Pravi mitropolit

Bog koji tvori ljudima na bolje, ne hoteći ljudske propasti, postavi ovog priblaženoga gospodina nam i oca, ovoga samodržavnoga gospodina, narečenoga Zdravka Krivokapića da stoluje tvrdom Zetom i primorskim gradovima.

On, svekolik u vjeri, dade na znanje na posni petak kako je preuzeo vladu zbog naroda i pobjede nad prljavštinom, u kojoj duša naroda pronalazi put ka istini i onda kada joj istinu uporno zaklanjaju. (Jov. 8:32)

Blažen i uzorit, on obiđe stojni Beograd mjeseca maja 27. dan, a za njim poslaše uhode, da vide nije li se izgubio, ili prigušen posrnuo na putu pravednika. Bogonosni i prepodobni oci, koji življahu u slozi, primiše ga s radošću i s velikom počašću. I on reče: neka je znano svima nama i drugima, da dođoh u miru! I zaista bi tako, u miru se vrativši domu, svakoj vrlini vičan, ovaj muž iziđe pred narod i pobroja sve što je sa češnejšim vladikama dogovarao.

Ali svi povikaše da nije ništa ugovorio.

Vladike, zatim, uresiše pismo te ga u nj iskarahu što je okasnio, jer bijaše noć mračna kad im znojan banu na dvore. Pa još rekoše kako se je gradio nevješt tolkovanju, na što sveti oci nisu svikli i što ih je mnogo povrijedilo, onako svetom duhu sklone i milosne. (Kurir, 28.05)

Na to se on izjasni da je svetom tajnom braka zaklet brinuti o zdravlju žene svoje, te je stoga pristupio dockan k vladikama. I još poruči dušmaninu svakojemu, da mu svetost plamti u grudima, da ga pogan ne privodi očenašu, jer u tome jeste ponajbolji. Istog časa oznameni da je vječni sluga svojago roda, kako se mutikašom naziva onaj koji je okrenuo protivu istine, te saopšti da je Ugovor crkovni pristavljen, samo još da Nemanjin grad pohode vladike i urede stvar u mjesecu oktobru, na dni upokojenja prečasnog mitropolita.

I on zatim s gnušanjem odbaci sve odjeće sa sebe i pade ničice u svojoj keliji, šibajući se trostrukim korbačem po rbatu. Pijan od hvale za Trojicu nerazdelnu, on zazivaše proroke i crvena slova u toj kasnoj metaniji, kada mu se ćivot rujne boje ukaza u svijesti. I ćivot imade glas nalik čovjekovom, i obrati mu se ćivot kao sinu:

„Ti ćeš Zdravko Krivokapiću biti prvi među vladikama. Čovječe, među zvjerovima, strpi se, ti ćeš proslaviti ime roda svojago, monaši se, neka ti je prosto, način tvoga umovanja nije od ovoga svijeta. I neka ti vavijek na radost bude ovaj znamen - pozdravio te mnogo onaj što te postavio!“

Tad ustade bogoliki muž imenom Zdravko da svima razglasi ovu radosnu vijest; od Skadra do Sent Andreje pobožnici zaiskaše razrešenja i svi zavapiše: „O, ti budi novi mitropolit i revnuj dušama zetskih junaka, zbaci svjetovne haljine, Gospodu pokorni Zdravko! Zaista, jesi odvojio tihovanjem, ti što jereje štuješ i kad ti se u pismu šprdaju!“

I vaistinu, tako je bilo. On ne hotijaše srdžbi da predade sveti danak srca očišćenog od svake strasti, već se vaskolik predade Hristu i napusti poslove boljarske, baš na dan ispisa Temeljnog ugovora pomeđu majke Crkve i državne stolice. Tad bijaše odlučeno da mitropolit imade biti glavom Zdravko, a ne blagorodni Joanikije, kako je ranije bilo grešno sozercovano. I postavi majčica Crkva protopope po svim gradovima i nahijama, koji učiniše slavu njegovom imenu. I pomiri se vascijela zemlja oko Zdravka dobrostivog, izmiri se krst i nekrst, sve prolista u strašnom sabranju, a planine se pomjerahu da pozdrave podvižnika. I svi koji mu do tad ne vjerovaše, da se brda znaju pomjeriti, sad klonuše crnoj zemlji u gorkom ridanju. To samoga Boga ražalosti, pa nadahnu divan govor ovom odličniku i podari mu glas anđela: „Teret i volju svog naroda nosiću onako kako me je učio blaženopočivši Mitropolit, u vjeri da će istina na kraju naći put do srca svih koji u nju vjeruju. Tako mi Bog pomogao!“

Dok on govoraše, gle, oblak sjajan zakloni brda; i gle, glas iz oblaka se projavi: Dostojan, na mnogaja ljeta!

( Brano Mandić )