Za povezivanje sa publikom mora da se svira iz srca

Zahvaljujući muzici Borivoje Bora Eskić obišao je čitavu Evropu svirajući po ulicama Italije, Litvanije, Francuske, Njemačke, i mnogih drugih zemalja, a dobru atmosferu pravio je nastupajući i u ex-Yu republikama.

Najprije sa handpanom, kasnije sa gitarom, Eskić je naučio da zabavi prolaznike. Ipak, šira javnost upoznala ga je zahvaljujući karantinskom hitu “Karakondžula” koji je za kratko vrijeme osvojio etar, a nedavno je stigla nova pjesma - “Avantura”.

Iako je završio novinarstvo, Boru je muzika oduvijek privlačila, no nije mu strano ni pisanje. U pripremi je i njegov roman inspirisan putovanjima, a poznat je i kao pisac pozije, aforizama viceva. O svemu tome, Borivoje Eskić priča za “Vijesti”...

Tvoj prvi singl “Karakondžula” za kratko vrijeme pobrao je simpatije publike. Odnedavno je u etru i numera “Avantura”. Kakve su reakcije?

Reakcije su odlične. Ljudima se sviđa što je pjesma poletna i pozitivna. To je vjerovatno najradosnija numera koju sam napisao, i vrlo mi je draga.

Upravo sa Karakondžulom si gostovao kod Kesića u emisiji “24 minuta”. Koliko ti je to gostovanje pomoglo da tvoja numera dođe do većeg broja publike?

Gostovanje mi je mnogo pomoglo da dođem do publike, kao i da ostvarim brojna nova poznanstva i kontakte. Da nije bilo Kesića, Karakondžula bi vjerovatno ostala relativno anonimna. Izgleda da se prava stvar desila u pravo vrijeme.

I “Karakondžula” i “Avantura” su akustične, znači li to da ne planiraš da eksperimentišeš sa električnim instrumentima?

Dobro pitanje. Planiram i pjesme sa električnim instrumentima, samo mi je do sada bilo prirodnije da radim akustične aranžmane. Takve su bile pjesme. Želja mi je da okupim cio bend, pa da sviramo „punom snagom”, kako u studiju, tako i pred publikom.

Veći dio “Karakondžule” pjevaš u falsetu za razliku od “Avanture”, koju pjevaš punim glasom. Koliko je i to, pored nevjerovatno simpatičnog teksta pomoglo da se ona izdvoji?

Mislim da je pomoglo dosta. Nisam čuo mnogo muških pjevača kod nas koji često pjevaju falsetom, pa se možda zato “Karakondžula” izdvaja. Falset mi dolazi sasvim prirodno i generalno volim osjećaj koji stvara. Vuče malo na ‘70. i cio taj fank/disko momenat.

Završio si novinarstvo, kako je onda muzika ta koja je prevagnula?

Novinarstvo sam završio jer volim pisanje, a htio sam da imam neku diplomu. Kao profesija me nikad nije mnogo privlačilo, izuzev radija, koji ima neku neposrednost i spontanost koje mi leže. Muzika je ipak ono što mi je više prijalo, činjenica da mogu stvari da radim na svoj način, bez cenzure i tuđeg uplitanja, kao i da sviram i sarađujem sa drugim ljudima.

Proputovao si dosta zemalja i to upravo kao ulični svirač. Koliko ti je to pomoglno da naučiš da prepoznaš šta publika voli?

Nisam siguran da znam da prepoznam šta publika voli. Svirao sam mnoge obrade, svirao sam autorske pjesme, nema striktnih pravila. Ako mogu da izdvojim jedno pravilo za povezivanje sa publikom, onda je to da se mora svirati iskreno, iz srca. Onda nije ni toliko bitno šta sviraš, već šta tvoja muzika izaziva u ljudima.

Koliko su ulični svirači primijećeni u inostranstvu, i jesmo li promijenili mi odnos prema njima?

U inostranstvu su dosta primijećeni, pogotovo u Italiji, gdje se uličnoj umjetnosti pridaje značajna pažnja. I naši ljudi vole ulične svirače, pogotovo ako sviraju na pravom mjestu i ako su kvalitetni. Prolaznici onda i te kako umiju da uživaju i da pošteno nagrade muzičara. Mislim da se kvalitet i iskrenost svuda prepoznaju.

Gdje si do sad sve svirao kao ulični svirač i gdje je publika najbolja?

Svirao sam u Češkoj, Njemačkoj, Austriji, Poljskoj, Litvaniji, Francuskoj, Italiji, Hrvatskoj, Grčkoj, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i naravno Srbiji. Publika može da bude dobra bilo gdje, ako se pogodi prava atmosfera. Recimo u Budvi sam imao predivne momente u Starom gradu kao i u Kotoru, a u Beogradu me ljudi često slušaju sa zadovoljstvom i ponekad zapjevaju ili zaplešu sa mnom. Možda publika u Italiji najbolje reaguje, zbog toga što je kultura uličnih izvođača izrazito zastupljena.

Sem “Avanture” i “Karakondžule”, sprema li se možda album, ili ćeš nastaviti da publiku, s vremena na vrijeme iznenađuješ singlovima?

Namjeravam da objavljujem singlove, jer mi se to čini kao dobar način da se postepeno dođe do publike, a i meni više odgovara tako da snimam. Nisam bio ažuran posljednjih godinu dana, a evo sada sam pored “Avanture” snimio i novu pjesmu, akustični duet sa prijateljem, stand-up komičarem Nikolom Radojlovićem. Pesma se zove “Da Vinči”, i planiramo da je objavimo u naredne dvije nedjelje.

Sa handpanom prošao cijelu Evropu

Imaš album instrumentalne muzike, a upravo su te kompozicije nastajale na ulicama Beča, Praga i mnogih drugih destinacija na kojima si boravio i svirao. Sviraš li i dalje handpan?

Handpan ne sviram već pet godina. Mnogo mi je značio ranije. Prošao sam s njim cijelu Evropu i snimio album Tundra. Trenutno me više zanima pjevanje i sviranje gitare, a handpan ću ponovo nabaviti u skorijoj budućnosti, jer ima nečeg zaista čarobnog u tom instrumentu.

Kako si uopšte saznao za handpan i koliko ti je vremena trebalo da naučiš da ga sviraš?

Handpan sam, čini mi se, prvo vidio na ulicama Praga, i odmah se oduševio. Poslije sam otkrivao klipove na Youtube servisu i čitao po internetu o ovom instrumentu. Naučio sam da ga sviram brzo, zato što je to veoma jednostavan i intuitivan instrument, a pored toga sviram malo i bubnjeve, tako da umijem na napravim i održim dobar ritam.

Kroz poeziju se izražava kada ga preplave jake emocije

Pored muzike, pišeš poeziju i aforizme. Je li i poezija duhovita i puna pozitivne energije, kao i pjesme koje radiš?

Zavisi od mog stanja. Poezija od prije pet, šest godina je dosta mračna i filozofska, ali onda naiđu periodi kada mi se piše nešto lijepo, ljubavno ili duhovito, pa pišem tako. Čini mi se da se kroz poeziju izražavam onda kada me preplave jake emocije, prije svega, negativne, pa i pozitivne. Što se tiče aforizama, spremio sam knjigu koja treba da izađe za oko mjesec. I tu ima svega, od mojih dosjetki, misli, mudrosti, do potpunog apsurda i viceva.

Najavio si i roman koji je inspirisan tvojim putovanjima. Dokle si stigao sa pisanjem?

Roman je trenutno na čekanju. Još prije godinu i po sam završio četvrtu verziju, ali ne dopada mi se kako je to ispalo. Ima odličnih momenata, ali nije dovoljno snažno i iskreno. I ja sam se u međuvremeno značajno promijenio, tako da ću i roman morati da uskladim s tim. Ne bih ništa da forsiram.

Bitno je smijati se

Osmišljavaš i viceve. Koji vic, koji si smislio, najčešće nasmije ljude i koliko je bitno da u ovo vrijeme kad svakodnevno brojimo žrtve virusa korona i oboljele budemo nasmijani i pozitivni?

Smatram da je veoma bitno da pronađemo i tu nasmijanu, pozitivnu stranu života, pogotovo u ovim vremenima. Moj humor umije da bude kako mračan i apsurdan, tako i poletan i jednostavan. Jedan od omiljenih viceva/aforizama mi je: Kako se zove depresivni jednorog? Svejednorog. Ili ovaj: Nema lopova samo u Srbiji! Naši ljudi žive po cijelom svijetu…

Pomaže ljudima da žive slobodnije

Pored muzike i pisanja od ove godine baviš se i terapeutskim radom. Šta je u pitanju?

Bavim se metodom Duboki PEAT, pomažem ljudima da razriješe emocionalne probleme, negativna uvjerenja, blokade, traume i slično. Peat je metoda psihološke pomoći i duhovnog razvoja koju je smislio srpski psiholog Živorad Mihajlović Slavinski. Bavim se time oko dvije godine, pa sam krenuo da radim i sa klijentima. Meni je neizmjerno pomogla da živim slobodnije i da se osjećam dobro u svojoj koži. U narednom periodu namjeravam da se još ozbiljnije posvetim ovom poslu, jer me to, pored muzike, najviše inspiriše.

Inače, ljudi me mogu naći na Instagramu ili na Fejsbuku, kao i pogledati neke od mojih Youtube video klipova.

Nisam čuo mnogo muških pjevača kod nas koji često pjevaju falsetom, pa se možda zato “Karakondžula” izdvaja. Falset mi dolazi sasvim prirodno i generalno volim osjećaj koji stvara. Vuče malo na ‘70. i cio taj fank/disko momenat.

U inostranstvu su ulični svirači dosta primijećeni, pogotovo u Italiji, gdje se uličnoj umjetnosti pridaje značajna pažnja

( Marija Vasić )