Priča o umjetnosti i špijunaži

Na Hitlerov pedeseti rođendan, Gebels mu je poklonio stodvadeset filmova. Obojica su gajili ljubav prema kinematografiji i priređivali su raskošne zabave za svoje omiljene filmske zvijezde. Jedna od onih čijoj se glumi Hitler divio bila je Olga Čehova, zvijezda filmova Trećeg rajha i ruska emigrantkinja koja je živjela u Berlinu, a bila je rođaka slavnog ruskog pisca Antona Pavloviča. Vidjevši njenu bliskost sa nacističkom elitom, sovjetska tajna policija je Olgu Čehovu regrutovala kao agenta spavača. Njena najaktivnija dužnost na tom polju bila je zavjera o atentatu na Hitlera iz 1941. godine, ali Staljin je promijenio odluku i zaključio da je bolje zadržati Hitlera u blizini. A kada se po završetku Drugog svjetskog rata Olga Čehova pojavila u Hudožestvenom teatru na predstavi Višnjik, u prvim redovima među sovjetskim oficirima, prilikom proslave sovjetske pobjede nad nacizmom, maja 1945. bilo je jasno kakvu je ulogu u stvarnom životu imala ova umjetnica.

Knjigu o ovoj neobičnoj ženi “Misterija Olge Čehove” napisao je poznati engleski istoričar Entoni Bivor koristeći brojne dokumente i zapise, zaobilazeći istorijske tračeve, a sve u cilju predstavljanja ove izuzetne žene čiji je cio život bio domišljata gluma i balans između velikih sila kako bi izbjegla i preživjela revoluciju, rat, logore i Staljinove čistke. Bivorovu knjigu, impresivnu dramu o izbjeglištvu, umjetnicima i obavještajcima, u prevodu Nenada Dropulića objavila je Laguna.

Rođena je kao Olga Kniper 1897. u Gjumriju u Jermeniji, u njemačkoj porodici porijeklom iz Sarske oblasti. Otac Konstantin bio je inženjer i projektant kavkaske željeznice, a majka Jelena-Luiza prijateljica Tolstoja, Rahmanjinova i Carina. U domu Kniperovih govorili su se njemački i ruski jezik, tako da je Olga od ranog djetinjstva bilingvalna. Odrasla je u Tbilisiju sa sestrom Adom i bratom Levom. U Tbilisiju ih posjećuju očeva sestra i njena imenjakinja, glumica Olga Leonardovna Kniper-Čehova, i njen muž, ljekar i pisac Anton Pavlovič Čehov. Kada je napunila šest godina, Olgu roditelji šalju kod tetke-imenjakinje. Anton Pavlovič je preminuo sljedeće, 1904. godine, a njegova supruga Olga i poslije njegove smrti ostaje posvećena pozorištu. U tetkinom domu, djevojčica Olga Konstantinovna Kniper upoznaje kompozitore Glazunova i Rahmanjinova, balerinu Anu Pavlovu i italijansku glumicu Eleonoru Duze čija će je pojava opčiniti i trajno okrenuti ka glumi. U Jasnoj poljani posjećuje Tolstoja. Zahvaljujući baki, staroj dvorskoj dami, Olga će posjetiti i palatu ruskog cara Nikolaja, igrati se s njegovom djecom, a jednom prilikom srešće i Raspućina. Po završetku školovanja u Carskom selu, Olga upisuje Umjetničku akademiju u Moskvi. Godine 1914. Olga se zaljubljuje u Čehovljevog nećaka Mihaila, darovitog glumca i studenta Stanislavskog, koji će kasnije teorijske metode Stanislavskog prenijeti u Ameriku i osnovati svoju glumačku školu koju će pohađati: Marlon Brando, Džejms Din, Jul Briner, Pol Njumen, Merilin Monro i mnogi drugi. Mihail je imao dvadeset jednu, a Olga šesnaest godina kada su se uzeli. Dvije godine kasnije, mladi par je dobio ćerku kojoj su dali kršteno ime Olga, sa nadimkom Ada.

Rođenje kćerke nije uspjelo ublažiti Mišin teški alkoholizam, a Olga se od njega razvela 1917, a u godinama koje budu slijedile ona će se još dva puta udavati i dva puta razvoditi. Čehova je izbjegla previranja revolucionarne Rusije 1920. i pobjegla u Berlin ostavivši kćerku Adu na čuvanje kod roditelja. Koristeći svoje slavno ime, postala je poznata filmska i pozorišna glumica, sa impresivnom karijerom koja je obuhvatala gotovo 150 filmova snimljenih između 1917. i 1974. Jozef Gebels ju je nazivao “eine scharmante Frau”, navodno ju je obožavao i odlikovao 1936. godine titulom državne glumice Trećeg rajha i slao joj božićne poklone s rukom napisanim bilješkama.

Olga Čehova filmsku karijeru u Njemačkoj započinje 1921. ulogom u Murnaovom filmu „Zamak Fogeled“. Nakon očeve smrti, 1924. u Berlinu joj se pridružuju ćerka i majka. Tokom dvadesetih Olga je u Njemačkoj igrala u pozorištu i na filmu. Godine 1929. režira svoj prvi i jedini film „Luda od njegove ljubavi“. Godine 1931. igra u Hičkokovom filmu „Meri“, odlazi u Ameriku, gdje upoznaje Čaplina, Gejbla, Kupera, ali se vraća u Njemačku. U toku rata, od 1940. Olga Čehova učestvuje u aktivnostima Ministarstva propagande, i podiže moral njemačkim trupama.

A pred sam kraj rata u aprilu 1945, agenti sovjetske kontraobaveštajne službe SMERŠ („Smrt špijunima”) odlaze u berlinski stan Olge Čehove, i po naređenju Viktora Semjonoviča Abakumova, šefa SMERŠ-a, odvoze je najprije u štab Maršala Žukova, a odatle u Poznanj, gde ju je čekao avion za Moskvu. U Moskvi je vode na tajnu lokaciju gde 72 sata provodi sa Abakumovim. Sve što se tada i kasnije dešavalo predmet je nagađanja. Olga Čehova je više od mjesec dana boravila u Moskvi zatim su je po Berijinom naređenju, vratili u Berlin. Ona i njena porodica bili su zbrinuti, dobila je veliku kuću i zaštitu NKVD-a. Poslije Drugog svetskog rata Olga Čehova je ostala u Njemačkoj i osnovala kozmetičku firmu u Minhenu, navodno finansiranu novcem iz Moskve. Godine 1952. objavila je svoje prve memoare pod naslovom „Ich verschweige nichts“, („Ne krijem ništa“) koje Entoni Bivor odbacuje kao lažne, dajući brojne primjere njenog “kompulzivnog mitologiziranja”.

Entoni Bivor je priču o Olgi Čehovoj otkrio istražujući pad Berlina 1945. godine. Njena priča je bila skrivena u arhivi KGB-a. Iako je pokušao da u ovoj knjizi riješi misterije zagonetne Olge Čehove, Entoni Bivor napisao je zanimljivu knjigu koja više govori o burnim vremenima u kojima je glumica živjela prije i poslije revolucije u Rusiji, o usponu i zenitu nacizma i svijetu poslije Drugog svjetskog rata, nego o njoj samoj. Date su zanimljive priče iz njene uže porodice, kao i o ljudima iz njenog okruženja, povijest o brojnom i zamršenom klanu Čehovih, o Stanislavskom i Hudožestvenom teatru. Na osnovu novootkrivenih izvora, autor nam rasvjetljava tajanstveni život žene kojoj se Hitler divio, a Staljin je poštovao i koja ih je obojicu nadživela. Knjiga sadrži i neke nedostatke: na primjer Bivor je neuvjerljiv u pogledu onoga što je u špijunaži Olga zapravo učinila za NKVD. Prema Bivoru, Olga Čehova “nije bila ni nacistička ni komunistička” i “prihvatala je pozive na nacističke prijeme, dijelom da bi zaštitila svoju karijeru, a dijelom iz znatiželje”. Prema njegovom mišljenju, ona je prije svega to radila da bi preživjela, bila je oportunista, s velikim moćima samoodržanja.

Entoni Bivor rođen je 1946. godine. Studirao je vojnu istoriju pod mentorstvom čuvenog profesora ser Džona Kigana. Pet godina je kao oficir služio u Jedanaestom husarskom puku u Engleskoj i Njemačkoj. Nakon toga posvetio se naučnoj karijeri. Predaje na koledžima Vinčester i Sendherst, a gostujući je profesor u Školi za istoriju, klasične nauke i arheologiju u Berkbeku na Londonskom univerzitetu. Za svoja djela iz oblasti istorije dobio je brojne nagrade i priznanja. Član je Kraljevskog književnog društva. On je autor brojnih knjiga: „Staljingrad: Sudbinska opsada“, „Pad Berlina 1945“ i „Španski građanski rat“, „Krit: bitka i otpor“, „Pariz poslije osobođenja“, „Dan D: Bitka za Normandiju“, „Ardeni 1944: Hitlerova posljednja kocka“, „Arnhajm: bitka za mostove, 1944“.

( Vujica Ognjenović )