VIŠE OD RIJEČI
Večera
Riječ “promjene” toliko je popularna u današnjoj Crnoj Gori, i toliko djeluje mobilizatorski, da gotovo da imate utisak da je DPS garnituri žao što oni nisu mogli kampanju zasnovati na pozivu na promjene. (Ali nije da nisu pokušavali.) To bi tek bile prave promjene, izvjesno. Zamislite kako DPS velikaši pozivaju narod da glasa za promjene, glasajući za njih… Djeluje vam perverzno? Ne, samo smo u Crnoj Gori.
Stara je istina - što su veće riječi na sceni to se manje stvarnog dešava… I tako je, manje više, oduvijek. Ovih naših tridesetak godina: nesumnjivo. Sjetite se onog niza od tranzicije do agende… Kad nas je snašla “tranzicija”, tek smo bili završili sa “samoupravljanjem”. Te igre riječima zapravo su bile jedna vrsta dimne zavjese za divljačnu otimačinu koja se odvijala tu, oko nas, na svakom koraku.
Riječi u upotrebi bile su nove, pa su stvarale ljudima osjećaj da imaju posla i sa nekom novom stvarnošću. A teško da je veća zabluda od takvog stava moguća. Jer ta stvarnost bila je, zapravo, najstarija moguća: pokvarenost, pljačka, poniznost… Gola prevara. Nešto se, kao, dešava…
Danas su aktelne mantre “promjene”, “pomirenje”, čak je i “oslobođenje” u igri. Ta riječ je istorijski gledano, zapanjujuće frekventna, i ukazuje se uvijek na isti način. Ko god je nekoga porobio, odkad je svijeta i vijeka, govorio je o “oslobođenju”. Gotovo da pomislite da je istorija jedna temeljna terminološka zbrka.
Riječ “promjene” toliko je popularna u današnjoj Crnoj Gori, i toliko djeluje mobilizatorski, da gotovo da imate utisak da je DPS garnituri žao što oni nisu mogli kampanju zasnovati na pozivu na promjene. (Ali nije da nisu pokušavali.) To bi tek bile prave promjene, izvjesno. Zamislite kako DPS velikaši pozivaju narod da glasa za promjene, glasajući za njih… Djeluje vam perverzno? Ne, samo smo u Crnoj Gori.
Velike riječi ponekad služe kao maske, i za onoga koji priča ali i za ono o čemu se priča.
Uzmimo sve prisutniju riječ “pomirenje”, ona zaslužuje posebnu pažnju. Riječ-maska. Pomirenje, koliko god retorički bilo privlačno, ne smije postati svoja suprotnost. Recimo, način da se rehabilituju zločinci i zločinačke politike. Način na koji se od dijela političara danas govori o pomirenju nije ništa drugo nego to.
Valja ponoviti: da bi pomirenje imalo smisla, prvo se moramo nedvosmisleno složiti oko toga što se desilo. Tek kada se osvoji ta vrsta saglasja moguće je pomirenje. Jer, ako je smisao pomirenja u tome da se mrak devedesetih predstavi kao manje mračan, to onda ima drugo ime: istorijski revizionizam. Prevara. Podvala. Laž. Birajte.
Koliko god riječ “pomirenje” odzvanjala svuda oko nas, nemam utisak da se govori o toj vrsti pomirenja. Naši nedovršeni grehovi nastaviće da nas obilikuju. Dok god ne budemo u stanju da svarimo živo meso balkanske istorije.
Ono navijanje na finalnoj utakmici kupa bojim se lijepo ilustruje dokle smo stigli sa pomirenjem.
Osnovni problem Crne Gore je u tome što je njeno iskustvo i njena kultura doboko monološka. Iskustvo dijaloga nikada nije bilo cijenjeno, uvijek se doživljavalo kao jedna vrsta slabosti. Ovdje se brojnost zastupnika uvijek doživljavala važnijom kategorijom od istine same. I danas političari najradije biraju pozive na jedinstvo i monolitnost. Imate osjećaj da i sebi djeluju važniji dok pozivaju pod (jednu) zastavu.
Zato valjda i imaju težinu razborite riječi kad se čuju, ma kako rijetko to bilo… A neke baš takve smo čuli na sjednici Odbora za obilježavanje jubileja CANU.
A do tada, sva se zemlja slomi oko Temeljnog ugovora… Način na koji se ova tema drži u prvom planu takođe svjedoči aktuelnu klerikalizaciju crnogorskog društva. Doček novog mitropolita i pripadajuća mu večera, zahvaljujući dijelu prisutnih (djetinje nestašnih) političara mogao je da vas podsjeti na specijal epizodu nekog od rijaliti programa… A bojim se da to ne bi bilo daleko od istine.
Omiljeni hrišćanski motiv - javna večera i aktuelni crnogorski rijaliti: “Večera sa vladikom”. Da sve bude u pravom duhu, jedan od učesnika se obraćao glasačima /gledaocima, valjda u nadi da će ga spasiti od “ispadanja”.
( Balša Brković )