O politici u crnogorskim školama

Prethodnih dana sam se o sebi naslušao raznih priča. Postao sam nedoličan čovjek. Od izdajnika preko udbaša do prikrivenog DPS-ovca. I ne bih tome pridavao pažnju, pa čak ni tome što su se na fejzbuku pojavili lažni profili sa mojim podacima, jer nepristojno je i neskromno govoriti o sebi. Ne bih, da nije teme o zloupotrebi crnogorskih vaspitno-obrazovnih ustanova i mog javno iznijetog stava u Vijestima na tu temu. Da ponovim ukratko šta sam tada izjavio. Između zakona bez principa i principa izdajnika, biram Aristotelov princip da mi je drag Platon ali mi je draža istina. Umjesto karijere biram princip. Biram da čovjeku budem čovjek.

I u vrijeme DPS-a sam javno govorio i pisao da me je jedan direktor škole u kojoj sam tada radio proglašavao ustašom, pa me je kasnije drugi direktor druge škole gdje sam potom radio, za vrijeme funkcije u ministarstvu ovog prvog avanzovanog direktora, pred naredne izbore okarakterisao kao četnika. I to se slalo mjesnom odboru DPS-a gdje sam stanovao na provjeru. DA! Pisao sam još da su me direktori ubjeđivali i bukvalno davali člansku kartu DPS-a. Davali su je i drugim kolegama. Nemam problem sa tim što je velika većina mojih kolega ćutala o tim pritiscima. Uostalom, ne osuđujem nikoga zbog podlijeganja političkom pritisku. Zaboga, to je trajalo trideset godina. Jedino sa čime imam problem je činjenica da danas, poslije smjene vlasti, većina tih mojih kolega, prosvjetnih radnika, traže da se politički oslobode. Oni i škole. Kao nekada u Crnoj Gori mladi SKOJEVCI predvode revolucionarnu pravdu. Samo sada imamo ostrašćene partijske aparatčike. U čemu je razlika? U čemu je razlika što je nekada moja škola na Starom Aerodromu trebalo da pripadne DPS-u, a druga u susjedstvu Bošnjačkoj stranci, a sada umjesto ovih partija konkurišu Front, Demokrate ili URA? U čemu je razlika? Da li izmjene obrazovnih zakona donose princip meritokratije iz premijerovog ekspozea? Ne donose. Donose nove komisije i političke karakteristike.

Sindikat je podnio amandmane na ove izmjene zakona. Tražili smo davno i od prvih što i od ovih drugih. Dajte da osamostalimo i osnažimo školske odbore. Učinimo ih odgovornim za vođenje škola. Tražimo od nastavnika odgovornost za svoje postupke. Neka nastavnici odlučuju po principu stručnosti i kredibiliteta. Skupština nije uvažila našu inicijativu. Poslanici su se zajedno sa resornim ministarstvom opredijelili za princip: svi direktori se smjenjuju jer je najlakše sve okriviti za politizaciju. Direktori su krivi, a mi nastavnici nijesmo krivi što smo godinama ćutali i pristajali na pritisak. Najveću štetu će i dalje da trpe učenici jer tako srozavamo autoritet vaspitno-obrazovnom pozivu. Kako? Tako što krivicu i odgovornost i dalje adresiramo na kolektivitet, to jest masu. Sa ovim iznjenama zakona niko nije kriv. Ni prošli ni sadašnji ministri. Ni direktori. Svi će kazati da je to stvar politike i točak se još jednom okreće.

Meni je direktor jedne podgoričke škole jednom tražio 1.000 maraka da bi me ostavio za stalno da radim u toj školi. Drugi direktor druge škole me je držao na poslu tačno toliko koliko mu je moj rođak radio oluke na kući. I da ne pišem dalje, bilo je toga još. Svi ovi primjeri su me opredijelili da se bavim sindikalizmom, za svoja prava! Znam i to, da niko drugi nije u tim školama ni u šali pomenuo slične svoje primjere, a znam da ih je bilo. Znam i to da su neki prosvjetni radnici vraćali kredite ljudima iz uprava škola, i da su neki drugi trpjeli i nečije ruke na svom tijelu zarad stalnog zaposlenja. Ćutali su. I ja sve te moje kolege razumijem - trebalo je prehraniti porodice sa platama ispod državnog prosjeka. Razumijem.

Ali ono što sada ne razumijem nikako to je činjenica - zbog čega niko od kolega ne diže glas da promijenimo takav sistem upravljanja školama? Zbog čega kao gomila ljudi s bakljama u noći navijamo da svi direktori budu smijenjeni a sistem ostane netaknut? Da li to jedva čekamo da uskočimo u direktorske fotelje? Eto.

Zbog ovih stvari ću i dalje biti izdajnik i sve već mi rečeno. Biram princip. Biram da budem čovjeku čovjek. Biram da budem u sjećanju po dobru mojim učenicima, jer njima sam jedino odgovoran.

Autor je predsjednik Gradskog odbora SPCG Podgorice

( Slobodan Savović )