Sišli smo s uma u sjajan dan

U gradu N. u našoj, u mojoj, Karađorđevoj ulici ima nekoliko zanimljivih kuća: kuća Makrida, predratni hotel N, dvije mediteranske kuće Mijuškovića i Nikovića, kuća Boža Nikolića, majstora fotografije Ko to tamo peva, kuća Markovića, dugačka 25 metara, u neorenesansnom stilu, s dva balkona, jedan na istočnoj, drugi na zapadnoj strani, sagrađena 1927. Kuća u sjevernoj svjetlosti, zidovi blistaju kao polirani, blijedo-zelenkasti. Sa fasade kuće diže se zvuk, zvuk raste u kovitlac, pa se uzlaznom linijom penje do visina koje uho ne može da izdrži. Vibracije mozga prijete da rasprsnu lobanju. Sablasna svjetlost. Kad zvuk pukne neko će mi donijeti neku strašnu vijest. I traje taj bol sluha od moje pete godine. Nerado idem na spavanje, rano sam počeo da njegujem nesanicu. I, danas, spavam u kratkim rezovima. San je počeo da blijedi kad smo Dubrovkinja i ja otišli u Beograd na studije. Znam, da taj zvuk nikad neće prestati: ulica je flauta dok hodam nalik mjesečaru... Samo mrtvi prsten ne skidaju, koji su im živi natakli.

Djetinjstvo, slike

Ne mogu da se sjetim prostora gde sam prvi put vidio ludake u pohabanim blijedo-zelenim bolničkim mantilima. Noć je, neka žućkasta svjetlost ih obasjava. Pada blaga kiša. Vidim poneku kap na svjetlosti. Ludaci su neobrijani, ta lijepa brada od tri dana. Ali gdje je to u gradu N, ne znam. Neki veliki portik ili prostor između dvije bolničke zgrade u krugu bolnice “Olga Dedijer”. Je li to bilo u vrijeme moje difterije, tada imam četiri godine. Razgovaram na francuskom sa doktorom Lukom Jovićevićem. Izgleda kao španski plemić iz vremena El Greka. Znam pedesetak francuskih reči: don mua a lo, don mua a lepen, la kur je dvorište. Difterija ili san. Difterija, bakterija krenula je na moje grlo i pluća (ne znam ja to tada), a još više zinula na mene ta reč koja sikće. Čujem kako dr Jovićević kaže: Zorka, čini mi se da smo malo okasnili. A posle 15 dana kaže mi: Izvukosmo li se, žabac, izvukosmo...

Prije neku noć ulazim u stan, treći kat Kneginje Zorke 102 i pogledam na sat, 5 do 11, poklopljene kazaljke. Stojim, hodajući sa dve kazaljke, i tako dočekam ponoć. Ludilo kao upornost male kazaljke, koje prelazi u ljubav. Ponoć, miran sam, tišina do pučine mora. Blista tvoje lice visoko nad borovima u parku. A pjesma O satima Georga Trakla ovako počinje: Tamnim pogledima gledaju se ljubavnici,/Plavokosi, blistavi... I kraj te pjesme: Miriše požutelo voće; tiho se čuje smeh/Radosnog, svirka i ples u senovitim podrumima;/U sutonskom vrtu korak i tišina umrlog dečaka.

Sjutra je 2. maj i samoubojstvo moje sestre M. U susjednoj sobi sestra svira Šubertovu sonatu: Tiho joj tone osmeh u oronulu fontanu./Teški su od maka tvoji kapci i mirno sanjaju./Kao oblak nadvilo se iznad mene tvoje lice u sutonu.

Vidim jednog dječaka, bljesak munje osvjetljava mu sljepoočnicu: kaže mi pucaj. I probudim se u zapisu Srce je lopta.

Druga slika iz grada N, prije podne, kuća Lučića, 9 sati, kuća na dva boja preko puta parka. Ulica koja se uliva u put prema Titogradu. Sa jedne strane kuća je obrušena, posljedice strašnog savezničkog bombardovanja 1944. Konture kuće s južne strane u gluvoj noći izazovu trnce i jezivost. Ta jezivost širi se dijagonalno prema željezničkoj stanici i trgu Save Kovačevića. Oko te kuće u 9 sati trči žena u suknji do ispod koljena, bljesne koljeno u dječjem trku. Krugovi su apsolutno istovjetni i u prostoru i u vremenu. Apsolutni krug. Sjedim na klupi u parku naspram kuće. Imam, pa imam devet godina. Prođe poneka silueta, automobil, pas lutalica. Apsolutna je tišina. Lica te gospođe se ne sjećam, ali veselo je to tijelo. Vodi me to tijelo do ludaka u knjizi Melanholija Georga Trakla. I pjesma Psalm, posvećena Karlu Krausu: To je svetlost koju je ugušio vetar/To je pogled spaljen/I crn, s rupama punim paukova/To je odaja okrečena mlekom/Ludak je mrtav.../To su senke koje se grle pod slepim ogledalom/Na prozorima lečilišta greju se bolesnici/U tami starog azila dotrajavaju ruine ljudi.

I detinjstvo kao pogled, kao kamera: Ožedneli pijemo/Bele vode jezera/Slasti tužnog detinjstva.

Tri mjeseca dolazio sam pred obrušenu kuću. I onda je, jedne nedelje, žena ukrug nestala.

Treća slika iz grada N: U ulici Vuka Mićunovića koja vodi ka sjeverozapadu prema Vojnom stanu pa ulicom Hercegovački put do plaže Manitovac (pa dalje prema Dubrovniku...), s desne strane Dječji dispanzer... Preko puta Dječjeg dispanzera kuća na četiri vode, s lijepom kapijom. To je kuća moje učiteljice Milene Kaluđerović, kakva sjenka ljepote na licu te žene, ljepota Rite Hejvort. Idem na kupanje, usporim i vidim muža moje učiteljice. Lijep, sijed čovjek, stasit, plećat, velike oči, krupne beonjače, brkovi kao kod Omara Šarifa. Pravi kvadrat oko kuće. Crni kvadrat. I tako u nedogled. Imam deset godina.

Prije mjesec dana ulica Lole Ribara, knjižara Zlatno runo. Prebiram po antikvarnoj polici poezije. I vidim knjigu koju sam nekoć izgubio: Flamanska poezija, Mala edicija Nolita 1964. I otvori mi se knjiga na stranici na kojoj je pesma Ludnica na mesečini, Jan van Najlen: Nad ludnicom se prsi mesec mlad /Dok prozori trepte kao mrlje zlatne,/A zidovi se belasaju sad,/Belji od svetlosti te neverovatne./Zar kad mesec tako razbi mrak /Da posta moguća avantura luda? /Al’ to traje kratko. Kao na dati znak, /Pred zoru se sklapa lepeza tog čuda /Ujutro je zgrada tu ko pre/Jedva se čuju daleko od nje, /Srne što u šumske zavlače se skute. /Noćas je krišom procvetao glog /Iskobeljao se mak iz struka svog./Al’ oni unutra sve to i ne slute.

Preći preko granice

Novu godinu 2000. dočekao sam u bolnici za duševne bolesti Dr Laza Lazarević. Prije Laze... bio sam u Kovinu. Želio sam da vidim klupu u bolničkom vrtu na kojoj je Eduard Sam bio blizu samoubojstvu, godina 1932: Hteo je da preseče sebi grkljan, ali ga je u tome sprečio lekar, tačnije rečeno bolničarka. Stala je na dva koraka od njega i zamolila ga je, glasom smirenim i strogim, da baci “tu stvar” ili da joj je preda zatvorenu. On je još neko vreme vitlao oštrim sečivom, zasecajući vazduh čas pokretima kao kad se secka krompir, čas sporim sračunatim kao kad se ljušti jabuka. Onda je u jednom trenutku sa gađenjem bacio britvu u travu, daleko od sebe i seo na jednu klupu. Bilo je proleće. Kestenovi u bolničkom parku cvetali su odišući otužnim i teškim mirisom.

Kovin, Euarda Sama

Kiš je napisao da nije uspio da pronađe, u Kovinu, istoriju bolesti Eduarda Kiša. Nestala je. Osamdesetih napisao sam dva-tri-četiri eseja o Kišu. Iz efea. Mlada ljekarka psihijatar donijela mi je knjigu Spomenica o desetogodišnjici Državne bolnice za duševne bolesti u Kovinu 1924-1934, izdanje Uprave bolnice, štamparija R. Oberlajter, Kovin 1934.

Išao sam dva puta u kovinsku bolnicu 1991. i tražio istoriju bolesti Eduarda Sama. Prekoračio sam granicu... Vidio sam knjigu Protokola u Arhivu u Pančevu. Godine kada je Eduard Kiš došao u Kovin, kad je izašao. Pa opet došao, pa opet napustio bolnicu.

Spomenica je bila bogata zanimljivim podacima koje sam koristio u knjizi Kiš, Borhes, Maradona. U poslednjem poglavlju Jesu li to poklade ili se otegao decembar nevješto sam koristio Kišov istražni postupak iz romana Peščanik. Ali bilo je i radosti otkrića. Ili mi se to samo, u vrućici tako učinilo.

Desanka Simić, ljekar bolnice, napisala je za Spomenicu tekst O teškim oboljenjima i radu u ambulanti. U tom stručnom radu postoji podatak koji vodi do Eduarda Sama, do onog mjesta kad su kestenovi odisali otužnim i teškim mirisom. Djelove tog naučnog rada pretvorio sam u istražni postupak:

Soba gospodina upravnika? U jednom uglu bolnički krevet, u sredini sobe jedna stolica, umjesto stola oveći sanduk, a na njemu telefon, do kojeg žice dolaze kroz prozorski otvor...

Ambulanta? Bolnička ambulanta radi svakog dana pod nadzorom jednog ljekara.

Broj pacijenata? Ambulanta primi dnevno oko 30 bolesnika. Ovaj broj je u zimskom periodu veći.

Ozljede? Najčešće su ozljede lakše i teže prirode koje bolesnici nanose sami sebi, slučajno pri radu ili jedan drugome u međusobnim razmiricama.

Lakše povrede? Opekotine, posjekotine, ogrebotine ili razderotine, ovi se bolesnici dovode odmah u ambulantu da im se ukaže pomoć.

Teže povrede? Nekoliko preloma kostiju, jedna povreda očne jabučice i jedan pokušaj samoubistva prerezanjem grla...

Zastajem ovdje jer to je ta radost otkrića. U tom pokušaju prerezanja grla prepoznao sam gest Eduarda Sama sa britvom u bolničkoj bašti.

Guberevac, B.K.

Knjiga Kiš, Borhes, Maradona izašla je baš za Sajam knjiga 1996. Na sajam sam došao pravo sa snimanja filma. Film je uglavnom sniman u Vojvodini. Smjenjivali su se kiša i sunce. Na cipelama sam imao tragove sasušenog blata. Otvorio sam knjigu sa stidom. Ne, knjiga se otvorila sama na 224. strani. Ambulanta... Lakše povrede, teže povrede... I oko koje lovi vidi da težih povreda nema. Bacio sam, zavrljačio knjigu. Nedostaje taj mali pasus, najvažnija tri reda u toj knjizi. To je knjiga sa težom povredom, sa ranom. Znao sam dok sam pisao taj esej O pokladama i decembru da sam prekoračio granicu. Kad pređeš granicu onda nema povratka. U Spomenici ima dosta fotografija: kralj Aleksandar Karađorđević, ministar dr Fran Novak, Dobrica Marković, ban Dunavske banovine, Jovan Pucelj, ministar na raspoloženju, narodni poslanik, Rafael Rodić, nadbiskup beogradski administrator Banata... upravnici bolnice dr Ante Marić, 1924, Dezider Julius, 1924-1928, doktor Marko Đ. Radman 1928-1933, dr Fran Gerlovič 1933-1934. U Spomenici je veliki broj fotografija kompleksa bolnice: avionski snimak bolnice, avionski snimak bolničkog imanja, apoteka, ambulanta bolnice, bolničari u uniformama, bolesnici u bašti, trpezarija, slika budućeg nemirnog odeljenja, činovništvo, rimokatolička kapela, časne sestre milosrdnice, peglarnica, ženska krojačnica, bolesnici pri poljskom radu, krave u novoj štali, svinje na bolničkom imanju, zečevi, kazan sa ložačom bolesnikom, električna centrala, bravarska radionica, pleternica, perionica, obućar s bolesnicima pred radionicom, berbernica... U poglavlju Poklade ili decembar nalazi se fotografija Kazan s ložačem bolesnikom. Šešir na glavi zaturen, velike oči gledaju u zenicu kamere, gusti brkovi. U depresivno-šizoferenoj oholosti ispod te fotografije napisao sam Ja sam to. Rez. Noć pred Novu 2000, bio je pun mesec, popio sam 101 zoloft, 101 valbutrin, kao 101 dalmatinac. I hloral kao omaž Arturu Adamovu, navukao na glavu najlonsku kesu. I crni kvadrat, ili: Ima praznina u pamećenju - mrena/Na očima: sedam koprena.../Zija mesto crte - bela provalija.

U filmu procesija prijatelja iz djetinjstva, beogradskih prijatelja, dolaze jedan po jedan, podno mojih nogu. Blijedo se smiješe, nešto kratko kažu i brzo nestanu. Pri samom odlasku tražim da mi odvežu noge. U cipelama sam, razvezane pertle (od djetinjstva razvezane pertle na patikama), ne obaziru se prijatelji na moje riječi. Samo beogradski Džo Koker, sa Crvenog krsta, golub karuđijan, Dušan Prelević, ćuti u poluprofilu, kao sfinga i nikud ne odlazi. Zvučna kulisa, neka alkoholna graja, karnevalska kao da se čeka u susjednim sobama Nova godina. Ležim, vezan na krevetu, raspet, ja mislim da sam vezan na nekom velikom stolu. Ne znam da sam u bolnici na Guberevcu, Dr Laza Lazarević. Nekoliko dana kasnije, koliko ne znam, dr Vera, gospođa, to je otmenost Žane Monro iz filma Moderato kantabile Pitera Bruka, kaže da me je spasla doktorka gastroenterolog. Da mi je ispumpala, izbacila otrov u krvi, ali da su se neki opiljci urezali, upili u koru mozga. I da, eto, sad sam ja na potezu. Beli kvadrat Debora Fogel nestala u getu u Lavovu 1942. Debora Fogel prepoznala je pisca Bruna Šulca. Posle dva mjeseca počeo sam da igram fudbal u Zemunu, u dvorištu škole između starog Merkatora i hotela Jugoslavija. Igram...? Uskoro ću uz dozvolu doktorke Vere početi da idem na probe (dramaturg, hm) Dr Šustera Dušana Kovačevića. Šizofreni profesor fakulteta kao šuster u izvrsnoj izvedbi Petra Kralja, i njegova sestra blistava Seka Sablić..., Vesna Trivalić, Brik Krivokapić, mladi Miloš Stojanović, operski pevač Aleksandar Manevski, Branko Knežević, Vanja Janketić i nezamenljivi Aške... U Lazi čitam Aleksandrijski kvartet, još pamtim poslednju rečenicu: I bilo mi je kao da me je celi svemir gurnuo laktom. Čitam novele Geze Čata, priču Crni pas i kraj te priče: Starac je dospeo u ludnicu. U njoj je umro posle mesec dana. Pamtim još priču Opijum i podnaslov Iz poštanskog sandučeta jednog lekara za duševne bolesti.

( Božo Koprivica )