Stvoren za ples i balet

Veoma rano shvatio je i naučio da je njegov način izražavanja sadržan u njegovom tijelu kojim interpretira svoje emocije, ambicije i život. Tako Miloš Isailović koristeći jedini instrument i alat kojim od svog rođenja raspolaže, sa svakim pokretom još od djetinjstva taba svoju stazu plešući kroz život. Isailović je danas jedan od najuspješnijih, nesumnjivo i najtalentovanijih i najposvećenijih, igrača savremenog plesa i koreografa u regionu, ali i Evropi.

Uspjeh ovog baletana porijeklom iz Loznice potvrđuje i angažman za čuveni, renomirani Boljšoj teatar čime je postao tek drugi čovjek iz Srbije koji je stupio na prestižnu rusku scenu. Niz njegovih uspjeha je dugačak, od nagrada u svijetu plesa i baleta, angažmana za prestižne teatarske i baletske kuće, pa do koreografskih, produkcionih i pedagoških...

Nedavno je boravio u Podgorici radeći na predstavi Gradskog pozorišta “Konji ubijaju, zar ne?” koju je po tekstu Maje Pelević na scenu postavio reditelj Kokan Mladenović. Za “Vijesti” tim povodom govori o saradnji sa glumačkom ekipom koju čine: Emir Hadžihafizbegović, Marija Đurić, Omar Bajramspahić, Vanja Jovićević, Goran Slavić, Jelena Simić, Dejan Đonović, Branka Femić Šćekić, Vukan Pejović, Katarina Krek i Željko Radunović i rediteljem Mladenovićem. Predstava je na repertoaru od 4, 5. i 6. juna u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović” od 20 časova.

Isailović “Vijestima” priča i o svojim počecima, karijeri, planovima, značaju plesa i baleta za društvo, a pored svih dosadašnjih profesionalnih dostignuća ističe da mu je najveće priznanje svako novo poznanstvo i iskustvo.

Nedavno si bio angažovan u Crnoj Gori na predstavi “Konji ubijaju, zar ne?”. Kako je tekao proces, koliko je bilo zahtjevno, iscrpljujuće i koliko je sve to tražilo da uneseš sebe?

Proces je trajao tačno dva mjeseca i slobodno mogu da kažem da sam ja imao taj luksuz da najviše i najduže radim sa ekipom glumaca, baš zbog toga što je cijela predstava, mogu reći 50-50 odsto, prožeta i dramom i igrom. Trebalo je od neplesača da napravim plesače koji znaju šta rade. Cijela ta forma mjuzikla i plesnog takmičenja iziskuje od mene kao koreografa da ja tu prožmem sve plesne stilove koji su publici poznati - tango, valcer, rumba, samba, ča ča ča, disko... To je ipak moralo da zadrži, ali i poprimi, formu ekstravagantnog šoua, što je bilo izuzetno teško napraviti sa ljudima koji nijesu plesači. Ja sam to rekao i njima, među njima ima nekoliko onih koji su totalno netalentovani za pokret, a ludilo su glumci - jaki, moćni, precizni...

Ja sam sa njima zaista “drvio”, što se kaže po naški. Od ujutru do uveče oni su bili pod modricama, uganućima, istegnućima, znojili se, mijenjali po četiri majice tokom probe... No, baš zbog toga, jer se i uvelo nešto novo u život, natjerao sam ih da izvuku iz sebe tu ljubav za pokretom i muzikom, iako im Bog i priroda nijesu dali talenat za to, nekima od njih. Ali svi su se trudili, bezgranično su mi vjerovali i to je moj najveći uspjeh. Ja jesam školovani profesor, baletski igrač i koreograf i moja karijera isključivo je vezana za plesni teatar, a nekad se zadesim i da radim neku dramu, a hvala Bogu do sada sam radio samo sa najvećim rediteljima od kojih mogu mnogo da učim. Znate, dramski scenski pokret nije isto što i plesni pokret, veliki je izazov govor verbalizovati u pokret. Mi plesači sve radimo pokretom. Govorimo tijelom, a sada je jako teško opravdati dramaturšku liniju i rediteljsku želju da ples, to jest scenski pokret, bude infiltriran u datu ulogu.

Gluma u teatru je puna ekspresija i pokreta, nekada i hiperbolično, dok je sa druge strane ples raznolik, i prefinjen i energičan i ritmičan, brz, lagan, promišljen, spontan... Kako to funkcioniše zajedno, kako se jedno inkorporira u drugo?

Ti dok plešeš ne treba da imaš nikakav strah kako ćeš se izraziti jer je to tvoj alat izražavanja. Što se tiče glume - ples ne smije da preovladava, scenski pokret ne smije da dominira, jer u prvom planu i dalje treba da bude drama, tekst, gluma... Iskreno, ne znam kako smo uspjeli da učinimo da sve to bude podjednako lijepo iznivelisano - pokret i gluma, da ples ne pokriva govor, a da ne radimo na uštrb plesa, da se ne kočim već da mogu da sprovedem sve što mi padne na pamet. Dolazilo mi je da nekom od glumaca/glumica zadam da uradi neku piruetu, a on/a ima takve pokrete da ne može ni travu da čupa. Kad zadam, naučim i postignem od te osobe upravo takvu piruetu, ja sam onda to napravio, izvajao, stvorio! Bio mi je veliki izazov da nađem nov i drugačiji pristup radu, da neplesaču predstavim ful pokret, ono odakle on proizilazi i kako se izvodi.

Odakle dolazi pokret?

Uvijek iznutra. Sve moje koreografije, sve moje predstave rađene su iz čiste životne vizualizacije. Ako pokret treba da bude oštar ili jak, ja ću uvijek da kažem glumcu da zamisli da u ruci recimo ima bič ili da je njegova ruka igla koja penetrira neko platno ili nečiju glavu. Dok ti određeni pokret, tekst, rečenicu, repliku ne preživiš i ne proživiš iznutra to vani nikada neće biti ubjedljivo. Baš zbog toga sam zahvalan što sam ja najduže radio sa glumcima, a to nas je napravilo i nevjerovatnim prijateljima. Predstava i procesi dođu i prođu, predstava se skine sa repertoara, ali kontakti i prijateljstva ostaju. Siguran sam da će svi pamtiti ovo iskustvo i to smatram uspjehom.

Prvenstveno sam zahvalan Kokanu Mladenoviću što me je pozvao i što mi je dao šansu da radim zato što je on jedna velika režijska, rediteljska glava i to mi svi znamo. Dobiti čast da radiš sa njim je velika stvar! Interesantno je da su nas svi ovdje pitali koji nam je ovo zajednički proces po redu, koliko dugo radimo zajedno, a znate šta? - Kokan i ja smo se upoznali ispred KIC-a “Budo Tomović” u Podgorici. Mi nikada nijesmo sarađivali ili se upoznali, a upravo su svi mogli vidjeti da je ta saradnja i to prijateljstvo, da kažem, prosto “kliknulo”. Ja se nadam da sam opravdao šansu da radim sa njim, a vidjećemo kako će to sve da izgleda.

Danas si jedan od najboljih plesača i baletana u regionu, ali i širom Evrope, priznanja stižu sa svih strana. Kako je sve to krenulo kod tebe?

To je vrlo zanimljivo i dugačko da bih mogao sumirati u kratkim crtama kako bih se predstavio. Ja potičem iz jednog malog grada, iz Loznice, koja je, kada sam ja odrastao i počinjao ovim da se bavim, bila jedno selo, praktično. Uz to, mogu slobodno da kažem da sam ja Bogom dan samo za ovo. Nikada nijesam imao interesovanje za knjigu, da sjedim, učim, sabiram, množim, čitam i slično, ali pričam srčano i osjećam mnogo. Ja zaista jesam stvoren samo za to, za ples, za igru, balet.

Mislim da mi je Bog otvorio vrata da se probijem kroz sve, a sticajem okolnosti sam bio po plesnim klubovima u Loznici, pa sam trenirao gimnastiku, pa sam bio višestruki državni, pa evropski prvak. Mojim roditeljima je to bio očigledan pokazatelj da ja treba da se bavim time. Moj otac jeste oduvijek bio malo iznenađen time: “Ma kakav ples, neka trenira karate, fudbal”, govorio bi. No, ipak, ispostavilo se da sam stvoren za ples, a nekako se i moja životna, karijerna, profesionalna linija ostvarivala sama po sebi, vrata su mi se otvarala. Samo je trebalo da ja budem tu u službi svog talenta, da ga ne zanemarujem, da ga ne guram pod tepih, da se ne budalim, jer sam veoma rano “pušten sa lanca”.

Sa 11 godina sam otišao u Beograd koji je meni koji sam iz Loznice u tom trenutku bio poput Njujorka. Nijesam dozvolio da padnem ni u jednom trenutku, već sam dopuštao svom talentu da ide ispred mene i da me vuče. Slobodno mogu da kažem da sam jedan od najuspješnijih plesača u regionu. Trenutno sam pod ugovorom sa Boljšoj teatrom i ja sam drugi Srbin koji radi i koji je ikada radio u Boljšoj teatru, a na to sam ponosan iz sveg srca. Sve to ne bi bilo tako da nema Edvarda Kluga koji je direktor mariborskog baleta u Sloveniji, ja sam njegov asistent i prvi solista, a sa njim idem i po bečkoj, pariskoj, ciriškoj operi, po Marinskom, po Aleksandrovskom, Boljšoju, a sve to su velike baletske glave sa kojima ja sada sarađujem i ne mogu biti zahvalniji.

Pored toga sam u amaterskom plesnom svijetu koreograf, spremam djecu za takmičenja, za akademije, za audicije, kompanije tako da sam konstantno aktivan. Ipak, sve to ima svoju cijenu, pa baš zbog toga što sam poslovno i karijerno uspješan privatni život skoro i da nemam - nemam bazu, ne znam gdje živim... Kofer, avion, kamion, nagrade, čestitanja, slikanja, intervjui, to je moj život i lijepo mi je da ga živim, ali na kraju dana ja sam živ stvor koji voli i zagrljaj i poljupac i da ležim i budim se pored nekog. Nažalost, nekada to ne mogu da priuštim, ali život je jedan, dugačak je, sve će doći u svoje vrijeme. Sad sam se fokusirao na ovo.

Kako je raditi u Boljšoj teatru, u tom veličanstvenom zdanju, sinonimu kulture, istorije, umjetnosti?

Boljšoj je ”creme de la creme”, majka baleta, tijelo baleta. To je ono ka čemu i ka kome svi mi koji se školujemo - težimo. Nije lako stići do tamo; lako je otići kao turista, stati ispred i fotografisati, ali ući u to velelepno zdanje skoro je nemoguće. Tamo te isključivo može odvesti talenat i ništa više. Svijet baleta i profesionalne igre ne radi po principu kao što se to u drami radi - “ti meni, ja tebi”. Balet baš moraš zaslužiti! U 21. vijeku glumci mogu biti skoro svi, više se nažalost ne traži taj suvi talenat koji podrazumijeva i govor i stas, glas, izgled, pokret, korak, instrument, toga više nema i glumci su skoro svi. Ples ne laže, balet ne laže. Ti na nečijem tijelu, po načinu na koji hoda možeš da vidiš da li je on za to ili nije.

Ples je jedna specifična stvar i dolazak do Boljšoja je trenutno moj najveći uspjeh. Radio sam tamo prošle godine, dok nas korona nije prekinula, a idem i ove godine. S obzirom na to da su me pozvali dva puta zaredom mislim da je to pravi pokazatelj čovjeku da ono što radi radi ispravno povrh svega. Nije ovo priča “usta moja hvalite me”, ja sam pored svega toga veoma skroman, sami uspjeh me ne zanima radi uspjeha koliko volim to što radim, a i što kroz sve to dolaze i kontakti, prijatelji na svim stranama svijeta. Moja djela, nagrade, priznanja govore za sebe i o svemu tome ne moram mnogo govoriti, koga interesuje može da progugla.

Moglo bi se reći da veća priznanja ostvaruješ vani nego kod nas?

Kod nas ples nije toliko podržan, dok u svijetu jeste. Iz neke sredine gdje balet nije podržan i gdje plesna kultura nije praćena finansijama, ja ipak jako uspijevam, pa sam presrećan i prezahvalan na svemu. Trudim se da ostanem zdrave glave i zdravog tijela - pa dokle stignemo - stignemo. Sve to me je dovelo i do ovog rada i saradnje sa Kokanom Mladenovićem od kojeg sam imao priliku mnogo da učim i naučim. Dok on govori moja memorija samo sve to stavlja u neku bazu i sigurno će mi značiti nekada u životu i sjetiću se njegovih savjeta ili stavova. Mnogo mi znači i rad sa svim ovim ljudima, glumcima, studentima... Uvijek polazim sa te strane da ja nijesam ničiji autoritet, već kolega, prijatelj, a taj autoritet dolazi kroz povjerenje. U svemu je bitna pedagogija.

Kakvi su sada planovi za dalje?

Idem na akademiju u Lincu (Austrija), pa u Letoniji, imam par studenata tamo koje spremam za završni ispit i za audiciju za neke kompanije. Kao počasni, VIP, sudija sudiću Svjetsko takmičenje u modernom džez baletu, a imam i jedan divni ljetnji kamp, radim sedmodnevni workshop na Baltičkom moru, a tamo ću proslaviti i rođendan.

Za kraj bih poručio svim čitaocima da predstavu “Konji ubijaju, zar ne?” zaista treba pogledati, jer je u pitanju jedno prekompleksno djelo koje ima formu filma uživo. Jednako su zastupljeni i ples i gluma i igranje, pjevanje, a tim je profesionalan i pretalentovan. Nadam se da korona više neće uzimati maha i nadam se da će ova predstava nastaviti da šije svoju luksuznu i ponosnu haljinu koju će Gradsko pozorište s ponosom nositi. Pored toga, svim čitaocima - uživajte u svemu, budite zdravi i ostalo će doći samo od sebe!

Jak simfonijski orkestar, teatar, balet i opera neophodni su državi i društvu

U Crnoj Gori postoje baletske škole, ali ne zvanično i akademija. Kako to utiče na razvoj društva i da li i na koji način usporava duhovni prosperitet?

Ja stojim iza toga da svaki glavni grad bilo koje države mora imati jak simfonijski orkestar, teatar, balet i operu. Te četiri stanice umjetnosti u pozorištu moraju biti ravnopravno podržane da bi jedan narod bio potpuno upoznat sa kulturom i umjetnošću. Sve to pojedinačno nudi nešto potpuno drugačije u odnosu na ono drugo, pa mislim da društvo treba da ima mogućnost da se upozna sa tim. Vjerujem da bismo svi bili mnogo zdraviji i ne bi bilo toliko mržnje i ne bi mafija preovladavala, generalno pričam, kada bismo se više fokusirali na umjetnost i kulturu.

Može li se balet razviti kod nas, ima li Crna Gora potencijala za to?

Balet kod nas ovdje nije na nivou kao što je u Austriji, Francuskoj, Skandinaviji... Kada je Crna Gora u pitanju, možda ćete doći do prosperiteta u oblasti muzike i glume, ali imam osjećaj da balet u Crnoj Gori nikada ne može zaživjeti. Sve to ipak kreće od mentaliteta, pa ako nijeste potkovani time ne treba se ni nametati ili forsirati, jer se može postići i kontraefekat. Ako do sada u Crnoj Gori nije bilo bijelog baleta, šta će vam sada? Pa opet, talentovani klinci će naći svoj put ka uspjehu. Takođe, moram istaći da sve plesne i baletske škole po Crnoj Gori što rade trenutno veoma su uspješne. Ja sam na nekim takmičenjima sudio i zaista Crnogorci ne istupaju od ostalih ex-Yu zemalja kada je ples u pitanju.

( Jelena Kontić )