često osjećaju grižnju savjesti.

Pogotovo ako se radi o teško bolesnom roditelju za kojeg se ne možete više brinuti. Ženama je možda teže suočiti se sa tom situacijom kad se radi o majci jer su se u životu oslanjale na njih, pomagale su im oko djece i brinule se za kućanstvo a sada ih treba smjestiti u instituciju. To zna biti emocionalno jako teška situacija. Uvijek se sjetim dramatičnih opisa Annie Ernaux, francuske spisateljica koja u knjizi „Je ne suis pas sortie de ma nuit“ piše o posjetama staračkom domu majci oboljeloj od Alzheimera. Moja je majka sama odlučila da će živjeti u domu u blizini mjesta odakle je rodom. Provela je tamo zadovoljnih sedam godina.

Kažete za sebe da ste srećni što ste mogli da ostarite. Znači li to da volite vašu starost i da ste joj pravilno pristupili?

- Cijelog života borim se sa teškom bolešću bubrega, tako da mogu reći da sam imala sreću da s presađenim bubregom dočekam svoje godine - uskoro ću napuniti sedamdeset i drugu. U mom je slučaju starenje poput dobitka na lutriji! Samo što sam umjesto novca dobila nešto puno dragocjenije, vrijeme. Možda mi je upravo teška bolest psihološki omogućila da uopće pristupim ovoj temi.

U vašim ranijim knjigama bavili ste se ženskim tijelom, iskustvom boli, boli u umjetnosti. Međutim u ovim temama nije bilo starosti i odnosa prema starosti. Zašto je ta tema često bivala zaobiđena kod pisaca?

- Teško je reći zašto je neka tema više ili manje prisutna u književnosti. Dok sam istraživala, primjetila sam da o starenju više pišu muškarci i to me zaintrigiralo. Žene kao da se više ustežu, čak i u autobiografijama. Možda zbog opće atmosfere negiranja i straha od starenja? Pa ni feministička literatura ne obiluje opisima ili analizama te životne dobi. Žene, ustanovila sam, o starost i pišu indirektno, često kroz opise bolesti koje proživljavaju likovi iz romana. Kao da je tako lakše izraziti emocije vezane uz starenje.

Zanimljiv mi je i Vaš posljednji roman „Optužena“ u kome opisujete tabu-temu emocionalno i fizičko zlostavljanje djece i šta se sve iz toga potom desi. I ovaj roman svjedoči da veliki dio ljudske patnje potiče iz porodice i od bližnjeg.... Jesam li u pravu?

- Dopustite da vas ispravim, moj posljednji roman je „Mileva Einstein, teorija boli“ iz 2016. „Optužena“ je roman objavljen ranije, 2012. godine. Ali imate pravo, u njemu se bavim tabuom majke koja zlostavlja dijete. U našoj su kulturi majke nedodirljive, o zlostavljanju se malo piše i zbog toga je teško povjerovati da takve majke uopće postoje. O nasilju u porodici i koliki je to problem saznajemo rijetko, u pravilu samo kada slučaj dođe do medija, recimo kada čovjek baci svoje četvoro djece s balkona ili majka na smrt premlati trogodišnju kćer, kao što se to nedavno dogodilo u Hrvatskoj. Stručnjaci koji se dnevno susreću s tim fenomenom kao što su psiholozi i socijalni radnici, mogli bi o tome puno više reći.

U Vaša tri romana „Frida ili o boli“, „Dora i Minotaur“ i „Mileva Einstein, teorija tuge“ junakinje su tri izuzetne žene (Frida Kalo, Dora Mar i Mileva Marić) koje su bile u vezi sa dominantnim muškarcima i zbog njih su propatile. Šta je još zajedničko tim romanima i kako su primljeni od strane čitalaca?

- Sva tri romana bave se odnosom para u kojem su oboje kreativni, ali jedna osoba dominira. Zašto? Da li samo zbog toga jer je muškarac ili su presudne i druge okolnosti kao što je odnos društva prema emancipaciji žena, na primjer? Ove tri žene su vrlo različite. Frida Kahlo je naizgled najslabija jer se čitavog života bori s bolešću. Međutim ona je zapravo jaka i ustrajna, slikarica koja ne odustaje od slikanja pa čak i kada, sva polomljena, mjesecima mora ležati u krevetu. Dora Maar je puno nesigurnija u sebe i, pod utjecajem Picassa, prestaje se baviti fotografijom. A Milevin slučaj je splet nesretnih okolnosti koje su joj uništile karijeru iako je bila izuzetno talentirana fizičarka i matematičarka. Moj je utisak da su čitateljice jako lijepo primile ove romane gdje god su objavljeni i da su se, barem u nekom dijelu, mogle poistovjetiti s likovima u romanu.

Živimo u vremenu pandemije. Vi ste imali sreću da se oporavite od virusa. Kakva su vaša lična iskustva?

- Korona je teška bolest i godinu dana nakon što sam je preboljela, još uvijek se nisam sasvim oporavila. Neshvatljivo mi je da ljudi svojevoljno riskiraju svoj život i ne boje se za svoje najbliže kad se odbijaju cijepiti jer ne vjeruju znanosti, već kojekakvim predrasudama i teorijama zavjere.

Kovid je promijenio ljudsku komunikaciju. A koliko se promijenio naš svijet i mi sami pod pandemijom? A kako se odrazio na književnost, pisce i pisanje?

- Ljudi su nevjerojatno prilagodljiva bića i nema tih okolnosti na koje se neće naučiti. Naravno, neke su se stvari već promijenile kao način komuniciranja, rad od kuće, izostanak putovanja i slično. Ne bih se usudila predviđati, ali meni se čini da ćemo se najvećim dijelom ipak vratiti navikama i običajima od prije ove pandemije. I što je još gore, nisam sigurna da ćemo bilo što naučiti.

( Vujica Ognjenović )