Od poniznosti do poniženja

Kakav je to bio Veliki četvrtak po svjetovnom kalendaru! Zamalo da nadmaši onaj biblijski - posljednji dan Hristove slobode - koji su obilježila četiri velika događaja: tajna večera, sveto pranje nogu učenicima, čudesna Hristova molitva i, na kraju, izdaja i njegovo hapšenje.

Kakvo je to bilo reinkarniranje istorijske predstave u farsu balkanskih pravoslavaca. Tajna večera pretvorila se u javni ručak, a pranje nogu učenicima u pranje ruku učesnika farse. Čudesnu molitvu izgovorio je premijer Krivokapić koji uhapšen (još) nije, ali izdat jeste.

Kakva je to izdaja bila... Od crkve kojoj se zaklinje na vjernost. Od mitropolita za čije se ustoličenje (iz)borio. Od koalicionih partnera kojima je donio pobjedu. Od vjernog naroda na društvenim mrežama koji više vjeruje svojim partijskim liderima nego bogu...

* * *

Svako zlo za neko dobro, prošle sedmice konačno su se javno ispovijedili i DF i SPC i A.V.

Replike koje bih ovako bijesna uputila vođstvu DF-a ne mogu u novine.

Vrhu SPC mogu da čestitam na iskrenosti koja pokazuje koliko dubok prezir gaje i prema Crnoj Gori i prema MCP.

Mitropoliji i mitropolitu mogu samo da se iščuđavam zbog neviđene poniznosti. To što je Sabor samozvanom arhiepiskopu beogradskom Aleksandru dozvolio da se ponaša kao vaseljenski patrijarh i presuđuje u crnogorsko-srpskim nacionalnim, državnim i crkvenim sporovima - e, to ne bi oprostila nijedna mitropolija osim crnogorsko-primorske, niti ijedan mitropolit osim Joanikija.

Nije im za utjehu ni to što je predsjednik Srbije istovjetnu količinu prezira sručio u lice tom istom Saboru, privodeći u zgradu Predsjedništva 35 episkopa, na čelu sa patrijarhom. To što je u činjeničnom opisu, zbog tajnosti postupka, izviđaj nazvan ručkom - ne mijenja suštinu.

Aleksandru Vučiću se najiskrenije divim. Izvršiti takav desant na Patrijaršiju da bi sveštenstvo 1389. put čulo kako će biti "izvršeni dodatni pritisci na Srbiju po pitanju Kosova", a da se pritom ne začuje nijedan glas otpora tom idiotluku - e, to može samo njemu poći za rukom.

Samo on i može dobiti blagoslov SPC da se tako pečatno sprda i sa crkvom i sa javnošću. Dramatično najavljujući kako će "kroz regionalne inicijative biti pokušaja da se obezbijedi nezavisnost Kosova", iako je ta država već pregurala i simboličnu 13. godišnjicu.

* * *

Sat poslije ponoći postalo je tog četvrtka jasno da SPC, nakon osam vjekova autokefalnosti iz bajki za odrasle, pred zemaljskim gospodarom ne smije da sastavi ni dvije grčke riječi - autos i kefale - a kamoli neku treću na srpskom. Saopštenje, čije se autorstvo pripisuje najradikalnijem i jedinom živom justinovcu Irineju, pokazalo je da desant jeste izveden zbog nezavisnosti, ali ne kosovske nego crnogorske.

Nakon samo naizgled šašavih šestomjesečnih pokušaja svjetovnog revolucionarnog prevrata, u organizaciji tuđeg gospodara Vučića i njegovih domaćih slugu, arhiepiskop beogradski Aleksandar i njemu najodaniji episkopi pokušali su državni udar.

Džaba kamufliranje odorama i duhovnošću, državni udar je po definiciji "protivustavna i protivzakonita smjena nosilaca vlasti u nekoj državi, koja se od revolucije razlikuje po tome što je vrše djelovi izvršne vlasti ili državne uprave"...

Taj nedostajući dio "izvršne vlasti ili državne uprave", bez kojeg ni u teoriji ni u praksi nema državnog udara, trebalo je da bude premijer Krivokapić. Kao saučesnik u pokušaju da se srpsko-crnogorski međunacionalni, crkveni i državni problem - koji traje tačno stotinu godina - riješi navrat-nanos, nakon "ručka" u Predsjedništvu Srbije.

* * *

Da je premijer potpisao ugovor sa SPC bez saglasnosti svih ostalih ministara prekršio bi Ustav, smijenio samog sebe i oborio Vladu. Što i jeste bio cilj noćnog blickriga povodom temeljnog ugovora.

Samo desetak dana ranije, crnogorski premijer i srpski patrijarh javno su iskazivali maksimalan nivo strpljenja. I bar desetak puta ponovili da će ugovor biti potpisan u Crnoj Gori "kad se za to stvore uslovi nakon vaskršnjih praznika"...

Kako je organizovano dovođenje premijera Krivokapića pred svršen čin, jasno je već iz prvog pasusa saopštenja SPC.

- Predstavnici Vlade potvrdili su da će u poslijepodnevnim časovima Krivokapić doći u Beograd da bi sa patrijarhom Porfirijem svečano potpisao temeljni ugovor. Ista namjera g. Krivokapića patrijarhu je potvrđena usmeno iz Kabineta predsjednika Vlade Republike Crne Gore.

Predstavnici? Pa još usmeno! I to sa patrijarhom?! Ne znajući ni ime države s kojom treba da potpišu ugovor...

Umjesto da preispita svoje episkope s kim su iz Vlade pripremali klopku za crnogorskog premijera i tako skine ljagu sa prevar(e)nog patrijarha, SPC u saopštenju preispituje razloge Krivokapićevog kašnjenja.

Navodni čuvari crnogorskih svetinja sprdali su se s onim što je većini Crne Gore sveto mnogo više od hramova. S porodicom, zbog koje je premijer poslije Skupštine završio u bolnici.

Ne vjeruje SPC ni u jedan poponoći u ono što sva Crna Gora satima ranije čita na društvenim mrežama. Ali vjeruje neimenovanom "predstavniku" da će predsjednik Vlade u ime Vlade potpisati nešto što Vlada još nije ni vidjela, a kamoli usvojila.

* * *

Za ne vjerovati je u stvari jedino kraj saopštenja: patrijarh i prisutni arhijereji su izrazili veliko žaljenje i zabrinost za dalji položaj SPC i njenog vjernog naroda?! I to u Crnoj Gori, u kojoj Srbi čine dvije trećine izvršne vlasti i dvije trećine vladajuće koalicije u zakonodavnoj. Da ne brojim po dubini i širini zdravstvene, obrazovne, privredne i javne funkcije...

Prijetnja da SPC "i njen vjerni narod i u ovim okolnostima neće odustati od odbrane svojih prava i svojih svetinja" može se vrlo brzo obiti o glavu onima koji su je uputili.

Nažalost, ne samo njima nego i "vjernom narodu" u čije je ime upućena. Naročito zbog toga što je koalicioni partner crkve u toj ničim izazvanoj "odbrani", isto kao i početkom devedesetih, Aleksandar Vučić.

To što u odgovoru Željku Ivanoviću poistovjećuje sebe sa državom - "Srbija mora uvek da bude kriva" - neka raspravi sa državom Srbijom.

To što 29 posto srpskog stanovništva unutar crnogorskih granica smatra svojim - neka raspravi sa Srbima u Crnoj Gori.

Ali to što autohtonom srpskom narodu i onomad i godinama unazad obećava status nacionalne manjine - e, to država Crna Gora mora raspraviti sa državom Srbijom. Sad, i jednom za vazda.

* * *

Jednom za vazda trebalo bi i da država Crna Gora raspravi sa mitropolitom i svim episkopima SPC do koje granice smiju da idu.

To što je Zdravko Krivokapić vjernik ne znači da ga bilo ko iz crkve smije javno tretirati kao (vjernog) slugu sve dok je predsjednik Vlade.

A izjava episkopa Joanikija "Ja sam od premijera zahtijevao..." ne da se više ne smije omaći njemu kao mitropolitu, nego ni bilo kojoj instituciji osim Ustavnog suda ili Skupštine.

Javno prigovaranje predsjedniku Vlade zbog miješanja u izbor mitropolita bilo bi dokaz poštovanja sekularnosti države da je episkop Joanikije imao hrabrosti da istu poruku jednako javno uputi i predsjedniku Srbije.

Država Crna Gora nije se miješala u Vučićevo miješanje u izbor patrijarha. U pokušaj dovođenja izvanjca na tron Svetog Petra - bila je primorana da se umiješa.

Nema razloga da se SPC zbog toga ponaša kao uvrijeđena mlada. Nije joj prvi put da se svjetovni gospodari miješaju u izbor duhovnih.

Radili su to Crnojevići, Balšići i Petrovići u Crnoj Gori...

U Srbiji ne samo domicilni Nemanjići, Obrenovići i Karađorđevići, nego i svi sultani Osmanskog carstva tokom nekoliko vjekova...

* * *

Bolje da se manem istorije, dovoljno su mutni događaji koji su pratili izbor mitropolita.

Dok je trajala javna rasprava navijača izvanjskog episkopa Davida i domaćeg Joanikija, kroz noge je prošlo ne samo ukidanje Episkopskog savjeta, nego i Pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

I to tačno na petnaestu godišnjicu konstituisanja, odlukom Sabora SPC koji je tada dao ime i Savjetu i Crkvi. Kakve će posljedice imati to ukidanje, nije se usudio da tumači ni rektor Bogoslovije:

- Formulacija saborskog saopštenja je takva da nama koji nijesmo pravnici ne daje prostora za neki jasan zaključak - samo toliko mogao je da kaže Gojko Perović.

Koliko je samostalnosti Savjet omogućavao Mitropoliji i ostalim episkopijama jasno je iz odluke o njegovom osnivanju 26. maja 2006.

- Savjet je dužan da o svom radu izvještava Sabor - toliko o njegovoj (ne)potčinjenosti centrali u Beogradu.

* * *

A koliko je sam mitropolit Amfilohije bio autokefalan potvrđeno je tokom litija, na koje nije bio dobrodošao ne samo samozvani arhieiskop beogradski Vučić nego ni legitimni patrijarh Irinej.

Od titule arhiepiskop cetinjski, koju mu je tri sedmice nakon referenduma dao Sveti sinod - trag je ostao samo na nadgrobnoj ploči.

Od stolice koja je za mitropolita crnogorsko-primorskog decenijama postojala u Svetom sinodu - nije ostalo ništa.

Nije nasljedan ni njegov autoritet, nade poštovalaca mitropolita Joanikija ostaće samo pusti snovi.

To je, što se mene tiče, i jedina pozitivna posljedica Sabora SPC.

One negativne tek će da se tiču države Crne Gore i svih njenih stanovnika. Šteta što ni ona ni oni to još ne shvataju...

P.S. Ne shvata ni Zdravko Krivokapić koliko njegova snishodljivost prema SPC i njenom mitropolitu Joanikiju ponižava i predsjednika Vlade i Crnu Goru. Još nije nestalo crvenilo sa jednog obraza nakon prvih šamara od crkve i vladike, a on je pohitao da na dočeku u Hramu okrene i drugi. Falilo je samo da iza oltara zapoje Ilija Čvorović: "Ajde lepo priznaj, a Đura će ti oprostiti što te je tukao!"

( Ratka Jovanović-Vukotić )